Vracajuci se na pocetke i prve utiske o svetu Mesa Selimovic u memoarskoj prozi Sjecanja pise o primarnim emocijama detinstva, mladosti, ratu, knjizevnim pocecima, preminulim prijateljima. Pred ocima citaoca formira se osoben mikrokosmos zivotne odiseje cija neposrednost, iskustveno i jezicko bogastvo, od svakog segmenta ove knjige, formiraju male prozne medaljone koji nimalo ne zaostaju za najboljim stranicama grandioznog dela ovog velikog pisca.
Mehmed "Meša" Selimović was a Yugoslav and a Bosnian writer from Bosnia and Herzegovina and one of the greatest Bosnian writers of the 20th century. His most famous works deal with Bosnia and Herzegovina and the culture of the Bosniak inhabitants of the Ottoman province of Bosnia.
Изузетан, смирени осврт на поједине догађаје свог живота, од детињства до одраслог доба. Други део књиге посвећен је сећањима на преминуле пријатеље. Иако је ово практично наручен текст, велики писци, какав је Селимовић, и на задату тему пишу одлично; све реченице су таман како треба, без икаквих вишкова и сувишних украса. Посебно ми је топла прича о детињству и безбрижним дечачким данима (мада и ту има догађаја и односа који ће га обележити за цео живот). Након тога следе бура и дилеме које долазе са младићким годинама, рат, писање и стваралаштво и, потом, даље, живот и све недаће које он собом носи. Нема овде никакве горчине због неправди које су Селимовићу чињене, никаквих оптужница и освете. Испричан је живот, такав какав је. П.С. Уводна цртица о десетогодишњој девојчици Сабихи и њеном писму које је упутила Меши је прави драгуљ.
Memoarska proza podijeljena u dvije cjeline: Sjećanja i Preminuli prijatelji. U prvom dijelu Selimović piše o svojoj porodici, ratu i književnom stvaranju, dok se u drugom dijelu prisjeća prijatelja koji su preminuli: Hamze Hume, Isaka Samokovlije... Riječ je o djelu koje bi se trebalo paralelno čitati uz njegove romane jer on ovdje piše o razlozima nastanka svakog svog romana dajući osvrt na pojedine likove i kontekst nastajanja.
"Razlog zbog kojeg pišem Sjećanja je sitan, ali je sušta istina da su mnogi naši postupci, pa i veoma krupni, motivisani su nevažnim razlozima. Prije dvije godine posjetio me jedan mladi novinar, uputila ga je redakcija da zapiše razgovor s Ivom Andrićem, Milošem Crnjanskim, Mihailom Lalićem i sa mnom. Pristali smo, Crnjanski, Lalić i ja. Razgovarali smo dugo i srdačno, o svemu, a najviše o našem životu. Mladi kolega je sve marljivo zabilježio, uzeo mi desetak fotografija i nakon izvjesnog vremena poslao mi dvadeset i pet stranica prekucanog teksta, radi autorizovanja, s molbom da odgovorim na još neka pitanja, jer mu je potrebno oko trideset stranica. Učinio sam i to. Poslije nekoliko mjeseci Miloš Crnjanski mi je ispričao kako je pitao redakciju zašto ni poslije toliko vremena nije objavljen razgovor koji je s njim vodio njihov novinar. Tada mu je neko iz redakcije mirno i učtivo objasnio da će taj zapisani razgovor, kao i drugi, s Lalićem i Selimovićem, biti objavljeni poslije naše smrti. Zadivila me sistematičnos i praktičnost tih ljudi koji su željeli da prekinu s ružnom praksom da čitulje pišu na brzinu preko noći i odlučili da pravovremeno pripreme cjelovite, autentične, čak i autorizovane materijale za tužni trenutak smrti ljudi o kojima će se tek tada doznati da su bili zaslužni za domovinu. (...) Osim toga zar nije bolje da ja sam o sebi, dok sam živm, napišem ono što znam, nego da drugi, kad umrem, pišu o meni ono što ne znaju, a ja u grobu živ da se pojedem što nikome ne mogu da odgovorim po zasluzi..."
Možda mi je teško da budem objektivan ocenjujući bilo šta što je napisao Meša Selimović, ali je svakako bilo lepo čitati o Meši, o njegovom odrastanju, ljudima koje je susreo za života, o situacijama koje je doživeo, o nepravdama, o lepim trenucima, zapravo, o svemu onome što je poslužilo kao insipiracija za njegova dela, za likove u njegovim delima. Sama "Sjećanja" pomažu da se dublje shvati sam motiv Mešinog stvaralaštva i ,eventualno, da se podrobnije analiziraju akteri sveta stvorenog iz njegovog pera. Iz ove knjige dobija se sijaset zanimljivih informacija, što poznatih, što manje poznatih, da, na primer, nije osetio očevu ljubav u svom, mogućem, punom obliku, majčinu takođe, da je svoj prvi roman objavio tek u svojoj 51. godini života, ni zbog čega drugog, no zbog straha od reakcije čitalaca i tako dalje, ne bih da otkrijem sve. Na početku knjige, Meša kaže da iako, u početku, nije hteo da piše autobiografiju, na to ga je nateralo shvatanje (koje je usledilo nakon poziva za jedan intervju koji je planiran biti objavljen tek nakon njegove smrti) da je najpravednije sam napisati svoju biografiju, jer, kako smatra, bolje je sam pisati o svom životu, nego da to čini neko ko o njemu zna malo ili ne zna apsolutno ništa. Takođe, najbolje bi bilo napisati je za života da bi ljudi koji se u njoj pominju mogu ispraviti eventualno pogrešne podatke, jer svest zna da informaciju promeni i prilagodi, brišući ono što je esencijalno i stvorivši ono što najviše odgovara umu. Vredno svačije pažnje.
Memoarska proza u kojoj Meša piše o svom djetinjstvu, porodici, prijateljima i pisanju romana. Zanimljivo je pročitati ko ga je inspirisao za koji lik, kako su nastajali "Derviš i smrt" i "Tvrđava". Ima tu i dosta njegovih razmišljanja o ljudima, životu, pisanju uopšte. Cijela knjiga je kao da sjedite sa njim a on vam priča o svom životu a ja uživam u takvim knjigama i zato me ova osvojila i zato 5 zvjezdica.
Prvi susret sa Selimovićem (4. razred srednje škole, lektira, 2 meseca pred kraj škole) upućivao je na to da se više susretati nećemo. Čudna Vulkanova odluka da njegove knjige prodaje po izuzetno niskim cenama navela me je da mu pružim još jednu šansu, i od tada se volimo. Sa svakom novom knjigom sve više, dublje, tajnije, čudnije. A postao je i inspiracija i uzor.
Селимовићева мемоарска проза представља прозор у његову личност, свијет, па и сама књижевна дјела. Добар увод за сваког ко жели да се упозна са његовим писањем. Ово је продужена верзија аутобиографије коју је написао за потребе књиге "Критичари о Меши Селимовићу". У првом поглављу преиспитује своје писалачко опредјељење: ријеч је о дјевојчици Сабихи која је "другу Селимовићу" послала писмо у којем му је честитала на награди, мислећи да је он њен вршњак који је за добро учење добио награду, роман "Дервиш и смрт". Нацртала је своју рукицу на крају писма, да симболично додирне свијет изван тужне, усамљене касабе. "Како успијевамо да заборавимо горку истину и грубу стварност, и Сабихину руку и вакуум у којем живимо, и лаж којом се бранимо? И за кога пишемо?" Писац у свом раду наилази на мноштво препрека, а највећа је он сам. И можда највећи разлог зашто ми је ово дјело значајно јесте то Селимовићево дјетињство пуно боли и љубави. Ти записи чувају мог дједа од смрти. "Дигао је руке од свега, оградио се од свијета ћутањем готово према свима и љубављу према дјеци. Можда му је било тешко, можда се осјећао одбачен и непотребан. Али нама је био потребан као ваздух, као хљеб, као љубав. И ми њему..."
"Више сам волио свијет љубави, који нисам измислио: заиста је постојао."
Рана емотивна осакаћеност нагнала их је ка бунтовништву, побунама против насиља ауторитета, али и потрази за љубављу, или мрвицама. И тај потпуни нихилизам и цинизам навео их је да воле дубље, снажније, једни друге. Тако је Меша волио Шевкију. Меша помиње и своје прве тренутке за вријеме школовања када је добијао ријеч, и да би само изустио један слог морао је да се рве сам са собом, са преосјетљивошћу, која је друштву неприхватљива. Били су то страшни напори, али сада барем знамо да нисмо сами, чак ни када су у питању велика имена. И да је успјех ипак могућ, иако је "сваки човјек увијек на губитку". Интровертне особе су по правилу окренуте књигама у својој самоћи. Тако је он у четрнаестој години прочитао "Биједне људе".
"Запрепастила ме та чудесна литература која ми је открила неслућени и непознати свијет тајни људске душе, толико испреплетен и чаробан, да сам остао забезекнут (Осјећао сам се тада као Јевенрек који је изумио микроскоп, кад је угледао дотад невидљиви и непознати свијет бактерија и микроба)."
"Ја сам хтио да напишем роман о љубави, роман о трагедији човјека који је толико индоктриниран да догма којој служи постане суштина његова живота: промашио је љубав, промашиће и живот."
ne znam kako da se oporavim od činjenice da je ovaj genijalan čovek imao toliko mnogo prepreka i padova pre nego što je uspeo, nisam mogla ni da pretpostavim
If you want to learn something new about Meša and his work, read this beautiful book. The story about his childhood, about his days when he was a teen and when he started to write his first works, the years of the two World Wars, the time between and after wars, everything is here!
Iz ove knjige Mešinih sjećanja o životu doznajem sve one odgovore koje sam postavljala čitajući njegova djela i citate na društvenim mrežama. Uvijek sam se pitala kako imamo tako mističnog i nedorečenog, duboko izražajnog pisca, neispitanu stazu i riječ prožetu neopisivim objašnjenjem. A onda on, Meša u Sjećanjima, odgovori zašto tako piše, što ga tjera na izricanje tako dubokih emocija, što ga je sprječavalo da se ostvari, s čime se borio i kako je zapravo izgradio svoju stazu koju danas tako rado čitamo. Po meni - neponovljiv pisac. ♡ "Osvojio me, opčinio, zarobio za cio život"
„Uvijek sam volio lijepo pričanje. Ličilo mi je na divno bajanje koje razoružava zle sile.“
„Niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću, uvijek sam je očekivao, a svako me je mogao pridobiti, pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom;. pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti malmac.“
„Jedna himera, jedna želja grupe idealista, jedna kombinacija velikih svjetskih sila, za čije formiranje nijedan od njenih naroda nikad nije pitan, Jugoslavija je nestajala u bunilu mržnje i opšte pometenosti. “
Niko nije lepše pisao srpskohrvatskim jezikom od divnog, najdivnijeg Meše Selimovića.
,,I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću, uvijek sam je očekivao, a svako me je mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom; pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac." 🦋
Izuzetno znacajno autobiografsko delo Mese Selimovica koje nam, gotovo u potpunosti, osvetljava njegov zivot i stvaralacki svet od detinjstva pa do knjizevnickih dana.
Ova memoarska proza ima tačan naslov: Sjećanja. Počevši od detinjstva i idući do trenutka kada „Sjećanja“ nastaju, objašnjavajući na samom početku i potrebu da se ona zapišu i to baš od strane samog pisca, ovom knjigom promiču upečatljive životne scene, jezgroviti isečci iz života, natopljeni večnom emocijom koju su pobuđivali i pobuđuju u Mešinom srcu, emocijom koju vešt pisac ovim delom sasvim uspešno prenosi na svoje čitaoce.
Čitajući, obrešćete se u širokom krilu Mešinog dede koji je uvek puštao da ljubav presudi o svemu, biće vam neugodno iščekivanje bajramskog prijema u očevoj sobi, dok jedan po jedan, sveže okupani i mirišljavi odlazite strogom patrijarhalnom ocu na čestitanje i rukoljub, patićete zbog majčine odvojenosti, usamljenosti, ćutnje, tuge, bola, i možda zaplakati kad Meša sumira svoju porodičnu situaciju na sledeći način:
„I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću, uvijek sam je očekivao, a svako me je mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom; pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac.“(37.str)
ili
„Kad već nismo imali ljubav, u nama se, čak i nesvjesno, javila pobuna, i mi smo je slijedili svako na svoj način, i svako u svoje vrijeme, kad bi se javio njegov čas. Formirali smo se kao osjetljivi, samosvjesni, ponekad i agresivni ljudi, u strasnoj potrazi za smislom. I opet je to bio sukob između porodičnog i ličnog, između lične želje za ljubavlju i porodične atmosfere u kojoj smo i ostali željni ljubavi.“ (41.str)
Upoznaćete Tušanj, naselje u kom se Meša rodio i tušanjske rudare čiju je epopeju želeo da opiše u romanu koji bi ličio na Zolin „Žerminal“, shvativši na vreme da je jedan „Žerminal“ sasvim dovoljno rečit, iako bih ja rado pročitala i ovaj nenapisan Mešin roman.
Ređaju se zatim sve značajne i upečatljive ličnosti iz Mešinog života: likovi drugara, učitelja, partizana, svi sa svojim upečatljivim navikama, gestovima, oživljeni u određenoj pozi, oživotvoreni stavom koji su zauzimali, obojeni emocijom koju su pobuđivali. Među ljudima koji se posebno ističu u „Sjećanjima“ izdvaja se lik Mešine druge supruge Darke, njegove sudbonosne ljubavi, prepoznate na prvi pogled, voljene celog života istom, bezgraničnom, bezrezervnom ljubavlju.
Ljubiteljima Mešinog dela veoma će se svideti poglavlje o književnom stvaralaštvu koje je najvećim delom posvećeno njegovom remek-delu „Derviš i smrt“. Ovde nam Meša nudi i nacrt analize strukture ovog veličanstvenog romana. U ovom poglavlju biće dosta reči o svim njegovim delima, a uvek je dobro čuti piščevu stranu priče o umetničkom delu koje je stvorio, saznati i spoznati njegovu dimenziju istog, uporediti sa svojim viđenjem, doživljajem i svim onim doživljajima tih dela sa kojima smo se imali priliku susresti.
Poslednji deo memoara Meša posvećuje preminulim prijateljima: Veljku Petroviću, Milanu Bogdanoviću, Isaku Samokovliji, Hamzi Humu, Marku Markoviću, Jovanu Popoviću. Sećanja na njih su njihovi neprolazni spomenici.
Knjiga u kojoj čovek - veliki pisac oživljava kako bi proveo dan sa vama i pružio vam priliku da ga upoznate, uz srdačan razgovor o trenucima koji su činili njegov život i njegov unutrašnji svet. Reč je o večnom, neprolaznom, nepropadljivom: SEĆANJU - njega nam Meša nudi u amanet za ove trenutke, trenutke u kojima nije više među živima i ne može više da se izjasni o ma čemu:
„...zar nije bolje da ja sam o sebi, dok sam živ, napišem ono što znam, nego da drugi, kad umrem, pišu o meni ono što ne znaju, a ja u grobu živ da se pojedem što nikome ne mogu da odgovorim po zasluzi.“(12.str)
~ Ali da sam uspio da pobijedim svoju prirodu, vjerovatno ne bih ni bio pisac. ~
~ Kada je izašao iz štampe moj prvi roman Tišine ja sam imao pedeset i jednu godinu! Niko nije znao koliko sam strahova pobijedio u sebi dok se nisam usudio da izađem pred čitaoce. ~
~ Promašio je ljubav, promašiće i život. ~
~ Taj moj ubijeni brat je moja najveća tuga, i oni koji su ga ubili kao da su dugo smišljali kako će mi nanijeti najveći bol. ~
~ Šefkija je bio miran pred strijeljanje, rekao je: - pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin. ~
Stvarno obozavam sva Mesina dela. Tek sad sam procitao ovu knjigu posle toliko godina nakon Dervisa i Tvrdjave. Sjajan uvid u njegov zivot, povezan sa Bosnom i Balkanom u "zanimljivim" istorijskim trenucima. Pogotovo su mi se dopala secanja iz detinjstva i Prvog rata, kao i opis i sirotinje i rudara, a i osvrt na religiju.
Ukoliko ne računam moje nezainteresovano gimnazijsko čitanje Derviša, Mešu do sad nisam čitao. Ono što mi je odmah izbilo u prvi plan jeste njegov stil, način na koji izliva rečenicu, toliko čistu, lepu, čitku - uživao sam. Da ne govorim o samoj sadržini… Razoružavajuće i iskrene priče o piščevom životu, koje ga čine onim što je bio i šta je postao. Puno zanimljivih anegdota i razmišljanja, a za mene su posebno zanimljive bile one koje su se desile nakon Drugog svetskog rata, kao i kritike na račun Komunističke partije, čiji je bio član, a koje su ukazale na trule tačke i slabosti tog sistema od samog početka.
Ovo je jedna od najplemenitijih, najboljih, najraskošnijih u svojim opisima i najbistrijih duša i umova koje će naši prostori ikada imati. Veliki, najveći Selimović.