"Mislim da ne mogu očuvati svoje zdravlje i duh, ukoliko ne provedem najmanje četiri sata dnevno - a često i više - lutajući kroz šumu, preko brda i polja, potpuno slobodan od svih svjetovnih briga. Tada ni za tisuće funti ne biste od mene izvukli o čemu mislim. Kada me ponekad podsjete da toliko mehaničara i vlasnika dućana ostaju u svojim radnjama ne samo cijelo prijepodne nego i cijelo popodne, sjedeći prekriženih nogu - kao da su stvorene da se sjedi na njima, a ne da stojimo i hodamo - skidam im kapu što već odavno nisu počinili samoubojstvo". (Henry David Thoreau)
Nije čudno da najnovija knjiga Ede Popovića dolazi baš u paru s posebno otisnutom omalenom knjižicom/ traktatom Henryja Davida Thoreaua „Hodanje", jer iako je u prvom redu riječ o najnovijem Popovićevom autorskom radu, „Priručnik za hodaće" je istovremeno i svojevrsna autorova posveta brojnim velikanima ljudske misli i pera (Čuang Tse, Seneka, Montaigne, Ikkyu Sôjun, H. D. Thoreau, Aldous Huxley, Ernesto Sabato, Kodo Sawaki...) koji su u svojim promišljanjima otkrivali polaganost i ukazivali na potrebu da ljudski rod malo uspori u svojem grozničavom i ubrzanom, svjesnom ili nesvjesnom, odvajanju od prirode s kojom je nekada činio harmoničniju cjelinu nego li je to slučaj danas. Jer, živimo brzo, svakim danom sve brže i brže, pritisnuti različitim zahtjevima, a što je tehnologija savršenija, čovjek više radi - to je jedan od paradoksa današnjice.
Bilješke za ovu knjigu, stoji u uvodu rukopisa, „nastajale su na mjestima na kojima sam se zaticao proteklih pedeset godina: u buci i dimu kafića, u ponoćnim tramvajima, u mirisu smrekovih šuma, u oblacima koje je maestral dizao na Velebit, u minijaturnim hotelskim sobama s lancem vezanim crno-bijelim portabl televizorom, na crnim egejskim oblucima, u prašini slapova, u treperavoj svjetlosti podzemne željeznice, u rovovima i bunkerima, u oštrini aerosola bolničkih soba, na proljetnom vjetru s oceana, u kolodvorskim čekaonicama, u kafeima bescarinskih zona, iza rešetaka od trske na Starnbergersee odakle u Pustoj zemlji nailazi ljetni pljusak, uvijek hodajući varavom granicom između vode i kopna, neba i zemlje, sna i jave, života i smrti. Nastavi hodati, kaže onaj stari Kinez, jer smrt slijedi upravo jedan korak iza života“.
"Priručnik za hodače" je možda do sada i najzreliji Popovićev spisateljski uradak, vrlo zanimljiv spoj fikcije, reportaže, dnevničkih zapisa, eseja, citata već spomenutih prethodnika zagovornika polaganosti, te autorovih fotografija i crteža nastalih za njegovih učestalih posjeta Velebitu u posljednjih nekoliko godina. Oni koja ga poznaju i osobno znaju da je Edo Popović prije nekog vremena svjesno i s namjerom „usporio", odmaknuo se dobrim dijelom i od knjiško-novinarskih banalnosti, i posvetio se u prvom redu sebi, obitelji, prirodi... a očito i dobroj literaturi.
Sve više i više čovjek osjeća potrebu da se okrene prirodi i da u njoj osjeti mir i tišinu. Tako i ja, unazad nekoliko godina. A ako tražite literaturu koju biste strpali u ruksak i ponijeli sa sobom, moja preporuka za Edin Priručnik za hodače. Unutar knjige je dodatna literatura za hodače, knjižica H.D. Thoreaua: Hodanje, od kojih 60-tak stranica i njegova razmišljanja koja je skupio na svojim lutanjima. Na kraju knjige se nalazi Bilježnica, tj. nekoliko praznih stranica na koje možete ispisati svoja zapažanja. A zasigurno ćete ih imati ukoliko se uputite u neku šetnju šumom ili planinom.
Priručnik u kojem ćete naći mnoge zanimljive crtice i jednostavna filozofska razmišljanja o smislu današnjice a ponajviše o ljepotama prirode. Priručnik je nastao kao rezultat Edinog hodanja i promišljanja na Velebitu. Edo bilježi sve ono što tako često promakne oku promatrača. Ponovno podsjeća da često ono što je najobičnije i najjednostavnije je zapravo i ono najbolje, poput kriške suhe govedine, raženog kruha i svježe paprike dok vam pogled prelazi s velebitskih kukova na gustu crnogoričnu šumu a još dalje na more i indigo plavo nebo. I jela u vrhunskim restoranima čine se splačinom naspram tog obroka. Ili kad shvatite da sve što vam je doista potrebno stane u ruksak od 40 litara.
Voda i izvori, tu i tamo koja škrapa, vrijeme, oblaci, biljke, leptiri, bura, tragovi i još koješta ono je što naučite iščitavati na planinskim stazama.
" O planini se govori kao o prostoru slobode. Samo odete gore, kaže se, i svi okovi spadnu s vas, sve brige nestanu, postanete slobodni. Ali, kako u planini može biti slobodan netko tko nije slobodan u gradu?"
"Na Velebitu sam se često susretao licem u lice s oblacima. Koji su me put znali otjerati s planine. Što ću ovdje, mislio sam, kad ništa ne vidim. Kasnije sam shvatio da ne moram uvijek gledati očima."
"U planini najprije osjetite kako vrijeme usporava. Ništa vas ne podsjeća na protok vremena, ni tramvaji i autobusi s redovima vožnje, ni satovi na trgovima, ni crkvena zvona, niti program radija i televizije, ništa osim sunca i mjeseca, koji se u iskonskom ritmu izmjenjuju na nebeskom svodu. I vi samo prihvatite taj ritam, počnete živjeti u njemu."
Možda zato što sam prošao i doživio mjesta o kojima autor priča, možda jer me očarava kritikom svijeta i svojim pogledom na život i putovanje, možda zbog odličnih preporuka literature i autora... teško je više reći što mi se više svidjelo u ovoj maloj-velikoj knjizi.
Das letzte Drittel fand ich etwas zäh, dafür hatten die ersten beiden Teile aber interessante Denkanstöße zu bieten. Eine sorgfältige Gestaltung und wunderschöne Fotografien runden das Buch ab.
Putopis, zbirka filozofskih misli, djelić intimne povijesti Velebita, autorova oda prirodi, planinama i skrovitim mjestima u kojima se sakrila sva ljepota svijeta - ovaj je priručnik to i još mnogo više.
Ovo je jako dobra knjiga misaono-putopisne tematike. Doživjela sam ju kao tekst pisan za večernje opuštanje, sa preciznom dozom poticaja na promišljanje. Podrazumijeva ljubav prema velebnom Velebitu i samotnim šetnjama i boravcima u prirodi.
Poetisch-philosophisch wird Edo Popovics Essay Anleitung zum Gehen angepriesen. Das hat mich auf die 176 Seiten des kroatischen Schriftstellers sehr neugierig gemacht. Mit geradezu elementaren Fragen geht der Autor hier seine Erlebnisse des Wanderns an. Er berichtet, wie er die Berge Kroatiens besteigt. Natürlichkeit, Besinnung, aber auch Existenzfragen und Stille sind es, die den Erzähler begleiten. Der ist hier nahe am Autor anzusiedeln. Unterlegt sind die philosophischen Gedankengänge mit Bildern, Momentaufnahmen aus den Bergen. Wieviel gerade in die anekdotenhaften Erlebnisse als literarisch zu verorten ist, bleibt unklar. Irgendwie ist alles im Bereich des Möglichen. Das zwischen den Steinen versteckte Mobiltelefon, weil nur dort Empfang ist etwa. Oder diese eigentümliche Verbindung von Menschen, weit ab der Großstädte. Dort, wo Einsamkeit Alltag ist, verschiebt sich der Blickwinkel. Doch nicht nur auf der sozialen Ebene, auch auf der der Wahrnehmung. Diese Mischung aus Faszination und Gefahr, aus Heimat und Fremde, die der Natur innewohnt. Sie dringt durch in den gemächlichen Seiten. Denn der Erzähler will nicht hetzen, im Gegenteil. Vielmehr verweigert er sich in Handlung und Wort der Beschleunigung des Alltags. Er stellt sie sogar zur Rede, die Hast, die uns jeden Tag ergreift. Karikiert sie in den Wanderern, die Gipfel abhaken, anstatt sie zu erfahren. Dass dabei Fragen nach Sinn und Zweck aufkommen, ist logisch wie verblüffend. Denn die Antworten werden, teilweise nur in Ansätzen, gleich mitgeliefert. Die große Kritik, die das allumfassende Böse in unserem Leben anklagt, bleibt aus. So sind eben Menschen, scheint der Text zu sagen. Ein bisschen großväterlich vielleicht. Aber auch mit Blick auf die Auszeit, die auch der Erzähler im Wandern erfährt. Eine Pause, aus der er aber wieder zurückkehren wird. Dass Popovic dabei nicht belehrend, sondern viel mehr betrachtend bleibt, finde ich sehr gut gelöst. Er schwingt keinen Zeigefinger, sondern staunt viel mehr. Das Staunen steht auch im Mittelpunkt, wenn es um die Natur geht. Die Berge, die Tiere, die Pflanzen, den Wind. Alltägliches eigentlich und doch in neuen Fokus gerückt. Bestaunenswert. Mit Sicherheit ist Anleitung zum Gehen kein aufregendes Buch. Der Text geht eben, er rennt nicht. Wer sich schon einmal im Wandern verloren und doch eigentlich gefunden hat, wird den Erzähler und den Autor verstehen. Es sind auch im Grund keine neuen Fragen, die dabei gestellt werden. Aber sie werden gut gestellt und weitergedacht. Ein Buch zum Mitdenken also. Nicht nur für alle, die diesen Sommer in Kroatien wandern gehen wollen. Auch Menschen, die einfach gerne den Wiedererkennungsmoment mit der Natur erleben, lesen sich in Anleitung zum Gehen völlig ein. Auf jeden Fall aber ist es tatsächlich poetisch-philosophisch. So einfach – einfach so.
Da je junak knjige/filma Into the wild došao pameti prije nego što je smrt njemu došla, ovo bi možda bila jedna od verzija njegove knjige. S vremenskim odmakom od kojih dvadesetak godina, naravno. Prekrasno, jednostavno, a opet duboko. Putopis i jednostavna filozofija u jednom, za one koji su spremni i voljni.
"Kažu da se tamo gdje se susreću vječno i prolazno nailazimo na skriveni smisao života. Imamo li, međutim, vremena zastati pokraj takvih prizora i razmisliti o onome što vidimo?"