Zgodba romana je navidez preprosta: pripovedovalec je mladi pisatelj Konstantin Teofilis, ki živi v Črni gori. Nekega dne prejme dve pismi, prvo je prišlo iz Sarajeva, iz mesta za katerega je mislil, da ga je dokončno zapustil, toda zdaj ga vabijo na deset letnico mature. Drugo pismo pa je prišlo iz Nizozemske in mu ga je poslala njegova zaročenka, ki zahteva, da se poročita ali pa je njune zveze konec. Pisatelj zdaj skozi svoje dvome in spomine pripoveduje kruto zgodbo črnogorskega vsakdanjika in hkrati slika fresko sodobnega Balkana. Roman je poln humorja, ironije in hkrati zelo kritičen do razmer na Balkanu v zadnjih letih.
Andrej Nikolaidis was born in 1974 in Sarajevo, to a mixed Montenegrin-Greek family. Until the age of six, he lived in the city of Ulcinj, where he returned in 1992 after the war in Bosnia erupted. Since 1994, he has written for regional independent and liberal media, as well as for cultural magazines. He is considered by many to be one of the most influential intellectuals of the younger generation in the region, known for his anti-war activism and for his promotion of the rights of minorities.
Nikolaidis also publicly defended the victims of police torture, which resulted in his receiving many threats, including a death threat during a live radio appearance. He has often stated that he considers freedom of speech to be the basis of freedom.
He has worked as a columnist in the weekly magazine Monitor and for publications including Vijesti (Montenegro), Dnevnik (Slovenia), Slobodna Bosna (Bosnia-Herzegovina), E-novine (Serbia), and Koha Ditore (Kosovo). Since 2010, he has been employed as an advisor for culture and free society in the parliament of Montenegro.
Ово је један огавни, бљутави политички памфлет заогрнут у књижевни текст.
Николаидис са тако јаросном мржњом пише против свега што има и најмањи предзнак српског, да то постаје трагикомично. Покушаји цинизма, оштрих опаски и ругања манама овдашњих људи или „деконструкције митова“ су далеко од „бернхардовштине“, како га класификују поједини критичари. Бернхард и Николаидис су небо и земља. Ипак, треба бити поштен па рећи да антисрпска хистерија и есејистички покушаји анализе политичких дешавања на Балкану чине мањи део књиге, док је већина посвећена Николаидисовом алтер-егу и његовој контемплацији о досадашњем животу, породичним односима и кретањима, као и њиховој трансформацији у складу са бурним историјским временима на овим просторима. Ту би се и могло пронаћи појединих занимљивих делова, а могу само мислити шта би од свега тога направио неки писац већег калибра, попут нпр. Миљенка Јерговића. Заиста не волим када политички ставови неког писца толико очигледно гуше текст, тако да ће ово бити – седи један.
Oduševljenje jednim cinikom koji, iako i sam mrači, barem odudara od ovog mikrokosmosa huškačke politike, mržnje i niskosti. Preporuke i ljubav za Nikolaidisa.
"Dok po ko zna koji put danas, u babinom sarajevskom stanu slušam Cashovu "Wayfaring Stranger", mislim o ljudima koji su pokušavali da preplivaju more, samo da bi pobjegli odavde. Naravno, ne treba ih žaliti: oni su barem imali vjeru da je ideja onoga što je napolju, s druge strane, vrijedna žrtve. Treba žaliti nas koji znamo da je svejedno ovdje ili tamo, svejedno da li će nas ovdje zlostavljati divljačko lokalno stanovništvo ili tamo sistem trade-markova i komoditeta: jer svejedno je gdje ćemo biti očajni. Ili cinični i mrzovoljni, što su samo intelektualne forme dobre stare ljudske nesreće."
Samo mjesec dana ranije bio sam uvjeren da nikada više neću doći u tu zastrašujuću situaciju - da donosim važne odluke. Konačno, nekoliko godina potrošio sam nastojeći da organizujem miran život, bez putovanja i transakcija emocijma, život ispunjen lijepom umjetnošću, pisanjm i svakodnevnim ritualima, od jutarnjeg ispijanja kafe do popodnevnih šetnji. Naporno i uporno sam radio na tome - nisam li otud imao pravo nadati se uspjehu?
Dakle ovako: Amar se sa hamburgerima vratio sa Marin Dvora i naišao na zaključana vrata. Pozvonio je. Kada mu i nakon toga nisam otvorio, izgubio je živce i stao nogama lupati o vrata, psujući me na sve načine kojih se u tom trenutku uspio dosjetiti. Oni koji su upućeni u tajne bosanskih psovki, znaće da je katalog varijanti proklinjanja koji je imao na raspolaganju bio praktično neiscrpan.
Dakle: Dodikov put. Da su u izgradnju tog puta uložili makar djelić entuzijazma koji su demonstrirali prilikom rušenja bosanskih gradova, da ne govorimo o tome da kada na red dođe rušenje džamij bosanski Srbin odjdnom postaje radišan kao Njemac - danas bi se vozio autoputem nalik na - upravo njemačke. Ali Republika Srpska je deridijanska zemlja - raj dekonstrukcije.
Bilo je dovoljno da shvatim kollika je njihova glupost, pa da utvrdim da moj eskapistički mikro-svijet ne može dugo opstati, ne kada sam okružen njima. Ljudima koji vjeruju da je Njegoš rekao: u zdravom tijelu zdrav duh.
Barem jednom nedjeljno pokušavam da im objsnim kako se narkomanija i nacionalizam međusobno isključuju. Dop i nacionalizam su vam kao Srbi i Hrvati, kažem im, ne idu zajedno. Hulite na svijetle tradicije narkomanije, koja u principu globalistička, liberalna ideologija, koja ne pravi razliku između nacija, vjra i rasa. [...] Zamislite narkomana rasistu? Sa tim desnim skretanjima je narkomanija raskrstila još u vrijeme hipi pokreta. Narkomanija isključuje fašizam rasizam i nacionalizam. Kada narkoman govori o dihotomiji "žuto-bijelo", on ne misli na boju kože. Pokušavam da im objasnim da nema ništa gore nego vidjeti narkomana - seljačinu. Nihilistički, autodestruktivni koncepti, kakav narkomanija jeste, morali bi biti elitistički, inače gube harizmu i smisao. Tako im kažem pa dodam: nacionalizam je, s druge strane, populistički koncept. Kako uspijevate da spojite to dvoje?
Brakovi u Crnoj Gori ipak često propadaju, jer savremeni muškarci ženama ne obezbjeđuju dovoljno patnje. Muškarčev autoritet tada biva radikalno narušen u ženinim očima. [...] Pri čemu će se smatrati značajnom prednošću ako ih maltretirate - samim svojim postojanjem, ako vaša egzistencija sistematski uništava ženinu.
Oštroumna, govorljiva i šepava žena u poznim godinama - familija se sablažnjavala nad Nikolinim izborom. "Samo takva će me dobro čuvati od vas", odgovorio je on.
Kada je jednog majskog popodneva oslanjajući se na štap ušao u kuću; kada je jednog majskog dana ušao u kuću, poljubivši na ulazu Joanisa u glavu; kada je jednog majskog popodneva poljubio Joanisa i ušao u kuću, a Zorka vidjela tri suze kako se slijevaju niz njegovo staračko lice; kada je jednog majskog dana tiho plačući ušao u kuću i nakon što je poljubio sina odložio svoju Bibliju ispod ikone Svetog Nikole u hodniku; kada je jednog dana poljubio sina i odložio Bibliju, Zorka je znala da je kraj blizu.
Ljudi [...] nemaju hrabrosti da utiču na svoj život - svo njihovo herojstvo leži u spremnosti da se pomire sa posljedicama svoje pasivnosti, ma kako strašne bile
Zar jedna od temeljnih osobina našeg vremena nije to što niko od nas, zapravo, ne zna ko je osoba koju jebe? To je ona vrsta nesigurnosti protiv koje se ne možete boriti kondomom. Zapravo - upravo kondom i jeste kriv za nju. Siguran seks, kažete? Navučete kondom i legnete sa nekim. Šta znate o toj osobi? Ništa osim da vas neće zaraziti - to vam jamči kondom. Osoba u koju prodirete može biti masovni ubica; možda je kriva za smrt roditelja; možda je kao dijete gurnula brata sa drveta; može biti ratni zločinac; može, napokon, biti zla, može biti ništarija.
Razmišljao sam: nije li ovo jedna od onih situacij kada griješimo što tražimo pomoć od Boga, jer sada nam valja samima sebi pomoći? Kao kad se pred polazak u bitku kaže: vjerujte u Boga, ali provjerite da li vam je barut suv.
U neku ruku, narkomanija i jeste sport. Jedna od onih ekstremnih disciplina, poput bandži-džampinga ili paraglajdinga, ali superiornija od svih njih, jer je najbliža smrti. Hajdegerovski sport: bivstvovanje ka smrti.
Nakon što bi vodili ljubav, nij bilo ničeg ljepšeg od posmatranja njenog nagog tijela. Ona bi se okrenula na bok, tako da sam mogao milovati meku kožu na njenoj stražnjici. "Pričaj mi", rekla bi tada. I ja bih joj pričao o Kristu i svijetu koji je proputovao, sve dok ne bi utonula u san, izmorena seksom i uspavana bajkama.
Govorio sam o svom umu, svom dekonstrukcionističkom umu, sazdanom tako da u pepeo pretvara sve što dodirne, o umu koji uništava svaku izbočinu, svaku utjehu i svaki užitak za koji bih se mogao uhvatiti dok padam u potpunu propast. Sistematski i svjesno se uništava sve što bi moglo zaustaviti ili odložiti pad. Nema nikakve utjehe. Iz života se izgoni sve što bi ga moglo učiniti ugodnijim. Odlučujem se za zdrav život. Ostavljm cigarete, počinjm da idem u teretanu. Mršam petnaest kilograma. Kakav bezuman koncept, zdrav život! Živjeti zdravo znači živjeti duže, znači produžavati agoniju, i to je produžavati tako što se lišavamo duvana i hrane, stvari koje zaista učine da se na trenutak osjtimo bolj. Razgovaramo o tome da zapravo nemamo izbora: sve se mora dovesti do krajnjih konsekvenci, do trenutka kada sve postane smiješno, kada čak i kazna, odvratnost koju osjećamo prema postojanju biva komična.
Ljudi u toj zemlji žive jedući budućnost vlastite djece. Kada današnja generacija umre, za sobom neće ostaviti ništa osim jalove zemlje. Njihova djeca živjeće u bijedi jer su sve resurse zemlje proždirali roditelji, u svojoj gluposti i nacionalističko-pravoslavnoj pomami. Proždirali su sve, do posljednje mašine u najudaljnijoj fabričkoj hali, do posljednjeg pluga na najvišoj planini. Svaki dan koji ti ljudi prežive izjeda rubove egzistencija njihovih kćeri i sinova. Samo jalova zemlja, to je sve što će ostati. Nema nikakve razlike između njih i Romerovih zombija.
Humor ne spašava, kaže na jednom mjestu Uelbek, humor u krajnjem slučaju ne služi skoro ničemu. Mogu se događaji u životu zamipčljati s humorom godinama, tokom mnogih dugih godina, u nekim slučajevima se može zauzeti humorističan stvar praktično sve do kraja; međutim, na kraju krajva, život vam slomi srce.
Poći u Holaniju, oženiti Teu. Ili odšetati do Holliday Inna, u prvim trenucima zatim se kao niz maticu pustiti svemu što povratak u nedovršenu prošlost može donijeti. Jeste li primjetili sa kakvom ravnodušnošću svijest ispraća naše velike, naše životne odluke? Kada sahranjujete oca, u naručj uzimate dijete, kada prosite ženu ili je posmatrate kako zauvijek nestaj u dnu ulice, neće čak pasti ni jebena kiša. Surova priroda učiniće sve da vas ubijedi u nebitnost vaše sudbonosne odluke.
I ako odaberem prošlost, neće li to biti zato jer po svaku cijenu želim da izbjegnem budućnost. Ili nas nezavršena, prekinuta prošlost proganja poput duha i od našeg života stvara ukletu kuću, koja može biti oslobođena a čini zbačene tek novim suočavanjem sa svim tajnama i neraščišćenim računima prošlosti?
Kada se u širim čitateljskim krugovima pojavite s romanom kakav je Mimesis, to nesumnjivo predstavlja dvosjekli mač- istovremeno ste si kod dijela čitatelja koji nisu ozlojeđeni beskompromisnom kritikom crnogorskog društva u kojem "pravoslavlje smrdi kao kužna lešina", u kojem se likuje nad smrću turista, a zapravo nad ljudskom glupošću koja ignorira znakove zabrane za plivanje dalje od omeđenog dijela, utrli put postajanja kanonskim piscem ne samo u okvirima crnogorske nego i regionalnih književnosti dok ste si s druge strane na pleća natovarili vječiti progon od strane političkih struktura, prijetnje smrću i figuru samotnika, kojoj se autor, zbog svoje sklonosti mizantropiji, melankoliji, zapravo ne opire, štoviše on ju protežira. Razumljivo je da ovakav roman ne može isključivo naići na pozitivne kritike, ne samo zbog brutalne kritike crnogorskog društva, argumentiranog prezira prema Njegošu, krovnom pojmu crnogorske književnosti i kulture nego i zbog toga što mnogi čitatelji, iako se načelno slažu sa stavovima pripovjedača, naprosto ne vole uplitanje politike u književnost, no to je već stvar osobnog afiniteta ili pak zablude da je književnost oslobođena od ideologije. Dakako da u tekstu pronalazimo neprijeporne znakove istovjetnosti pripovjedača s autorom (življenje u Ulcinju, profesionalni put, ljubav prema alternativnoj glazbi primjetna u naslovima poglavlja zasnovana na pjesmama grupe Smiths, Davida Bowieja itd., reminiscencije na obiteljsku prošlost, prijateljstvo s Ognjenom Spahićem), no Nikolaidis je na određen način Konstantina Teofilisa profilirao kao lik koji odgovara arhetipu modernog intelektualca, usamljenika, čovjeka pogođenog tugom zbog neosjetljivosti nijeme prirode prema na��im osobnim tragedijama, tako da nije ni bitno je li riječ o potpunom podudaranju pripovjedača i autora, autora i alter-ega ili o tome je li tekst autofikcija ili čista fikcija, zato što je Nikolaidis i privatno istakao kako se sve njegove knjige mogu jednostavno odrediti kao tekst, bez razrađenijih i potankostima opterećenih kategorizacija, a i odlika je suvremene književnosti hibridnost formi tako da se mali broj knjiga može jednoznačno žanrovski odrediti. Roman počinje profiliranjem glavnog lika i isticanjem njegova povratka u Sarajevo, iz kojega je otišao dok je ratni sukob bio u tijeku. No ukoliko bi netko bio sklon pomisliti da će takav početak odrediti knjigu isključivo kao prikaz neprilagođenosti lika sredini, upadanje u stupice neraščišćene prošlosti, ubrzo takav početak biva smijenjen poglavljima u kojima se pripovjedač obrušava na društveno ozračje Crne Gore. Pritom su mnoga njegova zapažanja istovremeno zabavna i lucidna, poput onih o tome da povlađivanje ženskoj djeci da bi se prikrio njihov promiskuitet dovodi do masovne pogibije sinova koji u nedostatku zatamnjenih stakala lijepe naljepnice zbog čega „ginu kao muve“. Također i zapažanja o tome kako Crnogorke vole ranjene tipove i nesreću pa bi vas uznapredovali rak mogao učiniti privlačnijim ženama, ali od toga ne biste imali puno koristi. Već je naznačeno da znatno mjesto kao temelj crnogorske književnosti, kulture i nacije, pri razgrađivanju lošeg nasljeđa i pojava u crnogorskom društvu, zauzima i Njegoš. Obračunavanje s Njegošem prisutno je na više mjesta u romanu, a svoju kulminaciju dobiva u dočaravanju ubojstava koje Crnogorci vrše nad Muslimana na sam Badnjak. Zapravo se i epistemološki rez u romanu događa kada Konstantin od susjeda čuje da je Njegoš izjavio da je u zdravom tijelu, zdrav duh, što u glavnom liku potiče osjećaj prezira prema sredini koju mora dijeliti s takvim ograničenim ljudima i zapravo služi dodatnoj psihologizaciji Konstantina Teofilisa. U više je navrata autor u intervjuima godinama nakon objavljivanja Mimesisa isticao kako mu se Njegoš gadi jer je pisac u čijem je pisanju kirurški odstranjena sposobnost autoironije, ali je i u određenim kolumnama isticao genocidnost Gorskog vijenca. Ne manjka u ovom romanu, kao ni u drugim Nikolaidisovim romanima, scena nasilja, silovanja, primitivnog, ali opet bazičnom, biološkom potrebom uvjetovanog pražnjenja crijeva na plaži, ali je s druge strane prisutna, kao što je za shodno za očekivati, zbog same prirode glavnog lika i autora, i nježnost ne samo prema Tei nego i prema roditeljima, napose ocu koji će zauvijek biti upamćen po novogodišnjoj večeri kada je razlupao sve sa stola da bi ublažio sestrin osjećaj da je puno zgriješila jer je razbila čašu. Nije zanemariv i esejski, teorijsko-filozofski diskurs u ovome romanu, koji nije strogo ograničen na esejske dionice razračunavanja s tekovinama suvremene Crne Gore. Taj diskurs primjećujemo u promišljanjima na tragu Foucaulta o prirodi sjećanja kada se ističe da sjećanje nije reprodukcija, nego kreacija. Također i na primjeru mladog informatičara koji je prolupao, ali egzorcizam nije bio prikladna metoda izlječenja jer bi bilo potrebno izvršiti egzorcizam nad civilizacijom koja je i dovela do hipertrofije informacija i značenja. Naposljetku i krležijansko gađenje nad fenomenom turizma koji je ništa drugo doli prostitucija, kratkotrajno i euforijom vođeno posjećivanje gradova koji su njihovim stanovnicima mučni i zazorni jer fizički uokviruju njihovu nesreću. Jasan je utjecaj Thomasa Bernharda na Nikolaidisovu poetiku, nemali ga je broj puta Nikolaidis navodio za literarnog uzora, a na posljednjem je Festivalu svjetske književnosti otišao toliko daleko da je sav svoj književni rad nazvao podražavanjem, persiflažom austrijskog pisca. Dakako da je temeljna sličnost sabrana u beskompromisnoj društvenoj kritici i stvaranju likova koji su samotni intelektualci raspolućeni između vita activa i vita contemplativa, no ne može se reći da je riječ o potpunoj jednakosti, konteksti i društva su koliko-toliko drugačiji, a i Nikolaidisov je posljednji roman Anomalija ipak poetički drugačiji od svih prethodnih knjiga, iako i on sadrži bernhardovske elemente pesimizma. Zaključno, možda ovaj roman i jest bliži Nikolaidisovom kolumnističkom radu, ali oduševljava svojim literarnim obuhvatom i općenito tekstualnom dimenzijom te pruža mogućnost užitka i čitateljima koji vole Njegoša i onima koji se naprosto žele zabaviti čitajući zapažanja o crnogorskom društvu. O njegovoj univerzalnosti dovoljno govori činjenica da su prilike u crnogorskom društvu, i nakon 19 godina od objavljivanja ovog romana, ostale iste ili su čak u određenim aspektima i gore.
Potpuni prosjek, ne znam zašto bi Nikolaidis ovo objavio? Opisao je neke dječačke/momačke situacije, pomalo i fantazije. Nije mi baš jasna knjiga, nit je prikaz generacije, nit posebno zanimljiva. Možda neki njegov spisateljski ćejf da opiše svoju mladost i ideale, što svakako poštujem, ali ne mora biti ukoričeno.
5/5. Nikolaidisov literarni dvojnik sicer ne vstaja s postelje prvih 50 strani romana kot Oblomov Gončarova, a zato tvega preležanine zaradi brezkompromisne pripovedi o zatohli in leni črnogorski mentaliteti, kateri odgovor na vsa življenjska vprašanja lahko ponudi le vladika Njegoš. Dvojnik mora pred mamljivo odločitvijo, ki ga lahko ponese k ljubezni svojega življenja v Amsterdam, z walkmanom na ušesih in muziko svoje generacije dodobra premodriti gnilobno stanje svoje preteklosti.
... "Koliko puta sam pokušavao da joj objasnim kako želim da spasim samo jedno - vlastitu dušu. I da ću je spasiti utoliko lakše, ukoliko učinim što manje stvari koje će imati utjecaja na živote drugih ljudi. Ako sve druge ostavim na miru, računao sam, možda i Đavo ostavi mene. "...
i read it in one day. I just couldn`t give it up. It was like I was listening someone really smart talking about things in whole different way from usual. I fell in love with narrator, like he was real person. Just a great style for a story taller.