Mjesto gdje je bolje sresti Vuka nego čovjeka Roman "Geto" je postapokaliptička priča iz sve bliže budućnosti, koja završava u sadašnjosti, pod lukovima Hajrudinova mosta, a, na neki način, počinje u bliskoj nam prošlosti. Mostarski pisac Veselin Gatalo je napisao distopiju i avanturistički roman - jer život u Getu, danas još uvijek poznatom kao Bosna i Hercegovina, jest krvavim serijskim zločinima zaslužena doživotna kazna za patološke tipove jakih mišića i tankih živaca, bitka koja traje u zatvoru otvorenog tipa omeđenog Zidom. "Geto" je fizički omeđen Zidom, a kulturno-historijski Carpenterovim filmom "New York 1997.", Hermannovim stripom "Jeremiaha", avanturističkim romanima J. F. Coopera, historijom južnoslavenskih naroda i neobuzdanom maštom autora koji je sve te, i još mnoge, utjecaje slio u darvinističko-futurističko-naturistički ep o višestrukom ubojici i dileru droge, a opet "pozitivcu", čovjeku-psu - da ne kažemo dječaku - Vuku i njegovoj psećoj prijateljici Čiki, o paru rođenjem osuđenom na snalaženje i preživljavanje na kosturima civilizacije koja je u Getu opstala nakon svih tih silnih lokalnih i globalnih ratova. Jednog dana, kada u Geto upadne Novinar, sa svim svojim znanjima i tajnom prelaska Zida, vojske Geta - Kockasti, Orlasti i Mjesečasti - učinit će sve da ga se dočepaju. Dok Novinar traži samo dobru reportažu, njega nalaze osamljeni lopovi, ratnici i lovci - Vuk i Čika. Uskoro će početi rat-rat, a tko preživi - šutjet će.
Roman Geto izrastao je iz priče Vuk, kojom je Gatalo pobijedio na Istrakonovom natječaju za kratku SF&F priču 2003. godine. Iz u toj priči ovlaš orisanog dijela svijeta koji se nije htio opametiti pa je od normalnog okruženja izoliran neprelazivim zidom, razvila se priča o rezervatu budućnosti, u kojem Kockasti, Orlasti i Mjesečasti dobivaju ravnopravno društvo: ljudski otpad iz cijelog svijeta. Vrijeme stoji, borba za preživljavanje vraća se iskonskim oblicima, i iz stranice u stranicu sve to biva tako poznato, tako moguće, tako upozoravajuće...? (Davor Šišović, Glas Istre)
"Genetske modifikacije i žigosanje, hladno oružje i hologrami, čovjek i pas... Veselin Gatalo je sjajno spojio akciju i alegoriju u svojoj originalnoj priči o ljudskosti, nehumanosti, prijateljstvu i mržnji. Vuk se čita u jednom dahu." (Boris Švel)
Veselin Gatalo se rodio prije starijih od sebe, 16. 12. 1967. godine. Od pisanja prvi novac dobio još u JNA, kada je pisao roditeljima da mu pošalju pare. Nakon završene srednje škole upisao je mašinski fakultet. Nakon tri godine studija mašinski fakultet je tranzitirao u strojarski, koji Gatalo nije nastavio jer je bio lijen, a rat mu je došao kao izgovor. U ratu više puta dezertirao; prvo odbio poziv za mobilizaciju JNA, potom se udaljio iz Armije BiH-a. Bježeći od mobilizacija pokupio je materijala za više knjiga. Bio je neformalni urednik časopisa Nepitani, pisao pod pseudonimom Prkos Drumski. Pisao je i za dosta elektronskih i pisanih tiskotina. Ne smatra sebe bosanskim piscem, pošto živi i piše u Hercegovini. Državljanin je Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Roditelji su mu Srbi (djedovi, bake i ostali preci) što izaziva ozbiljne sumnje da je to i on. Objavljene su mu knjige: "Vrijeme mesinganih perli", poezija, (IPC Sarajevo, 1998.); zbirka priča "Rambo, Drumski i Onaj treći", (ZORO, 2003., Sarajevo - Zagreb); romani "Siesta, Fiesta, Orgasmo, Riposo", (Zoro, 2004.) i "Ja sam pas... I zovem se Salvatore" (Naklada Šahinpašić, 2005., Sarajevo)
Odličan postapokaliptični roman, pisan jasnim i pitkim stilom, koji više govori o prošlosti nego budućnosti. Priča je to o odnosima naroda na Balkanu, čovjeka i psa, prirode i tehnologije, tradicije i modernog.
Gatalo se često ali vješto prebacuje između likova ne gubeći pritom ritam i smjer radnje. U tekstu ne zalazi u duboku filozofiju već nam servira taman toliko koliko treba da nam se pokrenu vijuge i zamislimo se gdje točno prestaje Geto, izvan teritorijalnih i kulturnih granica, pa još dalje...
Za sada ovo je najbolje od cijelog našeg regionalnog opusa, barem što se mene tiče. Volim kada na kraju knjige duboko udahnem i zamislim se. Jako dobra priča, jaka, puno jača od bilo koga do sada s domaće scene. Sviđa mi se i to što Gatalo ne navlači kožicu s pisanjem, ne zanima ga alegorija ili neke skrivene poruke zavijene u nekakve nadnaravne likove kojima vrvi domaća SF scena; kod njega nema cile mile ili nekih polu-kvazi-vanabee dubokoumnih razgovora; Veselin to kaže u glavu, jasno, britko i čitko - a iz toga onda izlazi dubina i jasna poruka. Od mene petica.
Auf dieses Buch bin ich nur per Zufall gestossen. Ich war auf Rezi-Suche.de und habe mich etwas durch das Programm geklickt. Unter der Kategorie "Dystopie" fiel mir dann dieser Titel auf. Vor allem, dass es sich dabei um eine Übersetzung aus dem Bosnischen handelt, fand ich von Anfang an faszinierend. Aber auch die Inhaltsangabe fesselte mich vom ersten Augenblick an. Umso glücklicher war ich also, dass mir vom Verlag Schruf & Stipetic ein Leseexemplar zur Verfügung gestellt wurde.
Und das Buch hielt, was es versprach. "Getto" ist anders, vollkommen neu und genau die Art von Lesestoff, nach der ich immer wieder suche. Keine aufgewärmten Reste, sondern innovativ und eigensinnig. Als Leser sollte man sich jedoch erst fragen, ob dieses Buch zum eigenen Lesegeschmack passt. Denn das Getto ist nicht für jeden geeignet.
Die Geschichte entwickelt sich langsam und wird aus Vuks Sichtweise erzählt. Vuk kann knallhart sein, aber aufgrund seiner Lebensweise ist er in vielen auch ausserordentlich naiv. Die Beziehung zu Luka ist ebenfalls äusserst interessant geschildert. Der verwöhnte Luka ist im Getto total verloren, doch ausserhalb wird er zum Führer und Beschützer - hier entwickelt sich somit eine spannende Beziehungskontstellation.
Gatalo gehört zu jenen Autoren, die den Leser mitnehmen und einfach mal in einer völlig fremden Umgebung aussetzen. Uns geht es da also nicht anders als Luka, der keine Ahnung hat, wie genau das Getto funktioniert. Auch wir wissen anfangs praktisch nichts und können uns nur auf Vuk und seine Eindrücke verlassen. So lernen wir langsam das Getto und seine Geschichte näher kennen. Aber ganz alles werden wir wohl nie erfahren, manche Dinge interessieren Vuk einfach nicht, also lässt er sie einfach weg.
Somit gibt es auch keine 100%ige Auflösung. Wer sich an solchen Sachen stört, der wird mit "Getto" wahrscheinlich unzufrieden sein. Ich dagegen fand diese Erzählsicht sehr gut konstruiert. Es passt einfach nicht zu Vuk oder zu dieser Zeit, uns alles auf dem Silberteller zu servieren. Nein, wir haben nicht alles erfahren, aber ebenso geht es Veselin Gatalo, der sich selbst am Ende noch zu Wort meldet.
Mir hat "Getto" auf jeder Seite gefallen, auch wenn an manchen Stellen ein wenig der Zug fehlt. Wie bereits gesagt, dies ist eine langsame Geschichte, voller Brutalität und Grausamkeiten, aber Gatalo nimmt sich alle Zeit der Welt. Sein Protagonist Vuk macht sich nichts aus Dramaturgie, Pünktlichkeit und Erwartungen anderer. So etwas zählt im Getto nichts. Gatalo bleibt nahe bei seinen Figuren, lässt Vuk Vuk sein und das gibt "Getto" seine Einzigartigkeit.
Ich hoffe sehr, dass wir bald mehr von Veselin Gatalo auf dem deutschsprachigen Markt zu lesen haben werden! Ansonsten muss ich mir wohl noch Serbisch beibringen, um seine Romane und Erzählungen zu lesen. Wert wären sie es auf jeden Fall!
Pročitao sam GETO Veselina Gatala i moram priznati da je reč o jednom od boljih spojeva žanrovskih konvencija i mejnstrim pogleda na književnost nastalih na našim prostorima. Premisa o Bosni budućnosti koja stoji izlovana, okružena zidom i pretvorena u kažnjeničku koloniju nalik Njujorku iz Karpenterovog filma deluje kao jedna od onih najjeftinijih aproprijacija žanrovskih rešenja u pokušaju da se napravi politička alegorija. Međutim, Gatalo je u pogledu politike vrlo taktičan, u pojedinim situacijama bih rekao da je čak i nepredvidiv, i tu futurističku postavku jako vešto koristi, između ostalog i zato što se u rukopisu opredeljuje da je tretira smrtno ozbilujno u pogledu žanra. Roman je vrlo kratak, ima mali format, veliki prored, puno praznih stranica na smenama poglavlja, i takav jedva dobacuje do dvesta strana, ali Gatalo uispeva da sa punim ubeđenjem evocira civilizacijsku nultu tačku te Bosne budućnosti, melting pot u kome se zatvorenici sa svih meridijana lako uklapaju u već zakuvani sukob i dobijaju priliku da pod zastavama naroda koji više zapravone postoje vode njihove stare bitke čijeg se smisla više niko ni ne seća.
Glavni junak, mešavina Snejka Pliskena i Maksa Rokatanskog ima korene u mitologiji prošlog rata, temi filma NIČIJE DETE, naime reč je o momku kog su odgajili psi, i tako je postao nemilosrdni, cinični, ali u osnovi ipak pravdoljubivi lopov-lovac koji neutralno luta i mešetari između sve tri strane. Iz Karpenterovog Njujorka je aproprirana i priča o čoveku van Zida koji se ubacuje u Geto i postaje meta sve tri strane koje ga žele za sebe.
Gatalo se oslanja na zaostavštinu američke popularne kulture ali i na tradiciju svog podneblja tako da GETO uprkos jasno čitljivim aproprijacijama deluje kao autentično delo koje je vrlo dobro integrisalo lokalni milje sa žanrovskim mitemama. Vrlo je zanimljivo kako Gatalo uvodi neke čisto SF elemente vrlo elegantno i usput, efikasno gradeći sliku tog sveta budućnosti.
Najzanimljiviji je ipak Gatalov rukopis u pogledu izgradnje likova. Vuk je dominantan lik ali pisac vrlo vešto prelazi i u tokove svesti drugih junaka, pa i životinja, nudeći vrlo specifičnu sliku telesnosti, oporu i vibrantnu, pa ta Gatalova čulnost iskoračuje u suptilni horor u scenama koje opisuju kanibalizam i posebnu klasu stanovnika Geta - Žderače korenja - ljude poludele od narkotika ili mutirane Glatke pse.
Ukupno uzev, GETO je žanrovski roman čiji stil doseže kvalitete onoga što čini bolja dela visoke književnosti na našim prostorima. Ako imamo u vidu čitav niz ortodksnih žanrovskih motiva kojih se u ovom romanu latio, a koje ne bi preuzimali ni striktno žanrovski pisci, to čini Gatalov uspeh još većim.
In diesem Buch steht ein großes Gebiet im Balkan im Zentrum des Geschehens. Es wurde ummauert und zu einem Gefängnis für die allerschlimmsten Verbrecher. Die Gefangenen werden dort sich selbst überlassen, in Mitten der Überreste der Bevölkerung die dort einst lebte. Der Protagonist ist Vuk welcher bereits in diesem Ort geboren wurde. Seine einzigen Freunde seine Hündin Chica und Eremit Dumo. Allz anderen leben sich in die sich gegenseitig umbringen. Der Charakter Vuk ist wirklich gut beschrieben. Auch die Beschreibungen des Gefängnisses und der Kampf ums überleben wird sehr authentisch und nachvollziebar dargestellt. Die Handlung ist sehr spannend und durch die guten Beschreibungen ist man schnell in dem Geschehen drinne. Ein sehr spannendes Buch mit einem interessanten dystopischen Szenario.
"Geto" Veselina Gatala je post-apokaliptična avantura gdje apokalipsa dolazi u obliku ogromnog zida oko sadašnje BiH (ili cijele balkanske regije? nisam uspio iščitati iz teksta) čija unutrašnjost biva pretvorena u supermax rezervat za najgore zločince svijeta. U Getu, život se vodi po primitivnom plemenskom principu, tj. beskrajni rat za premoć i resurse između katolika (Kockastih), muslimana (Mjesečastih) i pravoslavaca (Orlasti). U centru svega toga je Vuk, čovjek rođen u Getu, njegov najbolji prijatelj pas Čika, te novinar koji se infilitrira unutar zida u zadatku da raskrinka neregularno vođenje Geta od strane vlade.
Zanimljiv setup, bez pogovora, a Gatalo se pobrinuo da ne ostane samo na tome. Ovo mi je možda i najbolji primjer britkog i pitkog romana u nedavnom sjećanju. Gatalo piše bez puno viška u svojoj prozi. Kratke, jasne, čiste rečenice koje su uvijek to the point, bez okolišanja ili gubljenja vremena na nebitno - za moj vrlo uzvišen ukus možda ponekad i prešture, ali nipošto ne mogu zamjeriti Gatalu ni na čemu jer sam roman pročitao gotovo u jednom dahu. Akcije ima dovoljno, priče također, drame, komentara. Ima "Geto" i mozga, reklo bi se.
Bilo bi 4 zvjezdice da nije bilo kraja, koji mi se nikako ne dopada. Osjećaj mi je bio kao kod Hollywoodskih ekranizacija, gdje se glavešine studija upletu u scenarij i nalijepe happy end gdje mu nije mjesto, jer eto tako mora biti.
Als man mir einen bosnischen SciFi-Roman als Ebook anbot, sagte ich nach einem kurzen Blick auf den Inhalt zu. Ich fand es interessant, mal einen ganz anderen Blick auf das Genre und seine Möglichkeiten zu bekommen.
Das Problem ist, dass es sich eher um eine Dystopie handelt, die SciFi-Elemente kommen hier eher am Rande vor.
Vuk ist als Figur ziemlich blaß geblieben, genauso wie eigentlich alle anderen Charaktere im Buch. Der Roman war deutlich auf Handlung ausgerichtet und wenig auf innere Vorgänge, was einfach nicht meinen Vorlieben entspricht.
Das hin und her im Wald wurde durch Perspektivwechsel verstärkt und hat die Geschichte interessanter gemacht. Allerdings fand ich es insgesamt eher schwierig, mir ein Bild von allem zu machen, weil einiges erst ganz am Ende einen Sinn ergibt.
Der für mich spannendste Teil (in Erwartung einer Science Fiction) kam da eindeutig zu kurz und ich hätte gerne viel mehr davon gehabt. Das Buch hat mich unschlüssig zurückgelassen – während dem Lesen war ich durchaus gefesselt, aber auch verwirrt, nach dem Beenden hatte ich das Gefühl, dass etwas fehlt. Nichtsdestotrotz habe ich mit Getto mal was ganz anderes gelesen, was auf jeden Fall eine gute Erfahrung war.
Dva elementa knjige su mi osobito draga: Knjiga vrlo pohvalno govori o psima te odnosu čovjeka i psa; što me kao ljubitelja pasa i bivšeg uzgajivača hrvatskih ovčara pohodilo ''u sridu''. Knjiga je ''domaći'' (bosansko-hercegovački) SF; ali to joj je ujedno i mana, jer je za razumijevanje priče jako bitan kontekst odnosno poznavanje lokalnih nacionalno-političkih prilika.
Možda vam se Vuk neće dopasti, ali Čika sigurho hoće!