Un corps meurt, et se désassemble. C'est le récit de ce qui n'est presque plus. Partie à partie, le mort se raconte. Et le texte avec lui se déroule en morceaux.
Ovo nije roman koji opisuje biološke procese razaranja tijela, ovo je grobnica, pečat u vremenu, mjesto u sjećanju, ono što ostaje kada bića više nema. Ovo je lirski sarkofag u poetičnom ruhu. Ovo je poklon pisca za onoga koga više nema. Ovo je prozopopeja.
U ovom romanu Farid Tali prozopopejom oživljava svoga brata, kroz opise njegova tijela u samrtnoj postelji. Pojmu raspadanja, koji je sam po sebi strašan, Farid Tali je pristupio na jedan lirično poetični način, te je stvorio stil u kome se, iako piše o nečemu ne baš milom, (može) uživa(ti).
Stil je zaista lijep, te se na nekim stranama možemo zapitati da li je Hakim Tali ipak živ, dok nam na drugim mjestima autor jasno, ali ne šturo niti nasilno, kazuje da ipak nije.
U romanu nema događaja, nema radnje, on je satkan samo od sjećanja na Haima, prikazana je dekonstrukcija neživog tijela, sa aspektom na kosti, nokte, mišiće i kožu, dok sa druge strane ipak imamo i djeliće koji se ne odnose direktno na Haima, ali predstavljaju kauzalnu vezu njegovog čina. Kako su postupci, koji su doveli do smrti, a i sam čin smrti Haima Talia, uticali na njegovu porodicu, konkretno na Fadila Talija, autora ovog pisanog sarkofaga.
Oba lika su izabrala put autodestrukcije, kod Haima ne znamo pouzdano zašto je izabrao taj put, dok kod Fadila znamo da je to bila uzročno-posledična veza, reakcija na emocionalni stres i pokušaj hladnoće. „Odlučio sam da budem isto tako hladan, ali tu nameru nisam mogao ostvariti, pošto su se umešali moje divljenje i elegičnost prozopopeje, upravo to, i nostalgija koje je iz nje tekla, a sve zajedno suprotstavilo se mojoj želji da postanem ravnodušan. Dakle, hteo sam o svemu da govorim s najvećim prezirom, da do detalja opišem kako se telo troši, kako postaje ono što se ne može zamisliti drugačije nego kao najbesmislenija stvar na svetu, ali moj plan je propao.“
Uzrok smrti Haima Talia je aids, zato se može reći da roman „Prozopopeja“ i roman „Mi djeca sa stanice Zoo“ dijele zajednički motiv – narkomaniju.
Treći, zavšrni dio romana, može se posmatrati i kao dijametralni prikaz propadanja i ljepote živućeg tijela, kao permutovani gradacijski prikaz u konsturkciji ljudskog tijela sačinjenog iz segmenata, iako to, možda, i nije glavna tema.
I don't really know what to write about this one. It deserves stars, probably a lot of stars. It's a poetic musing about watching the end of life in different parts of the body.