...Opet promena vremena. I to opet u nedelju. Nemam pojma dali se ovo desava svima ili samo meni. Kod caleta na rucku sam se razbio kao svinja i dosavsi kuci, legao sam u krevet i spustio roletne. I to je to. Samo sam drhtao u krevetu i njusio jesen, koja je trebalo da pocne sedam dana kasnije. U medjuvremenu sam toliko zavoleo sva godisnja doba, da smo na kraju poceli da se jebemo. Tacnije, godisnja doba pocela su da jebu mene. I redovno me rana jesen baci pravo u srednju skolu i ja se skvrcim i tresem na krevetu dok me sibaju uspomene pomesane sa uspomenama koje su se dogodile kasnije, pomesane sa uspomenama ko je su se dogodile ranije, sve to zajedno, udruzenim snagama, sva ta porno-klimatska armija secanja jebe me pa me rastura. Vise se i ne secam nekih konkretnih dogadjaja. Otkako sam napisao Ples sitnih demona nisam vise siguran ni sta se zaista desilo, a sta sam izmislio. Samo se ukljucim u neko blejanje na nekom stepenistu, samo od jednom sebe zateknem kako sam pobegao sa casa, samo odjednom sebe zatek nem kako pustam ploce i cmizdrim, i sve to, svaki put prozivim...
Marko Vidojković is Serbian novelist of young generation, distinguished for his "straight-to-the-face", punkish attitude both in his novels and in public appearances. His novels, told in direct and often obscene language, are placed on the streets of Belgrade, portraying lost and angry young people, drowned by lack of understanding and hypocrisy of the society.
Vidojković's popularity exploded with his fourth novel, Kandže (The Claws). Its story revolves around a character who's a law student and a fanatic participant in 1996/1997 protests in Serbia. At the same time he meets a love of his life (which turns out to be a post-modern fairy rather than a real person).
The book received "Kočić's Quill" and "Golden Bestseller" awards. The new publisher, Samizdat B92, reissued Vidojković's old novels in 2005, and they also achieved bestseller status.
''Nekad sam pisao o mnogo normalnijim stvarima i nisam imao na grbači lažljive prevrtljive kurvetine!'' Ne mogu da se otmem utisku da je ova knjiga pisana za stare čitatelje. Moraću da potražim neke starije Vidojkovićeve naslove, jer ova knjiga u stvari predstavlja samo zbirku i tok misli. Tek pred kraj druge ruke se zapravo vidi da u knjizi postoji priča i relevantni likovi (ako izuzmemo naratora). Do te tačke, konstantan utisak je ''ovo je do jaja, ovo je do jaja, ali da li se ovde išta dešava?'', i sve deluje kao gomila anegdotica zapisanih u dnevnik nekog dvadeset-i-kusur-godišnjaka. Podseća na srpsku kombinaciju Hanter S. Tompsona, Džulijana Barnsa i Čarlsa Bukovskog. Vrlo pitko, prijalo je u svakom slučaju.