Miroslav "Mika" Antić was a Serbian poet, movie director, journalist and painter. Antić was born in Mokrin, Kikinda municipality, Vojvodina, Serbia (then Yugoslavia). He had six children. His oldest son, Igor Antic, is a visual artist.
He wrote poems, articles, dramas, movie and TV scripts and documentaries. As film-maker, he was considered as a part of the "Black Wave" of the Yugoslav film. His films, in particular "Breakfast with the devil" in whom Antic criticized the double morality of the communists at the Tito’s time, were forbidden and destroyed. They were rediscovered and restored in the end of the 90s. Mika also acted in several movies, and was a painter. His best known poem is "Srem", in which he mourns for dead in World War II and describes the beauty of Srem using "bećarac" song form. He is well known as a bohemian. Mika Antić is best known as a children and youth poet, a master of delicate and gentle sentiments.
His bohemian, hard-drinking lifestyle is best illustrated by a barely translatable pun about him: "Čika Jova deci, čika Mika Antić dva deci" "Čika Jova deci" meaning "Uncle-Jova to the children", referring to Jovan Jovanović Zmaj, possibly the best known children's poet. "Čika Mika Antić dva deci" means "Uncle-Mika Antić two deciliters", referring to drinking from a glass, likely of alcohol.
Mikina najglasovitija, opštevoljena zbirka, dijalektika mladalačke ljubavi, u sepija tonovima - a u kojim bi drugo kada džikljaju stranice iz spomenara, dnevnika, đački korzo, čuperci i žvrkovi, mada je poniranje unazad po sebi uvek "usepljeno"! - gotovo da se otvara i zatvara kao lirski roman, kompozicijski brižljivo osmišljen, izgrađivan i razgrađivan kroz nekolike cikluse i delikatnu smenu obličja pesmovnih subjekata: dečakā, devojčicā, mlađeg, starijeg i najstarijeg lirskog glasa. Sva u težnji da se, barem za trenutak, fiksira i oslika široko klatno ranoživotnih osećanjā - naročito onog od koga dečaštvo poslovično nespretno i nespremno beži! - sva u pokušaju da se imenuje i obznani ono neimenljivo i nesaopštivo. Ovde se uvek valja (pod)setiti onog omrznutog leksikonskog pitanja - tako frustrirajućeg u svojoj upitno-jezgrovitoj besmislenosti ili patetičnom horizontu odgovora - na koje Antić i daje i ne daje odgovor, jer drugačije ni ne ide...
A prebiranje po udaljenom životu, ranim sentimentalnim ulegnućima i drhtajima - jer ovde su ožiljci prejaka reč, koja, znamo to, može i da ubije - omamljuje, okidajući o paučinaste niti godinama zapretanog, otirući se o zamuzgano staklo kroz koje se i dalje daju nazreti "izgubljeni rajevi". A oni, nekim čudom znamo i to, nisu nikada prostor, već nepovrat. (Zalivanje herbarijuma, reče neko, čini mi se!) Sladunjavīm stidan, znam, jer ne ide drugačije! Možda baš zato nerado posežem za albumima s fotografijama, ili, vidi se to iz aviona, za svim ovakvim "jutrima plavog sleza". A možda se, eto, i najveća mana "Plavog čuperka" ne skriva unutar njega, već u nemogućnosti da se povrati prvobitna nevinost. Nevinost u čitaocu i nevinost u čitanju - ili naivnost, svejedno! - naglo presečene smrću, ratom, odrastanjem i svim ostalim krahovima i gubicima. Posve je svejedno!
" Uvek je tako sa zatvorenims tvarima.I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija,jer više nema smisla nijedna igra pogadjanja.Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči. I sve je naše dok želimo , a tuđe kad se ostvari."
"Ovo su tvoje pesme. Ne pitaj kako sam saznao sta misliš. Možda sam ponekad bio: ti. Možda si i ti pomalo bio: ja. Možda smo zajedno bili ceo svet."
Sećate li se kad ste bili tinejdžeri? Sećate li se tog perioda rađanja prvih ljubavi (oh, tih velikih, obično nesrećnih, ljubavi), prvih poljupčića, zaljubljivanja, razočaranja? Kakvo je to samo doba bilo! Mi, tako nevini i smotani, ulazimo u novi svet pun maštanja i svakojakih ljubavi, svet snova i buntovništva. Svet, iz koga (barem ja) još uvek, izgleda, ne izađoh...
E, pa, ova knjiga jeste upravo za takve - večitu decu u svetu odraslih, nevinu u duši, zaljubljenu u sve! Divni Mika ju je napisao prvenstveno za klince i klinceze od nekih dvanaestak pa sve do njihove šesnaeste godine, ali kako svako od nas može da se pronađe u tim stranicama, reći ćemo da je ova zbirka pesama ono što se kaže - za sva vremena! Čitavu zbirku imenuje jedna pesma, ona koja je svakom od nas, verujem, obeležila detinjstvo, a to je "Plavi čuperak". I, naravno, kako to obično biva u tom nevinom dobu, ljubav predstavlja glavni motiv, a čuperak plavi je, pre svega, simbol đačkog doba.
Eh, te silne tajne, izazovi, čežnje! Mika je to tako divno iskazao u svojim stihovima i sumnjam da će iko uspeti da tako miluje rečima. Ovaj priručnik za odrastanje satkan je od 22 pesme, pa možete zaigrati "Prvi tango", uživati u "Proleću", sanjariti uz "Plavu zvezdu" ili prošetati "Đačkim korzom". Pokušajte da dokučite prve dečje "Tajne" ili "O čemu pričamo dok šetamo", otkrijte "Zagonetku" i zamislite šta bi bilo "Kad bi jastuci progovorili".
O svakoj pesmi bi moglo da se priča naširoko, ali ih ipak pročitajte sami, ogrejaće vam dušu, sigurna sam.
"Ovu knjigu napisao sam ja. Pomogla su mi sva deca koju sam poznavao. Istina, niko mi nije diktirao stihove, niko birao ili dopisivao nove reči, ali svi su bili prisutni. Bile su prisutne detinje oči, njihove tajne, njihove najlepše ljubavi i snovi. I uopšte, uvek kad pišem pesme za decu, radije bih umesto svog imena potpisao mnogo i mnogo dečijih imena."
Nijedna knjiga nije uspela ono što je ova Antićeva zbirka pesama; da me vrati u detinjstvo, da se prisetim, ne samo događaja, već i osećaja, boja koje krase svet, bezbrižnosti koje nisam ni bio svestan, dečjih snova, od kojih ostaše olupine. Eh, da imam neku moć, samo nakratko, da posetim jednog dečaka, sakrivenom u izmaglici, na bledoj slici detinjstva, pa da mu šapnem nekoliko reči. Zašto da ono nosi moje breme, zašto da traži neko drugo vreme, kad već ima svoje?
Osećam: nešto u meni raste pomalo bolno – pomalo belo, kao da nekakve zbunjene laste lete kroz moju glavu i telo. Vrte se. Prestižu. Nešto traže. Od njih se na usni dah užari. Ja ne znam šta ću. A tata kaže: još si ti balava za takve stvari.
Sunce se, eno, kao vreteno nad gradom vrti i glavom klima. Sve je u meni danas šareno. I u tebi je možda šareno. U nama svima šarenog ima.
Usne jedino zato postoje da s nekim podeliš nešto svoje.
I ne znaš koliko kao ti – takvih večeras ponovo nikog nemaju. I ne znaš koliko kao ti – istih za susret sa tobom baš sad se spremaju. I ne znaš ko su to, kao ti – divni, i što su jastuke suzama vlažili. A lepo ste se mogli sresti samo da ste se malo potražili
Važno je, možda, i to da znamo: čovek je željen – tek ako želi, i ako sebe celoga damo – tek tada možemo biti celi. Saznećemo – tek ako kažemo reči iskrene, istovetne. I samo onda kad i mi tražimo moći će neko i nas da sretne.
A jednom, kad godine minu u beskraj – u daljinu, i prođu šareni dani kao da nisu bili, i umore se šetnje i posive aprili i lepi plavi čuperak nad okom nam osedi – videćeš da ta mrva, majušna mrva detinjstva nov neki život vredi: kao da raste u srcu velika zvezdana priča, bezbrižna, zlatnožuta, pa živiš još mnogo puta, još nebrojeno puta.
Nije ovo poezija samo za decu, deca ne razumeju štošta, ovo je svevremena poezija za čitav život. Poezija koja u sebi krije uputstvo- kako živeti.
Posle jadnih mi mojih Jadnika, posvećujem se poeziji i kratkim pričama. Iscrpljujuće je, zaista, čitati 1000 strana malog fonta i onda neuspeh da se vratim normalnim knjigama posle toga... Zato, ovo će da posluži kao knjiga koja će da razbije blok koji trenutno imam u glavi što se tiče čitanja... I need a little bit of poetry...
''Samo ja znam: nikada više, nikada više, nećemo se uhvatiti za ruke ni hodati od ugla do ugla i pokušavati uzalud da se setimo dok ćutimo nečeg vrlo važnog, nečeg toliko ogromno važnog čega se razdvojeni nikada više nećemo moći setiti.''
''Ne znam. Ceo svet smo obišli u žudnji ludoj podjednakoj, a za korak se mimoišli. Da,mora da je tako''
''Srećom: jastuci ništa ne govore. Čuvaju milion tajni u mekoj belini perja. Oni su kao lađe, velike bele lađe, što plove u nemoguće, u snove, u bezmerja. Uveče te odvedu. U zoru te dovedu, I zna se: sve je uredu.''
"Stvarno videti, znači umeti videti kišu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuća i reke u kojima se talože vrhovi planina. Ovako sam to cuo: "Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma šta su ribe na drveću"."
Ajme koja divna knjiga... jednog dana kada/ako budem imala djecu nadam se da će ovo biti jedna od zbirki poezije koje će čitati. Prelijepa zbirka, povukla me u one dane u školi kad smo svi bili nesvijesni ičega osim čistoće prijateljstva, prvih simpatija...
"И само онда када и ми тражимо, моћи ће неко и нас да сретне."
Поезија Мике Антића буди носталгична осећања и жал за прошлим временима, без обзира да ли је ваше детињство било 40-их, 60-их, 80-их или пак 2000-их. Јединствен осећај одрастања и тинејџерске море, које временом мењају облик, али не и суштину, заробљени су међу страницама обе безвременсе збирке за сваку генерацију. Када пожелите да се макар на једно вече вратите у своју клупу, ове песме ће бити ваш времеплов.
"A jednom, kad godine minu u beskraj - u daljinu, i prođu šareni dani kao da nisu bili, i umore se sve šetnje i posive aprili i lepi plavi čuperak nad okom nam osedi - videćeš da ta mrva, majušna mrva detinjstva nov neki život vredi"
We had a poem from this book as our written school assignment in 7th grade. The poem is well-written and interesting. Many of my classmates and I can relate to it even if we didn't have a crush at that time.
This entire review has been hidden because of spoilers.