Croatian writer and journalist. He wrote novels, studies and essays.
In Vienna, he studied chemistry and in 1903 got a doctorate in philosophy.
He is known to be one of the most notable Croatian modernist writers; his novel "Bijeg" is often pointed out as the best novel of Croatian modernist period.
Bijeg: Povijest jednog našeg čovjeka oslikava borbu darovitog i poštenog čovjeka s okolinom koja često nema razumijevanja za njegova nastojanja da ovaj svijet učini boljim. Odlikuje se odličnim prikazom društva i prostora, te istančanom karakterizacijom likova. Istina je da je Bijeg poprilično depresivan i tužan roman, ali nikada bez razloga, već uvijek u službi umjetnosti to jest da bi se prikazao unutranji svijet i propadanje pojedinca. Bijeg je izvrsno napisan i promišljen. Velika djela književnosti nikad nisu neko lagano štivo. Nehajev je kao pisac nepravedno zanemaren, rekla bi. On piše i stvara s lakoćom. Njegovi likovi su izrazito uvjerljivi, pa tako i u ovom romanu. Njegov prikaz Senja toga vremena je detaljan i uvjerljiv. Bijeg je jedno od najznačanijih djela moderne, a ja bi se složila si onima koji ga smatraju najboljim romanom moderne.
Vidim puno prednosti u ponovnim čitanju književnih djela. Tako sam i ovaj roman odlučila ponovo pročitati. No, kada sam uzela ovu knjigu shvatila sam da mi je svaka rečenica urezana u pamćenje. Čudno koliko se dobro sjećam svega, pogotovo s obzirom na to koliko je vremena prošlo otkada sam pročitala ovaj roman. Protagonost ovoga romana mi se posebno uvukao u srce. Nekako sam odlučila pričekati malo nego što ga cijeloga ponovo pročitam, zasada mi je dovoljno što sam se podsjetila uvoda. Sasvim dovoljno za ovaj kratki ogled i iskrenu preporuku.
The book is amazing. At first I compared it with Goethe's charachter Werther, but as I got more into the complexity of the main character I found this beautiful rich world, and other characters like Jagan and Lukacevski really made this story full and apsolutely stunning. I really enjoyed being in this world through the read.
One of the best Croatian modernist novels, for sure. It's theme is quite typical - a young and perspective intellectual follows slow but inevitable path to self destruction because the small and perspectiveless community he's living in is choking his every effort to do something and change his destiny. Although the theme may seem typical nowadays, it's execution is simply superb. The whole novel is an excellent exposition of protagonist's psyche, and the prevailing atmosphere is authentic, plausible, beautiful and claustrophobic.
Za osobe koje se nalaze u depresivnoj fazi života, da se mogu lijepo naživcirati propustima glavnoga lika koji se zapustio do kraja odustavši od svoga života i tuđih očekivanja. Traženje krivca u drugim ljudima, a zapravo sami odlučujemo što ćemo i kako ćemo. Nikada ne traba reći: "gotovo je samnom" jer nikada nije gotovo.. do smrti. Kukavice odlaze u smrt, boje se života. Suoči se s njime. Naš dragi inteligentni Đuro, stalno si je govorio kako donosi patnju drugima. Toliko je inteligentan da je cijeli život radio iste pogreške. Divno.
Ponekad mislim da kod pisanja nije toliko teško ono samo, koliko je teško smisliti odgovarajući i dovoljno zvučni naslov. Cihlarov''Bijeg'' u tom je smislu puni pogodak, ne samo stilskim impresionizmom, već i sadržajem - bilo da je pisanje ovoga djela bilo piščev bijeg, bilo da je tek nakon pisanja ono dobilo svoj naslov, u svakom slučaju, rezonancija je ostvarena.
Radnja je tečna, zanimljiva, možda baš zbog defabularizacije, tih dnevničkih crtica, povremenih odmaka od sadašnjeg trenutka radnje, sigurno zbog psihoanalitičkih momenata kojima je začinjena. Ideja je jasna, a opet suptilna, nekako profinjena, nenaprasna, skromna, jednostavna.
Dojma sam da su elementi ljubavna priča, kontrast selo-grad, materijalna oskudica samo lajt-motivi djela. Ne volim geneealizacije i nisam pristaša istih, međutim dojma sam da je sve navedeno posljedica perspektive, osobnih stavova, životne ideologije. Đuro je rano ostao bez oca, odrastao je sa majkom i stricem; bio je nadaren dječak i mladić, pametan, ali i drugačiji, idealist, zanesenjak. Prvo ljubavno iskustvo, okrunjeno snošajem, a pokopano nesretnim svršetkom, kojega je sam režirao, dovodi u sumnju, rasplinje sve njegove dosadašnje ideale, zbog čega kao da postaje ravnodušan prema svemu što će doći kasnije, čak i prema Veri, čemu govori u prilog činjenica da nije pružio otpora zahtjevima Verinih roditelja, vjerojatno iz sebičnih razloga.
Je li Đuro Andrijašević paradigma INFJ muškarca? Kreativan, neshvaćen, povučen, inteligentan. osjećajan i osjetljiv? Je li to, u neku ruku, INFJ arhetip u razdoblju do kraja 2. milenija? U velikom broju okolnosti, pogotovo kada ga drugi ismijavaju, nepravedno osuđuju i podmuklo zadirkuju, npr. Lukačevski ili ravnatelj gimnazije, vjeroučitelj, suosjećam sa Andrijaševićem, odnosno Cihlarom. Potpuno mi je shvatljiva i poznata ta melankolična melodija života koju opisuje, ta nesretna skladba života svirana, pjevana u molu, shvaćam i gorčinu prokletstva zadatih činjenica kao što su nemanje imetka, besparica, usamljenost, želja da se izraziš, a manjak inspiracije, ono kada stvari nikako ne polaze za rukom, njegovo razočaranje životom i skriveno, nesvjesno stremljenje ka idealima, međutim ne odobravam njegov defetizam i fatalizam, koji se kao postojane tmurne nijanse provlače kroz kolaž radnje. Na koncu, zastranjenjem u pijanstvo, Andrijašević potpuno diže ruke od sebe, iako si je sudbinu predodredio već prije - mlakošću prema Veri, odustajanjem od svojih talenata, odgađanjem svršavanja ispita, odavanja, predavanja pijanstvu.
Utjehu pronalazi konačno u moru, svojoj veličanstvenoj grobnici, u kojoj ribe nijemim otvaranjem usta ne remete spokojnu tišinu njegovih dubina. Oporuka, koju je poslao starome prijatelju, kojemu je karakterno skroz različit, suprotan, posebno je dojmljiva, ona je paradigma čovjekova vapaja za spasom, i dokaz da život, sudbina, što li, na te vapaje beziznimno ostaje gluh.
Cihlarev roman je realan, vjeran prikaz života, ''povijesti jednog našeg čocjeka'', bilo čijeg čovjeka, bilo kada i bilo gdje, zapravo, baš zato što nema sretnog svršetka, nema nade, nema blistavog i euforičnog kraja. Svakako možemo prepoznati u toj tako vjerno opisanoj nepravdi životnih prilika same sebe, ali isto tako služi i za kritičko promišljanje o nama samima, i o našim bližnjima.
Mislim da je poruka djela da će, u ovom brlogu od svijeta gdje je svatko svakome vuk, svakodnevno rasti broj onih koji će, ma koliko slični ili različiti od Andrijaševića, dijeliti njegovu nesretnu sudbinu - možda i ne njeagov kraj, ali tu gorčinu življenja. Shvaćam djelo i kao poruku da bismo trebali, ako se zaista želimo zvati ljudima, postati odgovorni najprije prema samima sebi, a onda i prema svima ostalima, da bismo dobrotu trebali shvatiti kao dužnost.
moje je ime XY i ja sam leskovarovka. pala sam s oblaka. dočekala sam se na glavu. ozbiljno je stradala. pokušava zacijeliti.
SNOVI? ja imam snomorice (uglavnom uključuju čudovišta i bježanje). IDEALI? sumnjam = mrijem! RAZUM? budala ga izmisli. INTELEKTUALAC? povraća mi se! MORAL? ne budi površan. SAVJEST? križu moj! BOG? užasno mi nedostaješ. DOBRO? silo nečista, tri koraka iza mene!
The most depressing book I have ever read. How one man can give in so easily to despair continues to baffle me. It's just sad and made me feel entirely hopeless about everything. I hoped for more, but then again, so did he, and look where it got him...
Iako količina pročitanih knjiga hrvatskih književnika svakako nije dovoljna da bi se donio takav sud, vjerujem da je ovo jedno od najboljih djela domaće književnosti.
Roman s vrlo zanimljivim izražajima osjećajima glavnoga lika. Ponekad pomalo zbunjujuće otkriti emocije protagonista, ali to romanu daje čar mistike i iščekivanja sljedeće situacije.
Svaka velika knjiga je proživljena; i onaj koji ne može da na sebe prenese tu piščevu emociju bolje da ne čita knjige.
"Najbolji roman hrvatske moderne." Tema je preuzeta iz predrealizma, očite su sličnosti s ostalim hrvatskim intelektualcima rastrganima između provincijske sredine i velegrada; Ivica Kičmanović, "prijan" Lovro, Alfred Kamenski i imenjak Đuro Martić. Previše reciklaže: u likovima, postupcima i tragičnom kraju. Nehajev kao da je nadopunio djela svojih prethodnika. Jedino pohvalno je dosad najdetaljnija psihološka karakterizacija lika, sa zapisima iz dnevnika, monolozima i unutarnjim sumnjama te lakoća čitanja.
Odličan roman u kom je pisac verodostojno opisao razvoj i promene svesti glavnog lika. 'Bijeg' se, prema mom utisku, odnosi na neku vrstu eskapističke reakcije glavnog lika u momentima kada se treba zauzeti za sebe i odlučiti o svojoj sadašnjosti i budućnosti. U svakom trenutku poseže za sredstvima kojima se prepušta letargiji i vremenu koje protiče, a o svemu natanko mozga bez imalo smisla za konkretnu praksu. Veoma patetičan i samosažaljiv lik kom su drugi krivi za sve nesreće, pa i vlastiti alkoholizam.
Jednostavno obožavam ovaj roman. Jedno od najboljih poniranja u svijest i stanje glavnog lika. Stilom podsjeća na Patnje mladog Werthera, ali puno složenija stanja i radnja.
Ponovno je obrađena tema propadanja siromašnog studenta (kasnije učitelja) u našim krajevima. Već viđeno. Stil mi se čak i svidio, unatoč tome što ima dosta stranih riječi, ali to je lijepo djelovalo u kontekstu. Osim toga nisam našla ništa čime bi roman odskakao od ostalih djela objavljenih u tom razdoblju ili čak nešto ranije, u realizmu.
Proucavajuci Djuru kroz cijelo djelo, ne mogu ga shvatiti. On tezi Veri ali isto tako i alkoholu. On tezi poboljsanju karijere ali isto tako ga nije briga za propast. Djelo je tesko samo po sebi, navelo me na razmisljanje o ljudima koji vide svoj zivot pod jasnim kutom ali ne znaju si pomoci i samim tim shvacam kako smo svi barem jednim dijelom Djuro, samo Djuru je povukla neimastina i njegovo stajaliste o zivotu, sto je rezultiralo ponorom u morske dubine.
Pozitivno sam iznenađen ovim romanom u kojem pratimo sudbinu jednog čovjeka koji se nije snašao u licemjernoj, malograđanskoj, skučenoj okolini. Roman je stilom tipičan za kraj 19. i početak 20. stoljeća te dosta podsjeća na neke francuske romane iz tog vremena. Šteta jedino da je roman prekratak jer imam osjećaj da je Nehajev mogao još više toga iznijeti i staviti na papir.
Mora se priznat, iako se sjecam zasto me se toliko dojmilo u 4. srednje, da je uzasno depresivna knjiga. Lijepo je pisano i odlicno je opisana sama depresija i gusenje u malom mjestu, ali majke ti s razlogom se nisam uopce sjecala kraja jer je stvarno depresivan.