Pomalo mi je teško da objektivno prozborim koju reč o ovom delu. I pored sveg truda, negde u samom dnu misli krije se želja da ne razočaram i, iskreno, uvredim mlađu sebe, kojoj je Marčelova muzika predstavljala značajan deo odrastanja, a koja roman nije pročitala u svoje vreme, premda je želela. O objektivnosti, doduše, kada se iznose utisci o umetničkim delima, teško da može biti reči, tako da su moje zadrške možda i suvišne. Svejedno, nije naodmet ograditi se onde gde smo svesni toga da je manjka.
Osnova priče romana Zajedno sami u svojoj jednostavnosti gotovo da je savršena – grupa ljudi iz različitih društvenih sfera zatekla se u autobusu koji ih prevozi, njihove duše tačnije, na „onaj svet“. Autobus se pokvari i oni su primorani da zajedno čekaju da se kvar otkloni, te se u tako klaustrofobičnoj i onespokojavajućoj atmosferi, u kojoj su likovi upućeni isključivo jedni na druge, otvara mogućnost da kroz sukobe razotkriju sebe, da se razvije niz polemika na spektar različitih tema, a ima se i vremena za zadiranje u pojedinačne sudbine i ono što ih je u taj začudni autobus dovelo. U njemu će se, pored glavnog junaka Radoja Bakrača, između ostalih sresti i jedan pop, jedan političar, jedna lepotica, jedan nesrećni paranoik, jedan šporet...
Treba nešto malo vremena da se uhvati korak sa ovim narativom, mada će se čitalac upoznat sa autorovom poezijom osećati poprilično „kod kuće“, nailazeći na jezičke igrarije kakve je navikao da čuje u njegovim pesmama. Ima u ovom romanu i bajkovito živopisnih scena, tako lepo realizovanih zamisli koje ostavljaju veoma snažne utiske (ima, dakako, i onih u kojima se granica odvratnog i odbojnog debelo prelazi). Kada se jednom uhodate, čitanje teče lako, čak je i izuzetno zabavno. Pa ipak, nešto mi nije davalo mira dok sam čitala, nešto mi nije dalo da do kraja uronim. Shvatila sam i šta na kraju, dobivši negde i potvrdu svog utiska u autorovom osvrtu na sopstveno delo posle nekoliko godina od prvog objavljivanja.
Zajedno sami je, u stvari, jedan pravi roman-prvenac, delo u kome se oseća neosporni talenat jednog vrlo mladog pisca, njegova kreativnost, znanje, načitanost, kao širina onoga što se želelo u delo utkati, ali iz razloga koji nama čitaocima nikada neće (niti moraju) biti poznati, ono nije dostiglo svoj pun oblik. Negde su likovi mogli biti malo zaobljeniji, negde bi malo manje očiglednosti dobro došlo, negde pak pripovedanje ode u suprotnom smeru, pa određeni aspekti ostanu zatrpani pod debelim slojem metafora. Nije ovo konstantno, niti se oseća svuda u podjednakoj meri, ali oseti se. Oseti čak i pristrasan čitalac poput mene, pa i sam autor koji otvoreno u svom osvrtu, sa određenom vremenskom distancom, kaže da se mnogo šta moglo drukčije izvesti.
No, srećom, ne čini pisca jedno delo, ponajmanje prvo (u ovom slučaju prozno), pa stoga ni Marko Šelić Marčelo nije ništa manji stvaralac, i generalno, a i za mene lično. Štaviše, upravo ovakvi romani mogu biti prizma kroz koju će se sagledavati sazrevanje jednog pisca, ali i (zašto da ne?) nas samih, kao čitalaca.