Pirgo

by Anđelka Martić, Branko Vujanović (ilustrirao)

Roman o prijateljstvu petogodišnjeg dječaka Željka i laneta Pirga u vrtlogu Drugog svjetskog rata, najpoznatije je djelo Anđelke Martić, proslavljene autorice dječje ratne proze. Željko je partizansko dijete i u ratu je izgubio malenog brata. Tatu i mamu viđa samo povremeno. Pirgo je pak izgubio oba roditelja i brigu o njemu na sebe preuzeo je dječak Željko. Jednostavna, topla piča pisana u prvom licu zrači humanizmom i ujedno je jedna od najdubljih osuda rata i dječjeg stradanja u hrvatskoj književnosti. Do 1991. godine roman je bio obvezatna školska lektira, adaptiran je u filmski medij kao crtani i igrani film za školski obrazovni program, poslužilo je i kao predložak za predstave u dječjim kazalištima, te je doživio brojna izdanja u zemlji kao i prevode. Za roman Pirgo autorica je 1973. ovjenčana Ordenom smijeha, nagradom Republike Poljske.

Genres: Childrens

113 pages, Hardcover

First published January 1, 1953

About the author

Anđelka Martić (Zagreb, 1. svibnja 1924. – Zagreb, 11. studenoga 2020.) hrvatska je književnica i prevoditeljica, poznata po svojim djelima za djecu. Najčitanije joj je djelo kratki roman Pirgo, priča o prijateljstvu dječaka i laneta u danima Drugog svjetskog rata.
Rođena je u Zagrebu 1. svibnja 1924. godine. Odrasla je na zagrebačkoj Trešnjevci, u obitelji s troje djece od kojih je ona bila srednje. Otac joj umire 1933. godine, a majka često zbog bolesti izbiva pa Anđelka provodi vrijeme kod očinskih bake i djeda na selu. To djetinjstvo između sela i grada kasnije će joj postati jedan od glavnih motiva i inspiracija te će ga opisati u mnogima od svojih knjiga.
Početkom Drugoga svjetskog rata završava tadašnju Srednju trgovačku školu u Zagrebu. Nakon što joj je, kao aktivni ilegalac i član Komunističke partije, 1941. u Zagrebu uhvaćen te 1942. u Jasenovcu ubijen stariji brat Ivica, Anđelka Martić se pridružuje partizanima i radi kao ratna dopisnica 28. slavonske divizije. Prve pjesme objavljuje joj Grigor Vitez u časopisu Kulturni prilozi koji je izlazio na Papuku. Sudjeluje u oslobođenju Beograda, pri čemu zarađuje Orden za hrabrost spasivši ranjenog kapetana ispred neprijateljskog tenka. Nakon oslobođenja Beograda postaje član uredništva lista jugoslavenske Prve armije, Za pobedu. Poslije rata radi kao novinarka u listovima Vjesnik i Omladinski borac te u dječjem časopisu Pionir. Bila je glavna i odgovorna urednica dječjeg časopisa Radost i glavna urednica nakladničke kuće Naša djeca u Zagrebu. Od 1954. bila je član Društva hrvatskih književnika.
Pisala je pjesme, crtice, dječje priče i tekstove za slikovnice; izdana joj je i knjiga proze za odrasle. Najznačajniji je autor hrvatske ratne proze za djecu, a piše i autobiografska djela te fantastičnu prozu u stilu Ivane Brlić-Mažuranić.
Djela su joj prevođena na mnoge strane jezike, od poljskog, češkog, ruskog i talijanskog do esperanta, kineskog i farsija. Ona sama je prevela i veći broj knjiga sa slovenskog jezika.

Reviews

[Momčilo Žunić · Rating 3 out of 5]

Koliko god da se ovo prikašče htelo razmigoljiti sa tim da bi se "Pirgo" (1953) mogao poimati kao Bambi u NOB-u - što je upadljivo krupnoreko i malčice isuviše (sic!) netačno - prevagu je odnela jedna delić-scena iz Rajnerovog klasika o stasavanju, "Stand by me" (1986), u kojoj se Gordi zamalo pa dodirne, a potom zauvek razmimoilazi s mladim jelenom. Lirski treptaj u којеg se naivnost i nevinost razdvajaju i okončavaju preko i niz tračnice.

Šumski susret Željka i laneta (koje je očekivana krhkost, nevinost i neveštost*) biće, doduše, i konkretniji i potrajaće malo duže kako bi mogao da preraste u drugarstvo. Tako "Pirgo" potpada u onu varijantu romana za decu koja uprizoruje saputništvo, ujedno i sapatništvo, deteta i životinje u ratnodopska vremena.** Šuma zna da bude nesnošljivo strašna, ali i lepa i, što bezmalo neverovatno zvuči, dosadna - barem ovom našem junaku-petogodišnjaku, sve dok se ne pojavi Pirgo.

U nešto pomnijem, postarijem (u)čita(va)nju ovog nezahtevnog i toplog, а opet i (ideološki) naivno-prozirnog delceta, Željkova spona s lanetom mogla bi biti ogledanje u vlastitoj metafori. Sa druge strane, tako se samo donekle slažem s Jergovićevim čitanjem iz podsećanja, za mene je to simboličko (otud i nemoguće) ostvarenje zakopane želje ponovnog susreta s poginulim bracom, dječačićem "koji se još pravo nije znao ni nasmijati", a zauvek je ostao "u malom zelenom čestaru".

Upravo s tim na pameti i prolazim kroz
donje predele:
"Nisam više, kao i uvijek do sada najmanji i najslabiji, sad imam i ja nekog za koga ću se brinuti. Kad čovjek ne misli samo na sebe i osjećaj straha je manji."

I:
"Prošle su odonda godine i ja više nisam vidio svog Pirga.[...] Tko zna da li bismo prepoznali jedan drugoga?"

*"Osjetljiva ti je srna životinja. Ne bi više htela svoje lane, jer su ga dirale ljudske ruke. A srna ne podnaša ljudski miris." Da, doticaj s ljudima zna da zaprlja.

**Ljubimci su mi na toj liniji Vujačićevi "Tužni cirkusanti" koji donose ambivalentniji odnos među sudruzima i satiričniju metaforiku  koja bi se mogla izdići na metafizički trapez.

[Ljiljana Kukic Petrovic · Rating 5 out of 5]

⭐⭐⭐⭐⭐

[Glass · Rating 5 out of 5]

Joj kad se sjetim ove knjige! Bila sam oduševljena....:) Voljela bih je ponovo pročitati.

[Mac · Rating 5 out of 5]

book is great for childs