Santhana: putopis

by Borna Bebek

Ova, na momente avanturistički-putopisna a ponegdje filozofski-dokumentarna, knjiga - Santhana - avantura je kroz misao i nemisao. Radnja počinje u jednom zagrebačkom restoranu pa preko Istambula do Afganistana; nastavlja se na južnim morima gdje autor sudjeluje u osposobljavanju potonule jahte i jedri tisuće kilometara da bi došao do "zadnjeg raja", otoka Mauricijusa.

Genres: Adventure

335 pages, Paperback

First published July 1, 1980

About the author

Borna Bebek rođen je 17. travnja 1948. u Zagrebu. Od rane mladosti putuje istočnim zemljama s ocem, istraživačem podzemnih voda. Nakon završenog studija filozofije i ekonomije prekida magisterij na temu ekonomije zemalja u razvoju i putuje na Istok autobusom, konjem i jahtom. Zaustavlja se u Indiji gdje dulje vrijeme boravi u ašramu u gradu Puri. Vraća se u Europu nastavlja magisterij u Heidelbergu. Upoznavši Željka Malnara, zajedno s njim putuje na Istok. Nakon što se vratio u Europu, u 28. godini doktorira na London School of Economics. Nakon položenog doktorata radi u Zagrebu kao ekonomist.

Reviews

[Matej Vidaković · Rating 5 out of 5]

UVODNA NAPOMENA: Ovaj sam osvrt odlučio napisati u specifičnom ključu i u malo neobičnom obliku. Htio bih da on bude nešto kao poruka poslana nekom budućem Mateju, koji će ga moći pročitati za mjesec-dva-tri, godinu ili nekoliko godina i doživjeti ovaj trenutak u kojemu sada pišem. Isto tako, htio bih da zvuči kao da se jedan (makar malo) stariji Matej, ustvari prisjeća jednog razdoblja. Odatle izrazito retrospektivni ton.

U to sam vrijeme živio sa svojim bratićem, na devetom katu stare socijalističke zgrade smještene na Radničkoj ulici, u Zagrebu. Nije to, ustvari, bio moj pravi bratić, nego bratić moje mame - ali recimo da je meni iz posve tehničkih razloga bilo prihvatljivo nazivati ga bratićem. On je radio u blizini stana, kao animator na dječjim predstavama, čekajući da zapali u ljetnu sezonu do Dubrovnika. Ja sam studirao i cijelu tu godinu imao problema sa smještajem i stanovima. Baš me je zato i pristao primiti na neko vrijeme, odnosno prije nego što ode na more raditi. Dobro smo se slagali.

Moji su dani uglavnom bili mješavina predavanja na koja sam odlazio manje-više redovito i nalaženja sa dvoje-troje prijatelja po nekim uvučenim zagrebačkim kafićima u kojima smo pretresali fenomenologiju i marksizam, dolazeći uvijek iznova do zaključka da Marxova misao, iako snažan i moćan korektiv i vrelo inspiracije i danas, nužno u svojem profano-teološkom zahvatu ostaje bezsadržajna premještajući eshatologiju u ovaj svijet, što se ponajviše i pokazalo raspadom socijalističkih eksperimenata. Ostalo vrijeme sam provodio mahom čitajući sve što bi mi došlo pod ruku - od raznih komparativnih studija iz religiologije (što mi je bio drugi predmet na faksu, uz filozofiju), pa sve do Paula Celana ili Roberta Gravesa. Kad mi je bilo lijeno skočiti do studentske menze - trknuo bih do Konzuma preko puta zgrade po rižoto sa piletinom i povrćem. To je nekako hrana koja je obilježila to razdoblje i njezin miris je neraskidivo povezan sa sjećanjem na te dane.

U svakom slučaju, često sam bio razdiran onom egzistencijalnom tjeskobom, za koju mladi ljudi često misle da je svojstvena samo njima - dok ne shvate da ona predstavlja nešto kao temeljno agregatno stanje ljudskog bivstvovanja. No, hrpom malenih radosti projektirao sam (a i svi moji prijatelji) neki smisao pokušavajući barem nešto izgraditi iz svojeg života. I posljednje, ali nikako ne najmanje važno - bio sam luđački zaljubljen u jednu predivnu djevojku sa mojeg faksa. Imala je kosu boje karamele, nevjerojatno iskren pristup ljudima, neiskvaren u svojoj jednostavnosti, simpatičnu naviku da joj lice lagano porumeni kad joj je neugodno i za razliku od većine cura koje sam upoznavao otkad sam otišao na faks, ostavljala je dojam osobe koja je svjesna da nešto traži i koja nije samo na proputovanju kroz studij filozofije bez sposobnosti da naštrebane sadržaje poveže u koherentnu cjelinu i ugradi ih u svoj sustav mišljenja. Pjesma po imenu "Tomorrow", U2-a, sa njihove ploče "October", sa dominantnom irskom folk-temom u pozadini, nekako je postala njezina pjesma i svako moje razmišljanje o njoj završi se u naručju Bonovog glasa koji kao da izriče još jednu dijagnozu vremena, stojeći pod oblačnim nebom na dublinskim dokovima i iščekuje kraj svijeta kakvog poznajemo.

Nekako u okviru svega napisanog, bratić mi je u jednom razgovoru spomenuo kako je "Santhana", Borne Bebeka, najbolji putopis koji je on ikada pročitao. Budući da sam znao da čita jako puno, a osobito putopise, te kako je i sam putovao - uspio me zaintrigirati. Na svojim je putešestvijama prošao Kinu, Tursku, te jednu "balkansku turu cestom" (Srbija, Bugarska, Makedonija i Grčka) - što je bio dovoljan razlog da se porazmisli o njegovoj preporuci.

Za Bebeka sam znao ponajprije kao su-autora također kultnog putopisa "U potrazi za staklenim gradom", napisanog zajedno sa Željkom Malnarom, koji je inače meni bio najdraži putopis dotada. I tako sam u najcrnjim dubinama arhiva knjižnice Božidara Adžije u Zagrebu uspio iskopati jedan primjerak "Santhane" (iz 1979.).

Zapadnjačka opsjednutost istočnjačkim duhovnim konceptima, meni osobno je vrlo zanimljiva. Kao religiologu koji ozbiljno i sistematično pristupa tim sadržajima, često mi je smiješno vidjeti banalizirane zapadnjačke "instant" pristupe bogatoj azijskoj riznici (koji uključuju krivotvorenje svega - od yoge do zena). S druge strane, takav nemaran i barbarski pristup često me i ljuti.

Kod Bebeka se toga neće naći. Nije on izbjegao vremenu u kojem piše - iako je kraj sedamdesetih, još uvijek postoje horde zakašnjelih hipija koje u Indiji gledaju egzotičnu destinaciju povezanu sa terminima poput "samospoznaje" i "samootkrivenja" - no Bebek se dokazuje kao dijete vremena daleko inteligentnije od krda. Pristupajući svemu sa zdravom europskom dozom cinizma i sarkazma - ali opet otvoreno i sa interesom i uvažavanjem. Najbolje se to ogleda u njegovom kratkom boravku u ašramu u Puriju, koji je smješten na sam kraj knjige. To iskustvo, figurativno, iscrtava njegovu duhovnu kartu. On ostaje dosljedan Europljanin koji između pasivizirane izolacije u potrazi za duhovnim vrhuncima bira život i kretanje - ne odričući kontemplativnoj dimenziji njezinu vrijednost. A to je možda najviše što Zapadnjak u susretu sa intenzitetom Indije i može.

Isto tako, Bebek, a kasnije i Malnar bili su možda posljednji od velikih arhetipskih putnika, bez pozerstva i lažne dubine kojekakvih Rostuhara i drugih suvremenih putopisaca koji danas na račun unutarnje podijeljenosti zapadnog društva i njegovih lažnih predodžbi o avanturističkom duhu unutar samoga sebe, prodaju prosječnom čovjeku kojekakve "degustacije slobode" ili međuovisnost spiritualnog (figurativnog) i doslovnog putovanja obogaćene izlizanim frazama.

Bebek osim crvenog "pasoša", koji ga gotovo bez ikakvih problema propušta kroz granice svih tada nesvrstanih zemalja, i iskrene znatiželje mladog čovjeka nema ništa. Ništa od idealizma kasnijih putnika, ništa od želje da proda samoga sebe ili svoje "duboke" uvide. I upravo ga taj stav vodi od vožnje u ukletom autobusu kroz afganistanske planine, jahanja kroz pakistanske stepe sa lokalnim trgovcima, plovidbe do Tajlanda, do jedrenja prema Mauricijusu i kasnije u naručje Indije.

Izmjenjuju se pasusi neopterećeni velikim uvidima, sa događajima koji se čitaju poput najnapetijeg detektivskog romana. Međutim, ništa nema usiljenu težinu. Ono što se čitatelju daje samo je autentični pokušaj mladog čovjeka da uroni u kulture koje susreće, da ih razumije ne kao jedan od hipija, već kao onaj koji je svjestan da im već rođenjem ne pripada i neće im pripadati unatoč svoj marihuani koju ispuši i svim mantrama koje otpjeva - ali raspravljajući s njima, živeći rame uz rame s njima kroz neko vrijeme - postat će sam bogatiji i rafiniraniji u svojem stavu prema svijetu. To je jedna od odlika pravog putnika, zasigurno.

Moj prastari primjerak "Santhane" bio je prepun pravopisnih pogrešaka, uredničkih propusta, raskupusan i ponovno uvezivan (što će reći bez izvornog omota) - ali ništa od togad nije onemogućilo knjigu da dopre do mene i ostavi svoje tragove. "Prave" knjige nisu ovisne o takvim kategorijama - jer ih uvijek nadrastu i probiju se kroz njih.

Rekao bih da imam novi najdraži putopis. Hvala bratiću! A ja sad odoh još jednom pustiti "Tomorrow".

[Mirna · Rating 5 out of 5]

Blago rečeno, oduševljena sam. Nevjerojatna priča, napisana izrazito pitkim, lako čitljivim stilom, naprosto te uvuče i samo okrećeš stranice. Duhovitost pripovijedanja o dogodovštinama i iskustvima s ljudima tijekom putovanja, ma čista milina. Očarava me avanturizam, put bez plana, snalaženje i smišljanje rješenja putem. Nepredvidljivost i prilagođavanje situacijama, pregovori s lokalcima, izvjesna doza rizika. Metoda “pokušaja i pogreške” kao obrazac (putničke) svakodnevice.

Iznenađujuće su spretno i jezgovito parafrazirani/sažeti razgovori i iskustva iz razdoblja boravka u ashramu. Nema tu izolirane interpretacije autora koja bi narušila cjelovitost dojma. Potpuno je jasno odvojen njegov komentar, razmatranje situacije “iz njegove glave”, od događaja ili razgovora koje prepričava. Ima zaista zanimljivih uvida, pa iako sam knjigu pročitala u svega nekoliko dana, još uvijek razmišljam o njoj jer je toliko slojevita. Ljudi su samo ljudi, ali kulturološke razlike i pitanja mentaliteta nipošto nisu zanemarivi, dovode do pitanja postojanja (ne)pomirljivih razlika. Čime je to sve uvjetovano, je li moguće istinsko razumijevanje ili se prilagodba došljaka u stranome okruženju temelji na uvažavanju granica i prihvaćanju nepremostivosti razlika?! Nameću se svakakva pitanja, od onih vezanih uz pojam identiteta do granica ostvarivosti prilagodbe, mogućnosti usvajanja i prihvaćanja, itd. (Ne)razumijevanje se opet podmeće kao pozadinska tema koja svrdla po mozgu.
Pitanje istoka/zapada... Razlika u interpretaciji istovjetnosti (?) Različiti načini učenja i tumačenja svijeta oko sebe. Zapad ponekad pokušava preuzeti “filozofiju istoka”, ali primjećuju li zapadnjaci da "oni tamo" to ne rade, ne miješaju kruške i jabuke i drže se svojeg?! Čini mi se da zapadni čovjek, potaknut imperijalističkim mindsetom (jer povijest je pokazala da on ovladava svime, ako ne milom, onda silom) pokušava nasilno utrpati “njihovo u naše kalupe”. Štoviše, modelira i igra se sa pridavanjima značenja i poistovjećivanjima stvari kojima ne bi trebao. Ne razumije sebe, pa bježi u neke sfere u kojima novu “filozofiju” i "istinu " temelji na idejama koje su (nus)produkt vlastite fantazije, mašte i pritom se ne zamara vjerodostojnošću interpretacije. To dovodi do još većeg unutarnjeg nesklada, koji čak više nije niti autentičan. Zapadnjaci su usmjereni gotovo isključivo na sebe, pa odatle možda i otuđenost unutar suvremenog društva. Djeluje mi kao da istočnjačka kultura zagovara vrstu (samo)odgoja zasnovanu na promatranju svijeta oko sebe i traženja načina uspostavljanja veze s istim. Više pažnje se pridaje strpljenju, spontanom i nenasilnom usvajanju, promatranju bez objašnjavanja i "lijepljenja etiketa". Prihvaćaju bez modeliranja. Mi, zapadnjaci, smo skloni uobličavanju, ili da kažem, izobličavanju. Krojenju prema sebi. Da l' zapadnjaci siluju “istočnjačku filozofiju” zato jer ih nitko "s one strane" ne napada? Jer se oni drže svoga, pa odabiru da ih se ne tiče što se zapadnjaci igraju nečime čime ne znaju rukovati?!
Mislim da tu stajem. :D I da mi ovo nije jedino čitanje ove knjige.

“Možda indijska joga nije prikladna za europskog čovjeka, možda postoje fine sociološke, psihološke i biološke razlike. Manipulacija kičme, zatim simboli na koje se koncentriramo u meditaciji, sve to je bilo razvijeno za indijsko tijelo i mentalitet.”

“Tek po njegovu mirnom licu vidjelo se koliko su evropska i američka lica poprimila stalni grč napetosti i straha od egzistencije, koji se prenosi valjda od generacije na generaciju, dok se potpuno nije zamrznuo i ostao tako zaleđen, na licima. Taj pečat napetosti, taj zamrznuti vrisak nosimo svi, ali ga ne primjećujemo.”

“U školi čovjek uči korak po korak, učenjem napamet, od drugih, kreiranih pravila i formula.
U nemisaonom školstvu najveći dio vremena ništa se ne događa, nema progresa, no onda najedanput- bljesak i saznanje se iskristalizira.”

“…sva misao, sva filozofija, sve je to samo taština. Misteriji univerzuma, istine, su iznad dometa riječi.”

[Christopher · Rating 4 out of 5]

There are a lot of travelogues that describe a young man’s journey to India in the days of the overland trail from Istanbul to Kathmandu, but Borna Bebek’s Santhana is unusual. The author is a Croatian, and while many hundreds or thousands of Yugoslavs headed east in the 1960s and 1970s (as a non-aligned country, they could travel anywhere visa-free), there is almost nothing written in English about this phenomenon. The journey was made in 1977, the very last days of the overland trail, which ended soon after with the Islamic revolution in Iran and the Soviet invasion of Afghanistan. And finally, Bebek took a remarkably roundabout way of getting to India.

After he left his native Zagreb in January 1977, Bebek traveled by bus, train and even horseback across Bulgaria, Turkey, Iran, Afghanistan and Pakistan. Since I read Santhana after proceeding through a large number of books on the “hippie trail”, I found it fascinating how by 1977 the hippie era was seen as ancient history. A backpacker hitting India or Southeast Asia in 2014 is not so different from those doing the same journey in 2004, but Borna and his travel companions see themselves as very different in outlook from those who did the trail in the late Sixties.

But instead of crossing from Pakistan into India straightaway, Bebek helped an American acquaintance raise a sunken yacht off Karachi, from where they sailed first to Thailand and then to Mauritius. Only after this vast journey over land and sea did Bebek head for India. So the book will also interest those wanting to read about travel in Thailand and Mauritius in the Seventies. I was surprised to read that Thailand was already a major sex tourism destination by this time, ladyboys and all, and Bebek writes of "fat, balding mechanics from Düsseldorf" and "hard-working French plumbers" come to make their dreams come true for a week. One aspect of Thailand that has disappeared, however, is what Bebek calls “Vietnam fall-out”, American veterans who stayed in Southeast Asia after the war and launched all sorts of dodgy businesses.

Once Bebek reaches India, he madly dashes around, wishing he could be in every part of that country at once. He recounts visits to the Golden Temple and Taj Mahal, but mostly passes over his “tourism” phase. Eventually, tired of all the sightseeing and wanting to pursue his spiritual search, he settles into the holy city of Puri in the state of Orissa. After five months in an ashram, he catches malaria, recovers after a long hospital stay, and then decides to head home.

Santhana is an interesting memoir and quite readable. I am happy that I added it to my library. The one major downside of the book is the lack of any biography of its author. Bebek seems to have lived a remarkable life for a young Yugoslav well before his overland journey, being educated in England, the United States and Germany, but we only hear the briefest asides of this cosmopolitan upbringing. No translator is credited for the book (it was originally published in Serbo-Croatian in 1979). Did Bebek speak English so well?

[Miro Kuzman · Rating 5 out of 5]

must read

[Nora · Rating 5 out of 5]

Filozofski putopis koji na tako pitak i slikovit način opisuje da je jedino vrijedno življenja učenje o drugima i drugačijima, a da pri tome zadržiš ono svoje koje si dobio rođenje. Bebek odlazi na put, upoznaje druge kulture, otvara se prema njima i prihvaća ih, ali cijelo vrijeme naglašava da one nisu njemu bliske, već su one namjenjene onima koji su ih dobili svojim rođenjem.
Na samom početku knjige, Bebek se pita što znači putovati i ima li to smisla:
Str. 20: "Pitao sam se što znači putovati. Može se to shvatiti kao mijenjanje lokacije, okoline, no takva definicija je samo donekle točna. Definirano kao promjene u svijesti čovjeka, inducirane eksternalnim senzualnim stimulansima, putovanje kao pojam bilo bi potpuno objašnjeno. Da bi se putovalo na tom nivou, treba se psihički otvoriti promjenama u mislima i vibracijama, koje emitiraju novi krajolici , ljudi, zemlja, kukci... kako čovjek mijenja krajolik, kao da mozak mijenja brzine, svijest prolazi kroz različite faze."
***
"Upravo zato su turistički safariji, egzotični izletu u Bankok na 10 dana jedna velika konzumentska zabluda. Novi trik umornog kapitalističkog društva da stimulira potrošnju. Mnogo veći avanturista i istraživač je poletni planinar, koji se pješice uputi u slovenske planine ili biciklom proveze po Zagorju."

U jeku trenutnih događanja u Iranu, a imajući na umu da je Bebeb knjigu pisao 78., posebno me se dojmio dio gdje piše o Iranu i Irancima:
Str. 38: "Ti siromašni otrcani ljudi sjedili su mirno i tiho na svojim sjedalima, obraćajući se jedan drugome uljudno, ponašajući se pristojno i s ponosom. Pri dolasku svi su se opet pridružili skupnoj molitvi, zahvaljujući svemogućem Alahu na sretnome putu, zatim disciplinirano napuštajući autobus, zahvaljujući se pojedinačno šoferu na dobroj vožnji. Sjetio sam se autobusnih vožnji po Italiji, francuskih metroa, naših vlakova i pomislio tko smo to mi u Europi pa da ovim ljudima prodajemo civilizaciju."

Mogla bih izdvojiti još jako puno citata, ali završit ću svoju recenziju sa:
"Svatko može imati ono što želi, samo ako ima dobro srce"

[Yasmin Dar · Rating 4 out of 5]

Još dok našim prostorima nije bilo toliko putopisnih knjiga, ova knjiga je pozivala na daleka putovanja.

Vjerujem da su neki dijelovi dio mašte pisca ali svakako je puna detalja koja su mnoge od nas potaknula na putovanja. Zanimljivi opisi, anegdote, i još mnogo toga čini ovu knjigu prekretnicom putopisa.

[Gaj Tomas · Rating 4 out of 5]

Pomalo drugačije od Malnara, manje avanturistički te više dokumentarno. Na trenutke ostavlja bez daha prepričavajući na zanimljiv način.

[Domagoj Bodlaj · Rating 4 out of 5]

Odličan putopis, međutim, ne mogu si pomoći da ga ne uspoređujem sa Staklenim gradom i pomislim kako mi je Stakleni grad ipak mrvicu bolji

[Anđela · Rating 3 out of 5]

prvoloptaški, nadmeno, kontradiktorno, vidi se mladost autora. čisto putopisni dijelovi puno su bolji od dijelova gdje iznosi svoje stavove i prenosi filozofske razgovore.

[Iva · Rating 5 out of 5]

Fenomenalan putopis, jedan od najiskrenijih i najluđih koje sam čitala (a čitala sam ih jako puno :) Svakom preporučam :)