What do you think?
Rate this book
Nisam pametan
Izvanredna osobina humora sastoji se u tome što nas vraća zdravom razumu – tvrdi Simon Critchley u svojoj knjizi “O humoru”. Humor je uspješno provedena strategija iznenadnog prepoznavanja poznatoga kao nepoznatoga, stvarnoga kao nestvarnoga, običnoga kao neobičnoga. U svojoj novoj knjizi izabranih kolumni novinski humorist Ante Tomić o poznatom, običnom i stvarnom piše duhovito i originalno, pretvarajući svojim recima političare, lopove, ratne kriminalce, estradne zvijezde i nogometaše u fikcionalne likove odjevene u carevo novo ruho. Čitatelji vole Tomića jer im svakog tjedna nudi priliku da ismijavajući tu prividnu vlast uvijek iznova razotkrivaju njezinu proizvoljnost. Humor nije bezazlen, upozorava nas Critchley, jer na osebujan i jogunasto relativan način vraća čovjeka na njegovo pravo mjesto.
295 pages, Paperback
First published May 1, 2010
2 people are currently reading
48 people want to read
About the author
Ante Tomić
36 books178 followersAnte Tomić is Croatian writer and journalist.
A native of Split, Ante Tomić begin to write as a reporter for local daily newspaper Slobodna Dalmacija. His articles showed great literary talent that would manifest in his 2000 debut novel Što je muškarac bez brkova. Three years later he wrote novel Ništa nas ne smije iznenaditi, describing the life of recruits in Yugoslav People's Army. Both novels are adapted to screen.
Ante Tomić now writes for Jutarnji list. In 2004 he travelled across USA in order to cover presidential campaign by talking to "ordinary" people.
A native of Split, Ante Tomić begin to write as a reporter for local daily newspaper Slobodna Dalmacija. His articles showed great literary talent that would manifest in his 2000 debut novel Što je muškarac bez brkova. Three years later he wrote novel Ništa nas ne smije iznenaditi, describing the life of recruits in Yugoslav People's Army. Both novels are adapted to screen.
Ante Tomić now writes for Jutarnji list. In 2004 he travelled across USA in order to cover presidential campaign by talking to "ordinary" people.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 4 of 4 reviews
February 28, 2025
Nakon nekih petnaestak godina od objavljivanja Tomićevih kolumni hrvatska stvarnost se nije,ne bitnije,nego uopće promijenila.Vrlo lako bi se mogla u postojeće priče samo ubaciti neka nova imena,a ponegdje čak ni to nije potrebno.
October 1, 2013
Zbirka kolumni Ante Tomića pod nazivom „Nisam pametan“ tematikom i protagonistima osvrće se na hrvatsku stvarnost i nemilice ju kritizira. Kritizira hrvatske političare, ljude na funkcijama, Jadranku Kosor imenom i prezimenom, Željka Keruma, Sanadera, Šeksa, i mnoge druge, zatim dio estrade poput Thompsona, Ministarstvo pravosuđa, hrvatske poznate tvrtke, policajce i općenitu ljudsku, svima poznatu, prirodu Balkana. Iako zbog svojih javnih stavova vjerojatno ima puno neprijatelja, vjerujem da je iz istih razloga stekao brojne poklonike.
Tomić je neizmjerno sarkastičan nimalo suhim sarkazmom, već živim, zanimljivim i humorom prožetim sarkazmom koji, izgleda, drži čitatelje priljepljene uz njegove tekstove. Kolumne su kratke, ali oštre. „Ali ima trenutaka kada tu laž treba glasno i bez uvijanja kazati. Ministricabranitelja napravila je svinjariju. Desetke tisuća tjelesno i umno sasvim zdravih, radno sposobnih muškaraca, poslala je u penziju i unesrećila i njih i nas. Njih da potonu u gorčini i ovisnosti o alkoholu i sportskom klađenju, a nas da ih do kraja života hranimo, oblačimo i plaćamo im kockarske dugove.“ Primjetila sam da je autor surovo realan, što nerijetko prelazi na pomalo ciničnu stranu, i kritičan, što nimalo ne trudi prikriti uz potkrijepljivanje direktnim uvrijedama. Govori bez dlake na jeziku, kao da ne mari za posljedice napisanih slova što me, iskreno, začudilo. „Nije se uistinu trebala dogoditi globalna gospodarska kriza da Hrvatska zaglavi s nenadoknadivim manjkom u državnoj blagajni. Budimo iskreni, sami smo sebi krivi. (...) Trošeći pare koje nemamo, jednostavno je bilo neminovno da jednom odemo u vražju mater.“ U ponekim sam dijelovima primjetila da je Tomić prešao granicu argumentirane kritike pretjeranim banaliziranjem problema, kao npr. kritizirajući loše obnašanje funkcije Jadranke Kosor kaže „Čak nam i ne trebaju izbori da nađemo nekog boljeg od nje. Dosta je uzeti telefonski imenik. (...) Koga god da ste pogodili, bio bi, uvjeren sam, prihvatljivije rješenje na čelu države.“
Svidjela mi se metafora žene koja kopa po splitskom kontejneru raščupane kose obučena u majicu „Splite ja te volim – Željka Keruma za gradonačelnika“. Primjetila sam da Keruma jako ne podržava i kritizirao ga je ne samo kao lošeg političara i poslovnog čovjeka, već i na kulturalnoj razini, edukacijskoj i govornoj. Taj mi je stav bio iznenađujuć i pohvalan zbog činjenice da je sam Tomić iz sela kraj Imotskog, a sasvim pravilno, kao javna osoba, koristi hrvatski standardni jezik, za razliku od spomenutog gradonačelnika, „komedije od gradonačelnika“, za kojeg Tomić kaže: „Pokušao sam u mislima prizvati tu srpanjsku večer kada Kerum izađe za mikrofon na Peristilu, pozdravi dame i gospodu, (...) Što bi on još mogao kazati? Evo došlo nam lito, ka šta u nika doba uvik dođe. Prilika je da se čovik navečer malo izađe i proveseli se, jer ne moreš uvik ni radit, đava mu posa odnia.“
Tomić ne zaobilazi ni crkvu ni vjernike. U kolumni „Bog nije budala“ pokazuje kako za njega nijedna tema nije zabranjena i kako može pisati o svemu i svima bez cenzure. Još jednom ću napomenuti kako mi je to za jednu malu zemlju poput Hrvatske i dalje strašno neobično upravo zbog kohezije malog broja javnih ljudi i nekog licemjerja kojim si drže leđa, pretaču iz šupljeg u prazno i dižu prašinu oko tog skromnog domaćeg crvenog tepiha. „Pa i svećenik koji ga je ispratio na onaj svijet, rekao je jednu stvar: „Bog je Dinku Šakiću oprostio.“ Vjerujete li dominikancu Lasiću, dragi bog je budala.“ U spomenutoj kolumni Tomić sarkastično navodi kršćanske fraze poput „bog je milostiv“, ali ne daje direktno stajalište o vlastitoj vjeri. Nije zauzeo stav niti za niti protiv, ali je iskritizirao odnos vjernika prema onome što predstavnici crkve kažu kao beskompromisno prihvaćenu maglu. Mislim da je izraziti stav o vlastitoj vjeri prevelik korak za Tomića koji čitatelje drži dovoljno blizu da budu na njegovoj strani i opraštaju mu opetovanje humora na prožvakanim temama, a dovoljno daleko da sam ne bude iskritiziran.
U kolumni „Daleko je Švicarska“ pokušava izjednačiti Vjekoslava Maksa Luburića s Markom Perkovićem Thompsonom. Naziva Glavaša „slavonskim gospodarom života i smrti“, što je teza koja bi uznemirila mnoge – na sigurnoj udaljenosti od Tomića. Daje na uvid svoju upućenost u hrvatsku sadašnjicu i blisku povijest te s puno podataka potkrijepljuje tvrdnje koje navodi, osobito stvari vezane uz političare, povijest Hrvatske za vrijeme rata, što bi se moglo povezati uz obrazovanje u vojnoj školi. Uz kolumne i oštre kritike, u tekstovima se zna naći i literarnih dijelova s bogatim vizualnim i akustičnim slikama. „Providne sablasti zaklanih, blijede, nadute i ulijepljene mokrim lišćem kao da su iz rijeke izašle, šetaju noću, bezumno se smijulje, pjevaju, jecaju i šapuću, mole za milost.“
Čak su mu i neki naslovi sarkastični poput kolumne „Nove hit destinacije“ u kojoj izruguje situaciju s hrvatskim zatvorima uspoređujući ih s turističkim agencijama i „odmorima“ u organizaciji Ministarstva pravosuđa. Kaže da u Hrvatskoj čak ni u, iovako prepune, zatvore ne možeš doći na pošten način. „Ne, žao mi je“, kaže policijski službenik listajući knjigu rezervacija, „Lepoglavu više nemamo.... Šibenik... Šibenik... Ne, ni Šibenik... U Glini je ostalo jedno mjesto, vrlo komforno, topla i suha dvokrevetna ćelija, ali ne bih preporučio.“
Meni se najviše svidjela kolumna koja izruguje rad policije i hrvatskih inpektora. „Ples u Remetincu“ prepričava ispovjest inspektora kojeg je jedan slučaj progonio godinama i zbog kojeg mu se raspao brak! Naime, radi se o voditelju dječjeg zbora Vrapčići koji je, ispostavilo se, pravi monstrum – on naplaćuje solo točke djece bogatih roditelja, a ostala djeca neprimjetno pjevaju u pozadini! Ovaj pristup problemu policijskog baziranja na totalno krive i nebitne probleme me stvarno nasmijao i razveselio kišom opranu siječanjsku noć. „Nešto manje od sedamdeset pripadnika temeljne i specijalne policije sudjelovalo je u hapšenju voditelja dječjeg zbora. (...) „Ferdinand Kokanović danas u Lepoglavi služi kaznu od četrdeset godina robije. Voditelj je zatvoreničkog zbora, priča se da solo točke naplaćuje trideset cigareta“, završio je stari inspektor pa iskapio sok od brusnice i krvavim očima se zagledao u praznu čašu.“
Iako volim kritike i kritičke osvrte i strašno uživam gledajući suprotno od nametnutog, smatram kako je većina kritika Ante Tomića zapravo pomalo šuplja jer za niti jedan problem kojeg je autor primjetio i detaljno recenzirao uz veliku dozu subjektivnosti nije ponudio konstruktivno rješenje. Većina kolumna je bila komična upravo zbog sarkastičnog naglaska što je autorov veliki plus, veliki je minus što se zbirka kolumni ne može pročitati odjednom – potrebno je vrijeme da određene teme izblijede kako bismo im se mogli ponovno nasmijati. Velika zamjerka je, također, što mnogi mogu primjetiti problem i izrugati se na njegovu primjeru, opet, i opet, ali malo tko može od gole kritike napraviti konstruktivnu kritiku koja će stvarno nešto promijeniti i zagolicati maštu čitatelja, umjesto trljati sol na ranu iz kuta neke parodije.
Tomić je neizmjerno sarkastičan nimalo suhim sarkazmom, već živim, zanimljivim i humorom prožetim sarkazmom koji, izgleda, drži čitatelje priljepljene uz njegove tekstove. Kolumne su kratke, ali oštre. „Ali ima trenutaka kada tu laž treba glasno i bez uvijanja kazati. Ministricabranitelja napravila je svinjariju. Desetke tisuća tjelesno i umno sasvim zdravih, radno sposobnih muškaraca, poslala je u penziju i unesrećila i njih i nas. Njih da potonu u gorčini i ovisnosti o alkoholu i sportskom klađenju, a nas da ih do kraja života hranimo, oblačimo i plaćamo im kockarske dugove.“ Primjetila sam da je autor surovo realan, što nerijetko prelazi na pomalo ciničnu stranu, i kritičan, što nimalo ne trudi prikriti uz potkrijepljivanje direktnim uvrijedama. Govori bez dlake na jeziku, kao da ne mari za posljedice napisanih slova što me, iskreno, začudilo. „Nije se uistinu trebala dogoditi globalna gospodarska kriza da Hrvatska zaglavi s nenadoknadivim manjkom u državnoj blagajni. Budimo iskreni, sami smo sebi krivi. (...) Trošeći pare koje nemamo, jednostavno je bilo neminovno da jednom odemo u vražju mater.“ U ponekim sam dijelovima primjetila da je Tomić prešao granicu argumentirane kritike pretjeranim banaliziranjem problema, kao npr. kritizirajući loše obnašanje funkcije Jadranke Kosor kaže „Čak nam i ne trebaju izbori da nađemo nekog boljeg od nje. Dosta je uzeti telefonski imenik. (...) Koga god da ste pogodili, bio bi, uvjeren sam, prihvatljivije rješenje na čelu države.“
Svidjela mi se metafora žene koja kopa po splitskom kontejneru raščupane kose obučena u majicu „Splite ja te volim – Željka Keruma za gradonačelnika“. Primjetila sam da Keruma jako ne podržava i kritizirao ga je ne samo kao lošeg političara i poslovnog čovjeka, već i na kulturalnoj razini, edukacijskoj i govornoj. Taj mi je stav bio iznenađujuć i pohvalan zbog činjenice da je sam Tomić iz sela kraj Imotskog, a sasvim pravilno, kao javna osoba, koristi hrvatski standardni jezik, za razliku od spomenutog gradonačelnika, „komedije od gradonačelnika“, za kojeg Tomić kaže: „Pokušao sam u mislima prizvati tu srpanjsku večer kada Kerum izađe za mikrofon na Peristilu, pozdravi dame i gospodu, (...) Što bi on još mogao kazati? Evo došlo nam lito, ka šta u nika doba uvik dođe. Prilika je da se čovik navečer malo izađe i proveseli se, jer ne moreš uvik ni radit, đava mu posa odnia.“
Tomić ne zaobilazi ni crkvu ni vjernike. U kolumni „Bog nije budala“ pokazuje kako za njega nijedna tema nije zabranjena i kako može pisati o svemu i svima bez cenzure. Još jednom ću napomenuti kako mi je to za jednu malu zemlju poput Hrvatske i dalje strašno neobično upravo zbog kohezije malog broja javnih ljudi i nekog licemjerja kojim si drže leđa, pretaču iz šupljeg u prazno i dižu prašinu oko tog skromnog domaćeg crvenog tepiha. „Pa i svećenik koji ga je ispratio na onaj svijet, rekao je jednu stvar: „Bog je Dinku Šakiću oprostio.“ Vjerujete li dominikancu Lasiću, dragi bog je budala.“ U spomenutoj kolumni Tomić sarkastično navodi kršćanske fraze poput „bog je milostiv“, ali ne daje direktno stajalište o vlastitoj vjeri. Nije zauzeo stav niti za niti protiv, ali je iskritizirao odnos vjernika prema onome što predstavnici crkve kažu kao beskompromisno prihvaćenu maglu. Mislim da je izraziti stav o vlastitoj vjeri prevelik korak za Tomića koji čitatelje drži dovoljno blizu da budu na njegovoj strani i opraštaju mu opetovanje humora na prožvakanim temama, a dovoljno daleko da sam ne bude iskritiziran.
U kolumni „Daleko je Švicarska“ pokušava izjednačiti Vjekoslava Maksa Luburića s Markom Perkovićem Thompsonom. Naziva Glavaša „slavonskim gospodarom života i smrti“, što je teza koja bi uznemirila mnoge – na sigurnoj udaljenosti od Tomića. Daje na uvid svoju upućenost u hrvatsku sadašnjicu i blisku povijest te s puno podataka potkrijepljuje tvrdnje koje navodi, osobito stvari vezane uz političare, povijest Hrvatske za vrijeme rata, što bi se moglo povezati uz obrazovanje u vojnoj školi. Uz kolumne i oštre kritike, u tekstovima se zna naći i literarnih dijelova s bogatim vizualnim i akustičnim slikama. „Providne sablasti zaklanih, blijede, nadute i ulijepljene mokrim lišćem kao da su iz rijeke izašle, šetaju noću, bezumno se smijulje, pjevaju, jecaju i šapuću, mole za milost.“
Čak su mu i neki naslovi sarkastični poput kolumne „Nove hit destinacije“ u kojoj izruguje situaciju s hrvatskim zatvorima uspoređujući ih s turističkim agencijama i „odmorima“ u organizaciji Ministarstva pravosuđa. Kaže da u Hrvatskoj čak ni u, iovako prepune, zatvore ne možeš doći na pošten način. „Ne, žao mi je“, kaže policijski službenik listajući knjigu rezervacija, „Lepoglavu više nemamo.... Šibenik... Šibenik... Ne, ni Šibenik... U Glini je ostalo jedno mjesto, vrlo komforno, topla i suha dvokrevetna ćelija, ali ne bih preporučio.“
Meni se najviše svidjela kolumna koja izruguje rad policije i hrvatskih inpektora. „Ples u Remetincu“ prepričava ispovjest inspektora kojeg je jedan slučaj progonio godinama i zbog kojeg mu se raspao brak! Naime, radi se o voditelju dječjeg zbora Vrapčići koji je, ispostavilo se, pravi monstrum – on naplaćuje solo točke djece bogatih roditelja, a ostala djeca neprimjetno pjevaju u pozadini! Ovaj pristup problemu policijskog baziranja na totalno krive i nebitne probleme me stvarno nasmijao i razveselio kišom opranu siječanjsku noć. „Nešto manje od sedamdeset pripadnika temeljne i specijalne policije sudjelovalo je u hapšenju voditelja dječjeg zbora. (...) „Ferdinand Kokanović danas u Lepoglavi služi kaznu od četrdeset godina robije. Voditelj je zatvoreničkog zbora, priča se da solo točke naplaćuje trideset cigareta“, završio je stari inspektor pa iskapio sok od brusnice i krvavim očima se zagledao u praznu čašu.“
Iako volim kritike i kritičke osvrte i strašno uživam gledajući suprotno od nametnutog, smatram kako je većina kritika Ante Tomića zapravo pomalo šuplja jer za niti jedan problem kojeg je autor primjetio i detaljno recenzirao uz veliku dozu subjektivnosti nije ponudio konstruktivno rješenje. Većina kolumna je bila komična upravo zbog sarkastičnog naglaska što je autorov veliki plus, veliki je minus što se zbirka kolumni ne može pročitati odjednom – potrebno je vrijeme da određene teme izblijede kako bismo im se mogli ponovno nasmijati. Velika zamjerka je, također, što mnogi mogu primjetiti problem i izrugati se na njegovu primjeru, opet, i opet, ali malo tko može od gole kritike napraviti konstruktivnu kritiku koja će stvarno nešto promijeniti i zagolicati maštu čitatelja, umjesto trljati sol na ranu iz kuta neke parodije.
This entire review has been hidden because of spoilers.
October 9, 2012
Iako sam većinu njegovih kolumni čitala dok su izlazile u novinama, bio je pravi užitak ponovno ih čitati u papirnatom izdanju i nanovo se gorko smijati hrvatskoj tužnoj stvarnosti, ljudskoj gluposti, gramzivosti i licemjerju koje je Tomić pošteno kritizirao na svoj tipični humoristični način.
Jedino što doduše zamjeram kod izdanja ove knjige - što se u njoj uz nove nalaze skoro sve kolumne već objavljene u zbirci Dečko koji obećava: izabrane kolumne. Istina, potonja valjda nije više u prodaji, ali ipak... Nije im baš na čast da povećavaju broj stranica na račun već objavljenih kolumni.
Jedino što doduše zamjeram kod izdanja ove knjige - što se u njoj uz nove nalaze skoro sve kolumne već objavljene u zbirci Dečko koji obećava: izabrane kolumne. Istina, potonja valjda nije više u prodaji, ali ipak... Nije im baš na čast da povećavaju broj stranica na račun već objavljenih kolumni.
July 29, 2010
This book is a collection of newspaper columns, but as I like Tomic I can read it over and over again. He writes about everyday things, people, politicians, "stars", with a great deal of humour, so this was not only easy and fun to read, but had a therapeutic effect too!
Displaying 1 - 4 of 4 reviews