What do you think?
Rate this book
Planine
First Croatian novel, a pastoral-allegorical novel.
The work tells about poet's imaginary seven-day journey across Croatian mountains on which he embarks in order to forget his love miseries. But, the principle line of the story is patriotic in character.
The main hero is the shepherd Zoran (i.e. Zoranić himself), which for seven years has been suffering from unrequited love towards a maiden Jaga
The work tells about poet's imaginary seven-day journey across Croatian mountains on which he embarks in order to forget his love miseries. But, the principle line of the story is patriotic in character.
The main hero is the shepherd Zoran (i.e. Zoranić himself), which for seven years has been suffering from unrequited love towards a maiden Jaga
153 pages
First published January 1, 1569
About the author
Petar Zoranić
8 books1 followerPetar Zoranić (1508 – after 1569) was a Croatian Renaissance writer and poet from Zadar. He is most important as the author of Planine, regarded as the first Croatian novel. Pastoral in nature, the novel was written in 1538 and published in 1569. Zoranić wrote two other novels, Ljubveni lov and Vilenica, but neither of these has survived.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 9 of 9 reviews
June 5, 2016
Ovo bi trebao pročitati:
a) svaki student kroatistike
b) svaki Zadranin
c) svaki stanovnik Ravnih kotara
d) svaki onomastičar
e) svaki ljubitelj mitologije
f) svaki ljubitelj talijanskog renesansnog stvaralaštva
a) svaki student kroatistike
b) svaki Zadranin
c) svaki stanovnik Ravnih kotara
d) svaki onomastičar
e) svaki ljubitelj mitologije
f) svaki ljubitelj talijanskog renesansnog stvaralaštva
January 4, 2021
Hrvatski izdavalački bibliografski zavod
Zagreb, 1942.
Tekst s tumačem i rječnikom priredio Vjekoslav Štefanić
Pročitavši ovo djelo od početka do kraja po prvi puta u svom životu mogu reći da me prije svega sram, da kao student kroatistike i profesor nisam prije nikada pročitao cjelokupno djelo „Planine".
Što ćete...
I najbolji škripaju i zatežu....
Kakva poslast čitati ovo izdanje iz doba Nezavisne Države Hrvatske, države koja je davno prije Swedistana i cjelokupnog Zapada u centru svog glavnog grada sagradila džamiju. Zagreb je već u 1940-ima dobio džamiju s minaretima, davno prije Londona i Pariza.
Bez ikakve ironije ili šale odgovorno tvrdim da je Nezavisna Država Hrvatska bila multikulturalna zemlja.
Kako volim ljutiti libtarde!
No, ovo navedeno ne rekoh isključivo radi provokacije, to iskreno mislim.
Dakako da se ograđujem od propale socijalističke politike Nezavisne Države Hrvatske, no ne mogu ovdje ne reći da su granice Nezavisne Države Hrvatske granice Kraljevstva Hrvatskog, granice koje moramo opet uspostaviti.
Totalitarna i zločinačka ideologija socijalizma Nezavisne Države Hrvatske ne može izbrisati činjenicu da je pravo ime Tuzle Soli, da je Banja Luka stoljećima bila dio Zagrebačke biskupije, da je u Olovu u četrnaestom stoljeću osnovana
https://hr.wikipedia.org/wiki/Crkva_U..., guglajte gdje je Olovo na karti i time ćete vidjeti kako je cijela Bosna katolička.
Naš nacionalni opstanak ovisi o tome da se vratimo na našu Drinu, jer tu je granica katoličanstva i pravoslavne hereze.
Svima kojima to smeta poručujem, palite traktore.
Dosta vas je bilo!
Hvala gospodinu Štefaniću na sjajnom izdanju!
Sad ulazimo u groovie renesansnu furku Petra Zoranića...
Baš poput svog predloška, Sanazzarove „Arkadije" (https://www.goodreads.com/review/show...), tako i ovo djelo predstavlja amalgam proze i poezije, vrckavu razigranost pastoralnog žanra, uz veliku dozu pustolovnog karaktera.
Jezik ovog izdanja je originalni jezik (djelo je tiskano 1569.), dakako latinična grafija šesnaestog stoljeća je osuvremenjena.
„Beteg" koji je Zorana prisilio na lutanje tržancima i polačama je jedna ženska. No, kroz djelo Zoran se redpilla, vila Dinara ima veliku ulogu u njegovom redpillanju te se okreće ljubavi koja jedino može postojati; ljubavim prema Prapočelu, prema Bogu.
Suvremene šuplje i tvrde femiekotransmažemaste glave navedeno jako teško shvaćaju.
Zato i misle da vožnja automobila topi ledenjake.
Zoran u ovom djelu ostvaruje kružno putovanje, od Nina do Nina.
Najveći dio radnje se odvija taman prije uspona na Velebit. U toj sekvenci Zoran ostvaruje privremeni suživot s grupom pastira koji mu pjevaju pjesme i pričaju priče koje uglavnom tematiziraju različite prijetvore (preobrazbe) kojima se najčešće objašnjava etimologija raznih onima, uglavnom toponima.
Etimologija unutar ovih korica je neznanstvena te je folklorne prirode.
Zoran vrlo brzo u samom romanu prelazi s Velebita na Dinaru te zatim na Krku. Krkom plovi na magičnoj korablji koja ga morskim putem vraća u sam Nin.
Točnije, u Zaton, nadomak Nina.
U samom uvodu Zoranić se naziva Hrvatom.
„Ne s malim zaisto stidom pisah, jer kako znate, da u jinih mnozih skrbljivih počalah jesam, ke sasvima od takova tega odklanjaju, i jer jazik, kim općimo, pošpuren jest latinskim; i da bi me tumačenje blaženoga Hieronima ne uvižbalo, s prirokom bih pisal, boju se. Ništar manje takov i ta put moj po neuvižbanu konjicu po stazi ne tlačeni prošad, Hrvatom i Vašoj milosti, ki znam, da dobar bašćinac i Hrvatin poštovan jest, poklanjam ufajuć se, da pod kreljuti kriposnimi Vašimi od svakoga zločina jazika zaklonjen bit ću.
U Ninu gradu na XX. zrilvoća miseca MDXXXVI" (za ljevičare i feministkinje- 1536.).
Želim u narednim bujanjima slova posaditi pojedina poglavlja izravno s Zoranovog tržanca, želim u narednom tekstualnom potresu izravno citirati pojedina poglavlja „Planina".
Zoran kroz cijelo djelo susreće vile kojemu svašta pričaju.
Pa tako i ovu priču o tome kako je nastala bura:
„Ta vitar- reče- ni kako jini po naravi stvoren, da to je on vitar, ki meu vami BURA zvana je. Da neka stvar redom od toga znaš: u gornjih deželjah, ke su meu sunčeni istok i zvizdu, ka, kako po starih rečeno je, žena najpri, a medvidica bi posli, biše jedan vladalac i gradodržac poštovan, plemenit, poglavit i moguć. U njega, kako srića hoti, jedna hći mlajahna, BURA zvana, lipa, umića i u svem narešena, ča se jednomu ženskom kipu pristoji, biše. Da koliko uljudna i gizdava, toliko veće rogoborna, oskorežna, ohola i nerazaznana biše, i ne samo jednomu ali dvima, da mnozim lipim, plemenitim i bogatim gospodićem prigovori.
....
I budući jedan dan me dvorkinjami i plemeniti gospojami u razkošu i glumljivu govorenju, svoju lipost prerazborno hvaleći, hvastajući se i viče vičnjih božic sebe uznoseći, božice tada prid sedmogoga sudca na kolima padši rekoše:- Kako trpiš, o svemogi, da toka rogobora i oholost u jednom umrlom ženskom kipu pribiva?- i na nju u njega osvetu uprosiše. A jer vladavcu nebeskom grih nijedan jini ni tuko kuko nesznanje mrsko, tudihtaj iz vedra neba strašnim i sverutnim triskom meu sve, ke toto bihu, nju samu udrivši u propast paklenu u vike osudi.
....
I vazda kada koja god žena krozi ta grih k njoj se pridruži, na svoje razkoše spominjajući se gorko cvileći prijadovno uzdiše, i od toga uzdaha vitar ta tvori se i iz paklenih vrat oganj dimom modročrljenim kroz ova zjatja, vi općeno Vražja Vrata zovete, i van izhodi."
Kakav prelijepo predstandardni jezik!
Čakavština i kajkavština su tako kulerski idiomi.
Kako je sama osnova riječi zajedno s nastavkom na primjeru oblika „deželjah" ljepša i više aktualizirajuća nego „državama/zemljama", kako danas glase standardni sinonimski parnnjaci.
Dakako, kužim da je danas ovo djelo još više aktualizirajuće u odnosu na „hip" (čas) kada je nastalo.
Proces arhaizacije jezika pridonosi procesu aktualizacije jezika, koliko god navedeno zvučalo kontradiktorno, upravo je tako.
Možemo odmah dovestu navedeno u vezi s činjenicom da su strani jezici uvijek aktualizirajući u odnosu na materinji jezik (zato nam je često strana glazba bolja od domaće glazbe).
Ono što je zastarjelo i što se više ne koristi, baš kao i ono što je strano, je začuđujuće, ostvaruje efekt začuđenja i aktualizira jezik.
U pogledu konjugacije kroz cijele „Planine" nailazimo na prvo lice jednine prezenta u vidu nastavka „u", ne uvijek, recimo glagol „diti" (u značenju govoriti) posjeduje oblik prvog lica jednine prezenta; „dim" u značenju „govorim".
Sada prekidam ovo idućom pričom koju izravno ubacujem u svoj osvrt:
„Mila i draga družino! Budi da ne vele dobro, spominam se od pripovisti jedne, ku jedan primorac pastir dojde ohnan za nike svoje oprave prišad pripovidaše, da biše jedan mladić, sin množnoga boga Dunaja, ki tolike župe gospodi i vladanja, i vile Save, imenom PAPARAT; a to jime jimiše, jer od majke mej zeljem od paprata rojen bi i simenom njegovim....
Slišeći dakle Paprat glas i lipost STANE, hćere Žarke vile i Neptuna, velikoga morskoga boga, ka u moru zadarskom općaše; koj vili Neptun- za dar i od ljubavi zlamen misto ono u ko općaše da, kadi pake od prvih Grkov, ki plav plavati po moru počaše, tuj pristavši grad slavni z dobrom kobom sazida se; jer to misto za dar bi dano, htiše, da Zadar zove se. Tuj dake vila pod brizi sa strane, če je meju istok i poldne u donjem primorju, polag toga slavnoga mista općaše. I slišil budući Paprat samo glasom od nje lipote i kriposti, ljubavlju zamamljen osta i, kako je po naravi, vazda ljubav prid oči od pameti, a većkrat u sni po razliki priliku nje donašaše mu."
Sad prekidam citat.
Kako je prelijep jezi, i nakon skoro pet stotinu godina i dalje je živ, bujan, ukusan, miče se i cvjeta.
Dakle, Paprat se zaljubio u vilu Stane.
Problem je što je u nju zaljubljen i Apolon (Apolo u samom djelu).
Kako je Apolon cijeli dan s neba gledao Stanu, Paprat ju je mogao posjećivati samo kada je noć spustila svoj veo.
No, jednog dana Paprat je nagovorio Junonu da oblacima po danu prekrije nebo da bi mogao i po danu obljubiti Stanu.
Apolon je nazvao boga vjetra, Eola, da raznese oblake, čudio se Apolon tko je to mogao zakriliti nebo.
No, nije uhvatio Stanu s Papratom, Paprat je već dovršio svoj posao s njom.
Međutim zvijezde su javile Apolonu da pod okriljem noći Paprat posjećuje Stanu.
Apolon ubija Stanu i Paprat, od Stane nastaje fontane, a od Paprata izvor.
Inače, Grk koji je osnivač Zadra, s početka citata, je Jazon.
U biti jedina veza Stane i Paprati sa Zadrom je ta što njih dvoje žive na području Zadra.
Iduća priča koju ću iznijeti jest „Pritvor Velebića i gdo biše".
Navedena priča je zadnja koja je ispričana u sklopu pastirske družine te se unutar djela odvija prije odlaska Zorana na Velebit, i kasnije na Dinaru te Krku.
Pastir započinje objašnjavati Zoranu kuda treba ići te iznebuha začne sa svojom pričom:
„Sinko moj, put tvoj pravo pram istoku jest, vazda na desnu tvoju goru ostavljajući, i mimošad Velebil, ki sada VELEBIĆ zove se, i pram njemu jedan od gradov didine tvojih Tetačić jest, od kih kolina ti jesi...
Zato znaj, kako ja od starih slišil jesam pripovidajući, da Atlante primudri mej jinimi jednoga sina jimi, koga VELEVIJ prozva, I kako on svi nebeski zlameni svojom hitrijom umiti iskuševaše, tako i sina u meštriji toj hitro uvižba. Ne bi zadovljno dakle Veleviju u svojih dežaljah s ocem općiti i naravska otajna znati, da, kako drugi Ikar više oca letiti hoteći u more s rastaljenim perjem padne i utonu, tako i ov od oca odliliv se velik dil svita obajde mudrost išćući; napokon ovdi u nape deželje dojde, morebiti veće za viditi toko pohvalnu lipotu Zorice, tvoje roditeljice, ke još slavan glas vrući slove.
I videć dakle Velevij da gora, da polje, da dubrave, da gvozdi, da planine, da luzi, da rike, da vrulje svakojake jesu, stati odluči. I na vrhu tom većkrat sideći zlameni nebeski i tek od zvizdi kako mrče i čim svite misalju izkuševaše, i u to vele hitar i umić učini se. I zač na vrhu tom općaše, kako na onom, ki sva polja, gore i more daleč okol sebe vidi, prozvaše ga ljudi njegovim jimenom Velevij.
Da pak jer on već neg se svitovnoj hitrosti pristoji sasvim se znati mučaše i nastojaše ne samo nebeski zlameni ča su i kako gredu znati, da još otajna Božja iziskovaše, kip i misal trudeći, kako da usiliti narav hotiše ovo ča uzmožno znati.....".
Ukratko, Velevij je Faust hrvatske renesansne književnosti!
Velevij je ogled te naše faustovske čežnje za beskrajem.
Želi sve znati, to je Boga naljutilo pa ga je munjom pretvorio u prah, a taj prah je danas snijeg na Velebitu.
Rod Tetačića Zoranić u ovom djelu potvrđuje kao svoj začetni rod, Tetačići su iz Like došli u zadarsku okolicu,
Guglah Tetačiće, no nisam našao ništa u vezi njih, da je uistinu taj rod postojao.
Poglavlje „Perovoj od Slave i u njem vile: Latinka, Grkinja, Kaldejka i Hrvatica" neću citirati, ponajviše jer se navedeno poglavlje čest citira.
U trenutku turskih upada Zoranić progovara o tome da nitko ne piše hrvatskim jezikom, da se srame hrvatskog jezika.
Zvuči poznato?
Udbaški i boljševički kognitivni smrad koji je potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku, N1, negiranje tekovina Domovinskog rata, rušenje obitelji i politika otvorenih granica.
Velika Kladuša je dokaz da Turci opet nalegoše na jazik hrvatski.
Ovo poglavlje Perivoja se odigrava nakon što je Zoranić napustio planinu Dinaru, a prije nego što je došao do rijeke Krke.
Na samom kraju Zoraniću se ukazuje sveti Jeronim, našijenac koji je prvi preveo kompletnu Bibliju na latinski jezik.
Sveti Jeronim mu poput life gurua govori kako ne treba voljeti osobe (konkretno ženske), nego Boga. U životu treba težiti Istini, onom intelektualnom i kognitivnom, a ne ostvarivanju sebe putem druge smrtne osobe.
U biti sveti Jeronim govori Zoranu da sreću može jedino pronaći u sebi.
Sveti Jeronim je trebao imati jutjub kanal.
¡Hasta luego mis murcielagos!
https://www.youtube.com/watch?v=WIKJY...
Zagreb, 1942.
Tekst s tumačem i rječnikom priredio Vjekoslav Štefanić
Pročitavši ovo djelo od početka do kraja po prvi puta u svom životu mogu reći da me prije svega sram, da kao student kroatistike i profesor nisam prije nikada pročitao cjelokupno djelo „Planine".
Što ćete...
I najbolji škripaju i zatežu....
Kakva poslast čitati ovo izdanje iz doba Nezavisne Države Hrvatske, države koja je davno prije Swedistana i cjelokupnog Zapada u centru svog glavnog grada sagradila džamiju. Zagreb je već u 1940-ima dobio džamiju s minaretima, davno prije Londona i Pariza.
Bez ikakve ironije ili šale odgovorno tvrdim da je Nezavisna Država Hrvatska bila multikulturalna zemlja.
Kako volim ljutiti libtarde!
No, ovo navedeno ne rekoh isključivo radi provokacije, to iskreno mislim.
Dakako da se ograđujem od propale socijalističke politike Nezavisne Države Hrvatske, no ne mogu ovdje ne reći da su granice Nezavisne Države Hrvatske granice Kraljevstva Hrvatskog, granice koje moramo opet uspostaviti.
Totalitarna i zločinačka ideologija socijalizma Nezavisne Države Hrvatske ne može izbrisati činjenicu da je pravo ime Tuzle Soli, da je Banja Luka stoljećima bila dio Zagrebačke biskupije, da je u Olovu u četrnaestom stoljeću osnovana
https://hr.wikipedia.org/wiki/Crkva_U..., guglajte gdje je Olovo na karti i time ćete vidjeti kako je cijela Bosna katolička.
Naš nacionalni opstanak ovisi o tome da se vratimo na našu Drinu, jer tu je granica katoličanstva i pravoslavne hereze.
Svima kojima to smeta poručujem, palite traktore.
Dosta vas je bilo!
Hvala gospodinu Štefaniću na sjajnom izdanju!
Sad ulazimo u groovie renesansnu furku Petra Zoranića...
Baš poput svog predloška, Sanazzarove „Arkadije" (https://www.goodreads.com/review/show...), tako i ovo djelo predstavlja amalgam proze i poezije, vrckavu razigranost pastoralnog žanra, uz veliku dozu pustolovnog karaktera.
Jezik ovog izdanja je originalni jezik (djelo je tiskano 1569.), dakako latinična grafija šesnaestog stoljeća je osuvremenjena.
„Beteg" koji je Zorana prisilio na lutanje tržancima i polačama je jedna ženska. No, kroz djelo Zoran se redpilla, vila Dinara ima veliku ulogu u njegovom redpillanju te se okreće ljubavi koja jedino može postojati; ljubavim prema Prapočelu, prema Bogu.
Suvremene šuplje i tvrde femiekotransmažemaste glave navedeno jako teško shvaćaju.
Zato i misle da vožnja automobila topi ledenjake.
Zoran u ovom djelu ostvaruje kružno putovanje, od Nina do Nina.
Najveći dio radnje se odvija taman prije uspona na Velebit. U toj sekvenci Zoran ostvaruje privremeni suživot s grupom pastira koji mu pjevaju pjesme i pričaju priče koje uglavnom tematiziraju različite prijetvore (preobrazbe) kojima se najčešće objašnjava etimologija raznih onima, uglavnom toponima.
Etimologija unutar ovih korica je neznanstvena te je folklorne prirode.
Zoran vrlo brzo u samom romanu prelazi s Velebita na Dinaru te zatim na Krku. Krkom plovi na magičnoj korablji koja ga morskim putem vraća u sam Nin.
Točnije, u Zaton, nadomak Nina.
U samom uvodu Zoranić se naziva Hrvatom.
„Ne s malim zaisto stidom pisah, jer kako znate, da u jinih mnozih skrbljivih počalah jesam, ke sasvima od takova tega odklanjaju, i jer jazik, kim općimo, pošpuren jest latinskim; i da bi me tumačenje blaženoga Hieronima ne uvižbalo, s prirokom bih pisal, boju se. Ništar manje takov i ta put moj po neuvižbanu konjicu po stazi ne tlačeni prošad, Hrvatom i Vašoj milosti, ki znam, da dobar bašćinac i Hrvatin poštovan jest, poklanjam ufajuć se, da pod kreljuti kriposnimi Vašimi od svakoga zločina jazika zaklonjen bit ću.
U Ninu gradu na XX. zrilvoća miseca MDXXXVI" (za ljevičare i feministkinje- 1536.).
Želim u narednim bujanjima slova posaditi pojedina poglavlja izravno s Zoranovog tržanca, želim u narednom tekstualnom potresu izravno citirati pojedina poglavlja „Planina".
Zoran kroz cijelo djelo susreće vile kojemu svašta pričaju.
Pa tako i ovu priču o tome kako je nastala bura:
„Ta vitar- reče- ni kako jini po naravi stvoren, da to je on vitar, ki meu vami BURA zvana je. Da neka stvar redom od toga znaš: u gornjih deželjah, ke su meu sunčeni istok i zvizdu, ka, kako po starih rečeno je, žena najpri, a medvidica bi posli, biše jedan vladalac i gradodržac poštovan, plemenit, poglavit i moguć. U njega, kako srića hoti, jedna hći mlajahna, BURA zvana, lipa, umića i u svem narešena, ča se jednomu ženskom kipu pristoji, biše. Da koliko uljudna i gizdava, toliko veće rogoborna, oskorežna, ohola i nerazaznana biše, i ne samo jednomu ali dvima, da mnozim lipim, plemenitim i bogatim gospodićem prigovori.
....
I budući jedan dan me dvorkinjami i plemeniti gospojami u razkošu i glumljivu govorenju, svoju lipost prerazborno hvaleći, hvastajući se i viče vičnjih božic sebe uznoseći, božice tada prid sedmogoga sudca na kolima padši rekoše:- Kako trpiš, o svemogi, da toka rogobora i oholost u jednom umrlom ženskom kipu pribiva?- i na nju u njega osvetu uprosiše. A jer vladavcu nebeskom grih nijedan jini ni tuko kuko nesznanje mrsko, tudihtaj iz vedra neba strašnim i sverutnim triskom meu sve, ke toto bihu, nju samu udrivši u propast paklenu u vike osudi.
....
I vazda kada koja god žena krozi ta grih k njoj se pridruži, na svoje razkoše spominjajući se gorko cvileći prijadovno uzdiše, i od toga uzdaha vitar ta tvori se i iz paklenih vrat oganj dimom modročrljenim kroz ova zjatja, vi općeno Vražja Vrata zovete, i van izhodi."
Kakav prelijepo predstandardni jezik!
Čakavština i kajkavština su tako kulerski idiomi.
Kako je sama osnova riječi zajedno s nastavkom na primjeru oblika „deželjah" ljepša i više aktualizirajuća nego „državama/zemljama", kako danas glase standardni sinonimski parnnjaci.
Dakako, kužim da je danas ovo djelo još više aktualizirajuće u odnosu na „hip" (čas) kada je nastalo.
Proces arhaizacije jezika pridonosi procesu aktualizacije jezika, koliko god navedeno zvučalo kontradiktorno, upravo je tako.
Možemo odmah dovestu navedeno u vezi s činjenicom da su strani jezici uvijek aktualizirajući u odnosu na materinji jezik (zato nam je često strana glazba bolja od domaće glazbe).
Ono što je zastarjelo i što se više ne koristi, baš kao i ono što je strano, je začuđujuće, ostvaruje efekt začuđenja i aktualizira jezik.
U pogledu konjugacije kroz cijele „Planine" nailazimo na prvo lice jednine prezenta u vidu nastavka „u", ne uvijek, recimo glagol „diti" (u značenju govoriti) posjeduje oblik prvog lica jednine prezenta; „dim" u značenju „govorim".
Sada prekidam ovo idućom pričom koju izravno ubacujem u svoj osvrt:
„Mila i draga družino! Budi da ne vele dobro, spominam se od pripovisti jedne, ku jedan primorac pastir dojde ohnan za nike svoje oprave prišad pripovidaše, da biše jedan mladić, sin množnoga boga Dunaja, ki tolike župe gospodi i vladanja, i vile Save, imenom PAPARAT; a to jime jimiše, jer od majke mej zeljem od paprata rojen bi i simenom njegovim....
Slišeći dakle Paprat glas i lipost STANE, hćere Žarke vile i Neptuna, velikoga morskoga boga, ka u moru zadarskom općaše; koj vili Neptun- za dar i od ljubavi zlamen misto ono u ko općaše da, kadi pake od prvih Grkov, ki plav plavati po moru počaše, tuj pristavši grad slavni z dobrom kobom sazida se; jer to misto za dar bi dano, htiše, da Zadar zove se. Tuj dake vila pod brizi sa strane, če je meju istok i poldne u donjem primorju, polag toga slavnoga mista općaše. I slišil budući Paprat samo glasom od nje lipote i kriposti, ljubavlju zamamljen osta i, kako je po naravi, vazda ljubav prid oči od pameti, a većkrat u sni po razliki priliku nje donašaše mu."
Sad prekidam citat.
Kako je prelijep jezi, i nakon skoro pet stotinu godina i dalje je živ, bujan, ukusan, miče se i cvjeta.
Dakle, Paprat se zaljubio u vilu Stane.
Problem je što je u nju zaljubljen i Apolon (Apolo u samom djelu).
Kako je Apolon cijeli dan s neba gledao Stanu, Paprat ju je mogao posjećivati samo kada je noć spustila svoj veo.
No, jednog dana Paprat je nagovorio Junonu da oblacima po danu prekrije nebo da bi mogao i po danu obljubiti Stanu.
Apolon je nazvao boga vjetra, Eola, da raznese oblake, čudio se Apolon tko je to mogao zakriliti nebo.
No, nije uhvatio Stanu s Papratom, Paprat je već dovršio svoj posao s njom.
Međutim zvijezde su javile Apolonu da pod okriljem noći Paprat posjećuje Stanu.
Apolon ubija Stanu i Paprat, od Stane nastaje fontane, a od Paprata izvor.
Inače, Grk koji je osnivač Zadra, s početka citata, je Jazon.
U biti jedina veza Stane i Paprati sa Zadrom je ta što njih dvoje žive na području Zadra.
Iduća priča koju ću iznijeti jest „Pritvor Velebića i gdo biše".
Navedena priča je zadnja koja je ispričana u sklopu pastirske družine te se unutar djela odvija prije odlaska Zorana na Velebit, i kasnije na Dinaru te Krku.
Pastir započinje objašnjavati Zoranu kuda treba ići te iznebuha začne sa svojom pričom:
„Sinko moj, put tvoj pravo pram istoku jest, vazda na desnu tvoju goru ostavljajući, i mimošad Velebil, ki sada VELEBIĆ zove se, i pram njemu jedan od gradov didine tvojih Tetačić jest, od kih kolina ti jesi...
Zato znaj, kako ja od starih slišil jesam pripovidajući, da Atlante primudri mej jinimi jednoga sina jimi, koga VELEVIJ prozva, I kako on svi nebeski zlameni svojom hitrijom umiti iskuševaše, tako i sina u meštriji toj hitro uvižba. Ne bi zadovljno dakle Veleviju u svojih dežaljah s ocem općiti i naravska otajna znati, da, kako drugi Ikar više oca letiti hoteći u more s rastaljenim perjem padne i utonu, tako i ov od oca odliliv se velik dil svita obajde mudrost išćući; napokon ovdi u nape deželje dojde, morebiti veće za viditi toko pohvalnu lipotu Zorice, tvoje roditeljice, ke još slavan glas vrući slove.
I videć dakle Velevij da gora, da polje, da dubrave, da gvozdi, da planine, da luzi, da rike, da vrulje svakojake jesu, stati odluči. I na vrhu tom većkrat sideći zlameni nebeski i tek od zvizdi kako mrče i čim svite misalju izkuševaše, i u to vele hitar i umić učini se. I zač na vrhu tom općaše, kako na onom, ki sva polja, gore i more daleč okol sebe vidi, prozvaše ga ljudi njegovim jimenom Velevij.
Da pak jer on već neg se svitovnoj hitrosti pristoji sasvim se znati mučaše i nastojaše ne samo nebeski zlameni ča su i kako gredu znati, da još otajna Božja iziskovaše, kip i misal trudeći, kako da usiliti narav hotiše ovo ča uzmožno znati.....".
Ukratko, Velevij je Faust hrvatske renesansne književnosti!
Velevij je ogled te naše faustovske čežnje za beskrajem.
Želi sve znati, to je Boga naljutilo pa ga je munjom pretvorio u prah, a taj prah je danas snijeg na Velebitu.
Rod Tetačića Zoranić u ovom djelu potvrđuje kao svoj začetni rod, Tetačići su iz Like došli u zadarsku okolicu,
Guglah Tetačiće, no nisam našao ništa u vezi njih, da je uistinu taj rod postojao.
Poglavlje „Perovoj od Slave i u njem vile: Latinka, Grkinja, Kaldejka i Hrvatica" neću citirati, ponajviše jer se navedeno poglavlje čest citira.
U trenutku turskih upada Zoranić progovara o tome da nitko ne piše hrvatskim jezikom, da se srame hrvatskog jezika.
Zvuči poznato?
Udbaški i boljševički kognitivni smrad koji je potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku, N1, negiranje tekovina Domovinskog rata, rušenje obitelji i politika otvorenih granica.
Velika Kladuša je dokaz da Turci opet nalegoše na jazik hrvatski.
Ovo poglavlje Perivoja se odigrava nakon što je Zoranić napustio planinu Dinaru, a prije nego što je došao do rijeke Krke.
Na samom kraju Zoraniću se ukazuje sveti Jeronim, našijenac koji je prvi preveo kompletnu Bibliju na latinski jezik.
Sveti Jeronim mu poput life gurua govori kako ne treba voljeti osobe (konkretno ženske), nego Boga. U životu treba težiti Istini, onom intelektualnom i kognitivnom, a ne ostvarivanju sebe putem druge smrtne osobe.
U biti sveti Jeronim govori Zoranu da sreću može jedino pronaći u sebi.
Sveti Jeronim je trebao imati jutjub kanal.
¡Hasta luego mis murcielagos!
https://www.youtube.com/watch?v=WIKJY...
Read
August 31, 2024možda ipak ne volim Planinarit
February 1, 2019
Jel ovo uopće hrvatski?!?
March 17, 2026
dobro je jer je staro
July 11, 2012
Istina, nije neka ludo zanimljiva i zabavna knjiga, nije ni filozofski posebno duboka, vjerojatno će bit zanimljiva najviše studentima književnosti i onima koje zanima taj književni period...Gledana iz današnje perspektive, može se učiniti i pomalo komična, barem se tako meni činilo, jer te neke književne mode i forme, sada se čine nekako neobičnima, ali sveukupno meni je bila zanimljiva za čitati, iz kojih kog razloga...nije loše štivo, ne žalim što sam je pročitala, tko zna možda je pročitam opet jednom.
February 12, 2022
Prva pomisao na Planine odvela me na satove hrvatskog jezika. Sjećam se opisa, Zoranićevih putovanja i susreta s pastirima i vilenicama, a naročito s Hrvaticom.
Izvornik je pomalo teže u samom početku čitati, ali se nakon nekoliko stranica čovjek navikne na sam jezik. Olakšava prijevod koji čeka na drugoj stranici trenutke nerazumijevanja teksta.
Vrlo interesantno djelo u kojem se govori o tome kako su biljke, rijeke i gradovi nastali ili dobili imena, o nesretnim ljubavima, zgodama Zoranića. Naravno, preporučam da se čita izdanje s izvornikom i prijevodom radi lakšeg razumijevanja. Smatram da bi bilo tko tko je zainteresiran za mitove trebao imati i ovu knjigu na svom popisu.
Izvornik je pomalo teže u samom početku čitati, ali se nakon nekoliko stranica čovjek navikne na sam jezik. Olakšava prijevod koji čeka na drugoj stranici trenutke nerazumijevanja teksta.
Vrlo interesantno djelo u kojem se govori o tome kako su biljke, rijeke i gradovi nastali ili dobili imena, o nesretnim ljubavima, zgodama Zoranića. Naravno, preporučam da se čita izdanje s izvornikom i prijevodom radi lakšeg razumijevanja. Smatram da bi bilo tko tko je zainteresiran za mitove trebao imati i ovu knjigu na svom popisu.
February 1, 2022
Zoranićeve su Planine jedna od najslobodnijih i najoriginalnijih djela.
Knjiga mi se svidjela zbog mnogobrojnih pustolovina opisanih u detalje.
Knjiga mi se svidjela zbog mnogobrojnih pustolovina opisanih u detalje.
Displaying 1 - 9 of 9 reviews