Roman Zajedno sami Marka Selica na poseban nacin, duhovito ispricanom pricom, obnavlja prastaru misao da covek, bio kralj ili prosjak, do istine o sopstvenom zivotu dolazi na medji svetova, u casu prelaska na onu stranu. Pa se tako, jednog dana, i Radoje Bakrac, mali covek a „glavni junak” romana, koji se za zivota nije pitao ni o kakvom smislu, niti da li banalna svakodnevica obecava istu takvu vecnost, obreo pred vratima samosaznanja. Marko Selic nam svoju verziju povesti o Raju i Paklu pripoveda nepretenciozno, mastovito, i upravo stoga njegova groteska, njegova iscasena, crnohumorna vizuelizacija pejzaza onostranosti, tragom srodnih pokusaja, deluje uverljivo. Umetnost oduvek zeli da docara nevidljivo i nedohvatno, i da nas svakidasnji zivot, prosecan, anoniman, nikakav, upravo onakav kakav je proziveo i Radoje Bakrac, odmeri prema autoritetu vecnosti koja nas prevazilazi. Dok sa ostalim srodnim dusama, „zajedno sam”, na nicijoj zemlji, u autobusu za koji se ne zna kuda ide, ceka da li ce se skrasiti u konacnom miru ili sagorevati u beskonacnoj grizi savesti, Bakrac se doseca da istinu o svetu, ali i o sopstvenom postojanju moze pronaci jedino – u sebi. Sve ostalo podlozno je konvencijama i interpretacijama, starim koliko je stara civilizacija.
Marko Šelić, poznatiji kao Marčelo, (rođen 22. januara 1983. godine u Paraćinu) je srpski hip hop muzičar. Pored muzike, Marčelo se bavi i pisanjem proze, studira srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. U februaru 2008. godine objavio je roman Zajedno sami (Vegamedia). Godinu dana kasnije objavio je zbirku tekstova O ljudima, psima i mišima (Vegamedia). 2012. godine izdaje roman Rubikova stolica (početak trilogije Maltrego). Marčelo je 2006. dobio nagradu "Davorin" za najbolji rok/pop/hip-hop album iz Srbije, kao i nagradu TV Metropolis za najbolju pesmu godine, što je jedinstveno priznanje za njegovo muzičko stvaralaštvo. U poslednje vreme je više okrenut svom glavnom zanimanju - pisanju. Redovni je kolumnista dnevne "Politike", a bio je novinar časopisa "Huper" i povremeni bloger na B92 sajtu. Početkom februara 2008., svetlost dana ugledao je njegov prvi roman: "Zajedno sami" (VEGA media). Roman je dobio Popboksovu nagrada za najbolje beletrističko delo 2008. godine, po mišljenju publike. Treći studijski album, "Treća strana medalje" (Multimedia Records), izašao je sredinom decembra 2008. Za taj album je u junu 2009. dobio regionalnu nagradu Indexi u kategoriji najbolji hip-hop album godine. U oktobru 2009. objavio je zbirku tekstova "O ljudima, psima i mišima" (Vegamedia). U novembru 2010. godine pojavio se njegov četvrti album, pod nazivom "Deca & Sunce" (Multimedia), prvi put potpisan kao "Marčelo & Filteri". Prvih hiljadu primeraka albuma su, uz kupljenu kartu, dobili posetioci rasprodatog Marčelovog beogradskog koncerta u SKC-u, na kome je proslavio prvih deset godina rada.
Roman „Zajedno sami“ miriše na mastilo. To je ona situacija kad u razredu imaš prepametnog klinca, zainteresovanog, bistrog, kritičnog i analitičnog. Međutim, uz sve to je i dalje klinac, sav uzvrpoljen i s bujicom energije koju je još uvek teško kanalisati.
Postavka romana, okvir u kom se radnja odvija, sjajna je. Tok radnje dovoljno je strukturisan i kompaktan da bi svaki detaljniji komentar o njemu lako pokvario ugađaj pri (budućem) čitanju. Nema tu nekog velikog ili nepotrebnog rasplinjavanja, pre će biti da je ovo osmišljeno i ciljano vođenje kroz mitološke i književne motive od Biblije preko Tomasa Mana pa sve do najboljih distopijskih orvelijada. Iako sam ja inače sklona tome da me previše referenci iritira, ovde prepoznavanje po senzibilitetu jako dobro funkcioniše, pa mi je štrebersko srce ludo bilo puno od tolike (ispoljene) ljubavi prema književnom nasleđu. Kako je roman veoma vizuelan – uglavnom se čita poput scenarija – i uranjanje u arhetipski korpus odvija se na dva plana, u naraciji i slici.
Ali to ne znači da nisam imala više zamerki nego što mi je drago. Čini mi se da, od silnog naboja i poleta da kaže što više i da što više podstakne razmenu ideja, roman prečesto sklizne u petparački stil i nespretne metafore koje mu svakako ne pristaju. Na nekoliko mesta je upravo kvalitet forme obrnuto proporcionalan kvalitetu iznetih ideja. A onda naiđu sjajne deonice u kojima se vidi šta bi od ovog romana moglo biti.
Oduvek sam zazirala od koncepta inspiracije ili prosvetljenja u književnom stvaralaštvu: smatram da vređa i autora i delo i čitaoca. Ne nastaje umetnost ili ideja tako što se Toru omakne mjolnir i ni krivog ni dužnog te zvekne posred čela. A ovaj roman dobar je primer slučaja kada su tekstu potrebni brušenje i doza distance prema sadržaju kako bi i stil dobio neophodnu pažnju. Autor romana „Zajedno sami“ Marko Šelić srećom je uložio mnogo rada, razvoja, promišljanja, sazrevanja i promatranja u to da postane tekstopisac i kolumnista Marčelo.
Pomalo mi je teško da objektivno prozborim koju reč o ovom delu. I pored sveg truda, negde u samom dnu misli krije se želja da ne razočaram i, iskreno, uvredim mlađu sebe, kojoj je Marčelova muzika predstavljala značajan deo odrastanja, a koja roman nije pročitala u svoje vreme, premda je želela. O objektivnosti, doduše, kada se iznose utisci o umetničkim delima, teško da može biti reči, tako da su moje zadrške možda i suvišne. Svejedno, nije naodmet ograditi se onde gde smo svesni toga da je manjka.
Osnova priče romana Zajedno sami u svojoj jednostavnosti gotovo da je savršena – grupa ljudi iz različitih društvenih sfera zatekla se u autobusu koji ih prevozi, njihove duše tačnije, na „onaj svet“. Autobus se pokvari i oni su primorani da zajedno čekaju da se kvar otkloni, te se u tako klaustrofobičnoj i onespokojavajućoj atmosferi, u kojoj su likovi upućeni isključivo jedni na druge, otvara mogućnost da kroz sukobe razotkriju sebe, da se razvije niz polemika na spektar različitih tema, a ima se i vremena za zadiranje u pojedinačne sudbine i ono što ih je u taj začudni autobus dovelo. U njemu će se, pored glavnog junaka Radoja Bakrača, između ostalih sresti i jedan pop, jedan političar, jedna lepotica, jedan nesrećni paranoik, jedan šporet...
Treba nešto malo vremena da se uhvati korak sa ovim narativom, mada će se čitalac upoznat sa autorovom poezijom osećati poprilično „kod kuće“, nailazeći na jezičke igrarije kakve je navikao da čuje u njegovim pesmama. Ima u ovom romanu i bajkovito živopisnih scena, tako lepo realizovanih zamisli koje ostavljaju veoma snažne utiske (ima, dakako, i onih u kojima se granica odvratnog i odbojnog debelo prelazi). Kada se jednom uhodate, čitanje teče lako, čak je i izuzetno zabavno. Pa ipak, nešto mi nije davalo mira dok sam čitala, nešto mi nije dalo da do kraja uronim. Shvatila sam i šta na kraju, dobivši negde i potvrdu svog utiska u autorovom osvrtu na sopstveno delo posle nekoliko godina od prvog objavljivanja.
Zajedno sami je, u stvari, jedan pravi roman-prvenac, delo u kome se oseća neosporni talenat jednog vrlo mladog pisca, njegova kreativnost, znanje, načitanost, kao širina onoga što se želelo u delo utkati, ali iz razloga koji nama čitaocima nikada neće (niti moraju) biti poznati, ono nije dostiglo svoj pun oblik. Negde su likovi mogli biti malo zaobljeniji, negde bi malo manje očiglednosti dobro došlo, negde pak pripovedanje ode u suprotnom smeru, pa određeni aspekti ostanu zatrpani pod debelim slojem metafora. Nije ovo konstantno, niti se oseća svuda u podjednakoj meri, ali oseti se. Oseti čak i pristrasan čitalac poput mene, pa i sam autor koji otvoreno u svom osvrtu, sa određenom vremenskom distancom, kaže da se mnogo šta moglo drukčije izvesti.
No, srećom, ne čini pisca jedno delo, ponajmanje prvo (u ovom slučaju prozno), pa stoga ni Marko Šelić Marčelo nije ništa manji stvaralac, i generalno, a i za mene lično. Štaviše, upravo ovakvi romani mogu biti prizma kroz koju će se sagledavati sazrevanje jednog pisca, ali i (zašto da ne?) nas samih, kao čitalaca.
Zna mali :) "Rasa Bakrac izbjegavao je u zivotu da bude mrtav ozbiljan, pa mu nista lakse nije padalo da sad bude i mrtav i ozbiljan" Mrtva ozbiljna kazem - dobra knjiga :)
Knjiga me nije iznenadila svojom vrednošću (očekivala sam to od Marka), ali preokret pri kraju knjige i istina koju otkriva je ono što me jeste oduševilo i nateralo na razmišljanje. Ako ovo nisu odlike dobre knjige, ja ne znam šta su.
Trebalo mi je vremena da krenem i da se naviknem na stil pisanja. Zahteva paznju i koncentraciju - ne kazem da se ne moze citati usputno, ali propusticete poente na koje se moze naici. Jako zanimljivo, neocekivano. Ovo je prva Marcelova knjiga koju citam i dopada mi se, jer nisam smatrala da se bavi ovakvim temama. Ipak, na momente mi je pisanje i odredjene metafore preterano. Svakako preporucujem, doduse, ljudima koji mogu da podnesu i neke teze scene.
Kako izgleda jedan put na onaj sveta i to još u domaćoj varijanti?
Odgovor na ovo pitanje pokušava da nam ponudi prvi roman Marka Šelić poznatijeg široj publici kao Marchelo. Smešteno negde između sveta živih i mrtvih, unutar autobusa koji (gle ironije) ostaje pokvaren u beskrajnom sivilu guste magle, upoznajemo krajnje zanimljivu plejadu putnika koji pokušavaju da dođu do krajnjeg odredišta, ma gde god to bio. Među junacima imamo glavnog junaka Rašu, običnog čoveka, koji je poginuo u prevozu dok je išao na posao, Lea mladića koji je da bi spasio "nju" morao da ubije sebe, Jelenu, devojku koja je donela brojnje patnje mnogim devojkama te su joj anđeli čuvari skratili život (iz predostrožnosti), jedan Nesrečnik, čist paranojik žrtva svojih halucinacija i straha, pop Toma (sa razlogom nosi to ime), jedan političar, jedan seljak kojeg život nije mazio, jedna Ciganka koja večito spava, kao i jedan slepi dečak-anđeo pod imenom Laj (ime dato sa dobrim razlogom ). A da, među putnicama je i jedan šporet.
U mističnom ambijentu između dva sveta, Marchelo spaja sudbine junaka, baveći se njihovim životima, sećanjima, stavovima i sukobima. Nudeći nam neku psihološku dramu u kojoj junaci bez obzira na smrt, sa sobom vuku svoje nade, predrasude i stavove za koje su spremni da se čak i u smrti bore. Zaboravljajući na činjenicu da Raj i Pakao, dobro i zlo upravo leži u nama samima. I da nas ovo kao takvo usuštini i određuje. Autor u romanu nam takođe nudi i moguće odgovore na pitanja, šta je to tamo preko, kako to izgleda? Imali Boga? Imali takođe đavola i pakla?
Marchelo se jako dobro služi metafora mada kao neko ko jeste inteligentan, on se trudi da književni stil učini za koju lestvicu višim te dovodi u mogućnosti potencijalnog čitaoca da se malo izgubi ili jednostavno ne razume do kraja piščevu misao. Za svoj prvi roman Marchelo je ispunio moje očekivanje nekog ko je talentovan pripovedač, kako u poeziji tako i u prozi. A ovaj roman, makar meni je jako Dilan Dogovski... Oni koji su čitali stripove će razumeti.
Mora se čitati u što manje dahova:) Prva polovina mi je bila i interesantna i teška za čitanje, zbog toga što sam morala da prekidam čitanje vrlo brzo nakon što bih ga počela, zbog nedostatka vremena. Definitivno ne knjiga koju možeš čitati u autobusu (a skoro sve svoje knjige sam barem parcijalno čitala po autobusima). U drugoj polovini sam uspela da uhvatim više od onoga što je pisac hteo da kaže, iako sam kroz celu knjigu imala momente ''daj čoveče ovaj ceo pasus si mogao da staviš u jednu i po efektivnu rečenicu''. Ali možda je i to stilski namerno pa je meni trebalo vremena da se adaptiram. U svakom slučaju, odlična, sve preporuke.
Celog život govoriš drugima o tvrdoći vere, a ipak nisi uveren u to sve?“
U knjizi „Zajedno sami“ Marka Šelića raskriven je, da tako kažemo, jedan egzistencijalno-teološko aspekt smisla postojanja koji on potražuje (kroz prizmu glavnog lika) tek onda kada sav smisao iščili i iscuri iz života te kada se dotični obre u limbu među svjetovima. Šta je taj limb? Može biti bilo šta, a Šelić bira da to bude autobus-harabatija koji odražava sličnost ovosvjetskog i onosvjetskog. U toj potrazi za smislom mogao bi se naslutiti taj egzistencijalni aspekt, to ultimativno pitanje, dočim se sve vrijeme knjigom prožima eshatološki narativ koji propituje konačnost, odnos dobra i zla, svekolike druge moralne dileme te univerzalnost one krajnje Istine do koje se doseže. Upravo onaj vrhunac saznanja, kraj nakon kojeg naš razum nema puta što je u islamu oslovljen znakovito kao „lotosovo drvo“ (sidretu-l-munteha) u ovom se romanu ukazuje na koncu, a kako, to prepuštam eventualnim čitateljima da saznaju. Kroz priče saputnika protagoniste, upoznajemo raznolike moduse vivendi – autentične načine bivanja, sudbine određene svaka svojim namjerama, odlukama i putanjama. Pa, primjerice, jedan genuini usud je oličen pasusom:
“A ja sam, na primer, celog života – puštao. Puštao sam da stvari idu. Nikad ništa nisam odlučio. Drugačije i ne umem, možda. Možda. Ali danas će biti drugačije. Danas će puštanje biti moja odluka, a ne puštanje puštanja.“ Također, neki aspekti upliva politike i oblikovanog mentalnog sklopa kolektiva su vješto provučeni i skriveni iza mudrih rečenica (a obzirom da je ovo debitantski roman Šelića, pohvaljujem to), poput ove:
“Ne znam šta je dobro za ovaj narod ovde, ali ne znaju ni oni sami, pa šta sam ja kriv?“ Ne znam da li je ovo pitanje retoričko ili ne, ali znam da je istinito i da dan-danas važi za cijeli balkanski region.
Sve rečeno doprinosi tome (plus činjenica da se roman čita kao kakav scenario, pitko, ispisan sa živopisnim imaginerijumom, slikovito, poput postave za predstavu) da ovaj roman izatkava svoju atmosferu neizvjesnosti i napetosti, baš kao što svako međustanje to sobom i nosi. Možda se autor uhvatio u koštac sa mnogo tema, pa tako pored vjere, grijeha, Boga, ljubavi, seksualnog odnosa, slobode, nepravde i mnoge druge plutaju površinom romana neobrađene i na rubu klišea, no sve u svemu, ponuđen je jedan drukčiji ugao ispunjen originalnim humorom i kritikom banalne svakodnevnice i naše (ne)svijesti, zbog čega ga vrijedi pročitati.
Postade mi jasno da ono što živi ne mora sa sobom imati i dušu. I da nešto može imati dušu, čak i ako nije živo.
- Nije mi se dopao roman. Uopšte. Ali, vidim da se mnogima dopada i to mi je drago. Pretpostavljam da su to ljudi koji vole Marčela od prije, kao i mlađa populacija koja nema iste ambicije pri čitanju kao ja. To vjerovatno znači da roman i nije nužno loš, već nismo na istim frekvencijama. Da ne zvuči elitistički, rekao bih da sam ga prerastao.
- Iako je ovo pisao sa 25 godina, ipak ne mogu preći preko svih naivnosti i narativnih infantilija. Od likova nosilaca jedne osobine, preko ,,ah, nevaljalče jedan'' dijaloga pa do izvještačenog oneobičavanja pri izrazu. I, najvažnija greška pisaca početnika - ako hoćete da doprete do čitalaca i do njihovih osjećanja, ne morate osmišljavati najmonstruoznije sudbine likova, raznorazna silovanja, kasapljenja, ekstravagantnosti i krajnosti. Pravi pisac izazove saosjećanje, strah ili jezu i pri drugim, manje monstruoznim sudbinama i pričama. Važna je vještina pripovjedanja, a ne količina djevičanske krvi i dječjih suza isteklih iz sužnjih likova patnika.
- Generalno, priča nije čemu. Čak i da je bolje odrađeno, teško da bi se od ovoga mogla stvoriti neka dobra priča. Malo je kliše, malo besmislena, a malo i dosadna. Barem meni.
- Marčela sam slušao u osnovnoj školi i mislio sam da se u nekih njegovim pjesamama kriju velike tajne. Potrudiću se da tu naivnu dječju uspomenu i sačuvam, umjesto da je čitanjem ovakvih stvari opovrgavam iznova i iznova, dok od nje ne ostane ništa. Baš kao što je za mene Bora Đorđević pjesnik tvorac s početka sedamdesetih i kao što pri pomenu njegovog imena dozivam u sjećanje Zvezdu potkrovlja i suterena, Veliki prljavi grad ili Još jedan šugav dan, a ne Zvezde granda, Pinkove zvezde i Vučićev miting, tako je Marčelo za mene reper, tvorac Novog Vavilona i Sunca, a ne pisac. Naravno, vrijeme može da opovrgne taj moj stav, vjerujem da ovaj čovjek ima potencijal, pitanje je samo kako će ga iskoristiti.
Uzela sam audioknjigu da slušam da bih probala takvo čitalačko iskustvo. Do sada to nisam radila. I više će ovo biti komentar o naratoru nego o knjizi. Narator je užasan jer pravi nepotrebne i nepotrebno dugačke pauze posle svake druge reči. (Znam da se to radi da bi se kasnije lakše spajali delovi ako se pogreši u čitanju, ali ovo je katastrofa.) Knjiga je bila dovoljno zanimljiva da sam izdržala tu torturu, premda sam stekla samo neki opšti utisak - da je interesantna, pre svega kao zamisao, dok neku jasniju kritiku ne bih mogla da izložim. Na momemnte mi deluje da svi sporedni junaci imaju više karaktera od našeg junaka. On je nekako ostao beskarakteran u svemu ovome. Poneka stilska rešenja pri pripovedanju mi se jako dopadaju, dok mi na momente izgledaju klišeizirano i napadno, kao da se autor upinje iz petnih žila da se razlikuje od drugih pisaca.
3.5 Strip, u 'tečnom stanju' :) Simpatično , maštovito, ali nekako neujednačenog kvaliteta. Poneka previše groteskna slika, poneki kliše. Previše osvetoljubivo prema jadnom popu, mada kapiram odlično otkud potreba da se obračuna sa Crkvom. Ima prosto jako puno jako divnih sveštenika,tako da malo nije fer.
Duže vreme sam želela da pročitam neku Marčelovu knjigu, jer izuzetno cenim njegov lik i rad. Ovo je prva njegova knjiga koju sam pročitala i od početka sam znala da će mi se dopasti. Svaka priča ima svoju težinu i ostavlja prostora za razmišljanje. Pročitala sam je za jako kratko vreme i iskreno sam uživala. Pojedini delovi su možda isuviše surovi, ali sve u svemu knjiga koja ostavlja jak utisak.
Marčelo teško da može razočarati publiku svojim literarnim radom. U ovoj knjizi ,konkretno, on progovara o različitim socijalnim problemima, ali to radi na jako neposredan i zanimljiv način, opisujući Rašino posmrtno putovanje. Pomalo mi je zasmetalo to što se koristi previše alegorijom da bi što bolje dočarao pojedine stvari, te alegorije počinju gušiti čitatelja na određenim mjestima. Ipak, ova knjiga predstavlja vrsno djelo balkanske književnosti. Marčelo je napravio odličan posao ovdje :D
Trudio sam se... I stvarno poštujem rad Marka Šelića, zato sam i krenuo da čitam ovu knjigu. I mislim da je sposoban i pametan i da radi dobre stvari i zato i ne vidim razlog ovog "namenskog" pisanja. Ne treba nikome da dokazuje da može da sastavi pametnu rečenicu a u knjizi ih ima mnogo. Cela knjiiga mi deluje kao da se autor trudi da nas impresionira a ne da nam ispriča nešto. Ne znam, čini mi se da je dobra ocena koju knjiga ima više ocena autora kao čoveka a ne same knjige. Možda sam i samo ja u pitanju...
Ocekivao sam vise od Marchela, it's not that deep. Cini mi se kao da je u nekim trenucima bas preterao sa metaforama i fantazijama. Kao da pokusava na silu da bude neshvaceni umetnik. Ne znam, mozda malterego popravi moje misljenje.
Pročitala sam tri puta ovu knjigu i ja sam uživala. Ali nisam sigurna da bih je preporučila nekome ko nema jači stomak, da se tako izrazim. Poprilično je heavy. Sviđa mi se poenta..epizoda o popu naročito. Kraj je dirljiv.
To kako ovaj čovjek barata riječima, prenosi poruke i šta sve nosi u glavi - za to ne postoji dovoljno dobra riječ. Sjajno djelo. Sjajno. Ako volite Šelića - nezaobilazno djelo. Ako ga ne znate - upoznajte se.
Čitah je pre par godina, tada beše ok, ništa specijalno ali ok ( s laganim izletima u patetiku). Međutim, sada se bledo sećam samo par momenata iz knjige. Računam da me je stvarno pogodila (kao mnoge druge) ostala bi mi u pamćenju.