Sjaj epohe” je bio prvi roman generacije koja je prošla iskustvo punka i novoga vala. U njemu su se prvi puta u povijesti hrvatske književnosti pojavili nogometni navijači, i to onakvi kakvim ih danas znamo, sirovi i adrenalizirani, ispunjeni idealima uz koje se spremno umire. “Sjaj epohe” bio je prvi naš urbani prozni tekst, od onih koji će se nastaviti ispisivati krajem devedesetih i koji će u jednome trenutku postati naraštajna manira. To je bila ta naša gradskost i naš identitet, koji ćemo stvarati i trošiti i od kojega ćemo u velikoj mjeri živjeti u vremenima post-jugoslavenskih bijesnih i krvavih nacionalizama. Boro Radaković ga je stilizirao i dovršio u “Sjaju epohe”. Spletom okolnosti i logikom zlih vremena, on je, eto, postao nehotični i slučajni začinjavac prve hrvatske književnosti nakon raspada..
Borivoj Radaković rođen je u Zemunu, 1951. Mediteransko (zadarsko) djetinjstvo zamijenio je kontinentalnim (zagrebačkim) životom. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je južnoslavenske jezike i komparativnu književnost. Suosnivač je Festivala alternativne književnosti (FAK) koji je krajem devedesetih promovisao urbanu književnost i čitanje proznih tekstova pred publikom.
Objavio je romane Sjaj epohe (1990), Virusi (2005), Što će biti s nama (2015), Hoćemo li sutra u kino (2018) – za koji je dobio Nagradu Janko Polić Kamov i Divno nam je s nama (2023); pripovijetke Ne, to nisam ja (1999), Porno (2002) i Ne plači, dušo (2021); te knjigu eseja Sredina naprijed (2003). Napisao je uspješno izvedene drame, poput Dobro došli u plavi pakao (1994), Miss nebodera za miss svijeta (1998), Breza (2010), Kaj sad? (2002), Amateri (2010), Grupa (2013), Dobitnik (2015). Objavio je antologiju lezbijske poezije Dvije (1994). S Mattom Thorneom i Tonyjem Whiteom uredio je zbirku priča suvremenih britanskih i hrvatskih prozaika Croatian Nights; s Arsenom Oremovićem zbirku priča o rock and rollu Zvučni zid (2009). Usto valja istaknuti konceptualni rad Visitor’s Book (2005) i B.B.B. - slikovnicu za odrasle (2021).