What do you think?
Rate this book
Лажни цар Шћепан Мали
U ponudi takodje imamo sledece naslove od Njegosa (potrazite na amazonu u search po isbn broju, samo u search ukucajte isbn broj i izaci ce naslov) - Gorski Vijenac ( - Lazni Car Scepan Mali ( - Luca Mikrokozma ( - Ogledalo Srpsko ( - Svobodijada ( - The Mountain Wreath (Gorski Vijenac na engleskom) ( Covjek nepoznatog porijekla, poznat kao car Scepan Mali, vladao je Crnom Gorom od 1767. do 1773, predstavljajuci se kao ruski car Petar III Romanov. Ucvrstio je centralnu vlast, suzbijajuci plemensku neslogu. Uspjesno je ratovao protiv Turske. Ubio ga je njegov sluga, potplacen od Turaka. Petar II Petrovic Njegos, u svom delu "Lazni car Scepan Mali" tvrdi da sa Scepan prezivao Raicevic. Narodna tradicija i arhivski materijal o Scepanu Malom posluzili su vladici i pjesniku Petru II Petrovicu Njegosu kao podloga za pjesnicko djelo Lazni car Scepan Mali.
- GenresSerbian Literature
417 pages, Hardcover
First published January 1, 1851
2 people are currently reading
76 people want to read
About the author
Petar II Petrović Njegoš
42 books52 followersRadivoje "Rade" Tomov Petrović was born on 13 November (1 November Old Style), 1813 in the village of Njeguši, the capital of the Montenegrin district of Katunska Nahija. He was the son of Tomo Markov Petrović and Ivana Proroković Petrović. He had two brothers, Pero and Jovan, and two sisters. His was a member of the House of Petrović-Njegoš, Prince-Bishops of Montenegro for over a century. At the time of his birth, Montenegro did not exist as a state. The borders were undefined and Montenegro was recognised as part of the Ottoman Empire, while its de jure ruler was a Venetian Governor. Power actually lay with the squabbling, disunited clan chiefs, who variously recognised the authority of the Austrian Empire, the Republic of Venice, the Ottoman Empire or the Cetinje Metropolitan (Prince-Bishop).
Njegoš spent his early years in Njeguši. In 1825, his uncle Prince-Bishop Peter I sent him to the Cetinje Monastery to be tutored. He wrote his first poems there to entertain the local chiefs and monks. In the middle of the year, Radivoje was sent to the Topla monastery near Herceg Novi, where he was taught Italian, mathematics, ecclesiastical singing, the Psalter and other subjects by the monastery's hieromonk, Josip Tropović. He remained in Tople until the end of 1826, when he returned to Montenegro's capital, Cetinje.
On 20 January 1827, Prince-Bishop Petar I named Radivoje as his successor. Petar wanted to send Njegoš to Russia, but he lacked the needed funds, so he decided to educate Rade himself. He taught him Italian, Russian, German, English and French. Petar also gave Rade access to his extensive library. The Prince-Bishop assigned one of the foremost Serb writers of the time, Sima Milutinović Sarajlija of Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, to be Radivoje's new teacher. He was taught the Classics, art, history, philosophy and literature.
Rade became the Bishop of Cetinje and Viceroy Metropolitan of Montenegro on 19 October 1830 at the age of 17 upon his uncle's death. On 31 January 1831 on the island of Kom in the Monastery of Vranjina, the Archbishop of Rascia-Prizren declared him as the official Archimandrite. Radivoj received the name Petar II in his predecessor's honour.
Peter II has contributed greatly to education by founding the first public Elementary School in Cetinje, Montenegro's capital in 1834. In 1836, he published The ABC of the Montenigrin language. In 1838 he also published The Serbian Grammar. He also re-printed the school textbooks originally printed by his uncle Petar I Petrović-Njegoš The Serbian elementary reading book.
In 1845, Peter II published the Ray of the Microcosm, an impressive, masterfully written philosophical work. In 1846, Peter wrote a collection of Montenegrin national poems - the Serbian mirror in honor of one of the greatest Russian writers - Pushkin.
In 1846 and 1847, Peter II was in Vienna, the Austrian Imperial capital. There, he published in 1847 The Mountain Wreath - his most famous work. It described the will of the Serbian people to fight for freedom in 2,819 verses. The same year, 1847, Njegoš wrote the Pseudo Tsar Stephen the Small, where he described the life of the first uniter and ruler of modern Montenegro - Tsar Stephen the Small from the 18th century.
In late 1848 and early 1849, Prince-Bishop Peter II assisted the Revolutionary fights of Croatian Ban Josip Jelačić and maintained close ties with the Principality of Serbia.
In 1851, Peter II caught tuberculosis. He paid a visit to Italy the same year, 1851, attempting to find a cure. Peter II Njegoš died in Cetinje of tuberculosis on 31 October (October 19 Old Style) 1851 - exactly 21 year after his accession to the throne; he was buried in a small chapel on top of Mount Lovćen where his mausoleum was built.
Njegoš spent his early years in Njeguši. In 1825, his uncle Prince-Bishop Peter I sent him to the Cetinje Monastery to be tutored. He wrote his first poems there to entertain the local chiefs and monks. In the middle of the year, Radivoje was sent to the Topla monastery near Herceg Novi, where he was taught Italian, mathematics, ecclesiastical singing, the Psalter and other subjects by the monastery's hieromonk, Josip Tropović. He remained in Tople until the end of 1826, when he returned to Montenegro's capital, Cetinje.
On 20 January 1827, Prince-Bishop Petar I named Radivoje as his successor. Petar wanted to send Njegoš to Russia, but he lacked the needed funds, so he decided to educate Rade himself. He taught him Italian, Russian, German, English and French. Petar also gave Rade access to his extensive library. The Prince-Bishop assigned one of the foremost Serb writers of the time, Sima Milutinović Sarajlija of Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, to be Radivoje's new teacher. He was taught the Classics, art, history, philosophy and literature.
Rade became the Bishop of Cetinje and Viceroy Metropolitan of Montenegro on 19 October 1830 at the age of 17 upon his uncle's death. On 31 January 1831 on the island of Kom in the Monastery of Vranjina, the Archbishop of Rascia-Prizren declared him as the official Archimandrite. Radivoj received the name Petar II in his predecessor's honour.
Peter II has contributed greatly to education by founding the first public Elementary School in Cetinje, Montenegro's capital in 1834. In 1836, he published The ABC of the Montenigrin language. In 1838 he also published The Serbian Grammar. He also re-printed the school textbooks originally printed by his uncle Petar I Petrović-Njegoš The Serbian elementary reading book.
In 1845, Peter II published the Ray of the Microcosm, an impressive, masterfully written philosophical work. In 1846, Peter wrote a collection of Montenegrin national poems - the Serbian mirror in honor of one of the greatest Russian writers - Pushkin.
In 1846 and 1847, Peter II was in Vienna, the Austrian Imperial capital. There, he published in 1847 The Mountain Wreath - his most famous work. It described the will of the Serbian people to fight for freedom in 2,819 verses. The same year, 1847, Njegoš wrote the Pseudo Tsar Stephen the Small, where he described the life of the first uniter and ruler of modern Montenegro - Tsar Stephen the Small from the 18th century.
In late 1848 and early 1849, Prince-Bishop Peter II assisted the Revolutionary fights of Croatian Ban Josip Jelačić and maintained close ties with the Principality of Serbia.
In 1851, Peter II caught tuberculosis. He paid a visit to Italy the same year, 1851, attempting to find a cure. Peter II Njegoš died in Cetinje of tuberculosis on 31 October (October 19 Old Style) 1851 - exactly 21 year after his accession to the throne; he was buried in a small chapel on top of Mount Lovćen where his mausoleum was built.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 3 of 3 reviews
February 4, 2021
Ove gore ne ljube regule
Nastala 1847. godine kao, hronološki, posljednje od tri najpoznatija Njegoševa djela, ova istorijska poema u obliku narodne drame prati dolazak na Cetinje Šćepana Malog, njegovu kratku, ali izrazito turbulentnu vladavinu i neočekivanu smrt.
Iako ga i sam Njegoš još u predgovoru knjige karakteriše kao "lažu i skitnicu", ne umanjuje važnost uloge koju je Šćepan imao u periodu kada Crnu Goru potresaju unutrašnji plemenski nemiri, dok luča njene slobode trepti pod udarima Osmanske imperije. Život prije dolaska u Crnu Goru i njegov pravi identitet ostali su mračni djelovi crnogorske istorije, ponajviše zbog nedostatka pisanih istorijskih dokumenata iz tog perioda. U spisima je našao samo zapis igumana Mrkojevića. Kako su se, usljed nedostatka hartije, na Cetinju često koristili i listovi svetih knjiga za fišeke, informacije o Šćepanu i njegovom djelovanju Njegoš je prikupio tokom putovanja u Veneciju u arhivima bivše Mletačke republike, ali i u zapisima i izvještajima koji su dostavljani Porti.
U djelu, koje se sastoji iz 5 djestvija, Njegoš postepeno slika mentalitet jednog podijeljenog naroda u stalnoj potrazi za svojevrsnom zvijezdom vodiljom koja obećava slogu. Pored gordosti, neustrašivosti i, čini se, beskrajne ljubavi prema neukrotivim gorama, Crnogorci ipak pokazuju i svu svoju naivnost i prostodušnost. Dozvoljavaju da im sjaj Ruske carske titule zamuti razum, pa ostaju gluvi na riječi igumana Mrkojevića. On pored svega ostaje vjeran svojoj zemlji i "poavetalom" narodu i trudi se da se dogovori s Turcima i Mlečanima koji sve više pritiskaju granice Crne Gore. Za to vrijeme Šćepan svojim djelima pokazuje da nije odrastao na surovom kršu i da u njemu kuca srce kukavice, što ga ne spriječava da nakon pobjede on ponosno stane pred Crnogorce i još jednom ih prevari.
U drugom djestviju, pod šatorom Beglerbega Njegoš kroz riječi igumana Teodosija Mrkojevića, koji se dostojanstveno i bez straha suprostavlja sili, u punom sjaju predstavlja koliko je velika i snažna nikad pokorena mala Crne Gora. Posebno lijepi stihovi su oni u kojima opisuje njene gore i klance, ali i hrabrost i ćud njenog naroda, pa na pitanje zašto su jedni Crnogorci tako nepobijeđeni, kaže:
"radi kršna njihova predjela,
rad ćeškote njinijeh klanacah,
radi toga što su uvjereni
da ih niko predobit ne može,
radi toga što veselo snose
sve tegote rata užasnoga,
radi toga što su priviknuli
rat voditi svakim neprestano, -
najviše su stoga nepobjedni
jer su sobom rođeni vojnici,
jer se smrću smiju i rugaju"
Do kraja Crnogorci ostaju oprezni i poučeni iskustvom dobro mjere i saveznike i neprijatelje. Znaju da slatke riječi knjaza Dolgorukova, mogu imati skriveno značenje i namjere, pa se distanciraju i daju na znanje da im tuđe ništa ne treba.
" Svoje s tuđim nije smiješano ,
od tuđega svagda tuga bije"
U tom trenutku pokazuju i svoje čojstvo i dobrotu pa brane i oslobađaju Šćepana iako im je priznao krivicu.
Iako je pisano narodnim i crkvenim govorom, ljepota ovog djela sadržana je u bogatstvu dijaloga i kontrasta. Njegoševa suptilna etička i socijalna karakterizacija likova daje posebnu notu djelu čiji se intezitet najviše osjeti na samom kraju čitanja. Ipak, čitalac u momentumu čitanja likove najprije upoznaje kroz izgovorene stavove i razmišljanja. Raznolikost karakera likova i njihovih međusobnih odnosa najbolje prikazuju činjenicu da iako su bili neuki goroštaci iz jedne nerazvijene kamenite zemlje posjeduju mudrost i staloženost koje samo težak život može dati čovjeku.
"Veoma sam malo putovao;
samouk sam, ako štogod znadem:
po bukvici učio sam knjigu,
po ljudima učio sam svijet,
po zvjezdama i bogosloviju.
Što mi druga trebuje nauka
kako ovdje u naše krajeve?"
Detalj koji je na mene ostavio najjači utisak bio je obim stihova koji oslikavaju ljubav prema slobodi i domovini i spremnost ljudi da bez momenta razmišljanja poginu samo da bi se sačuvale nepregledne i divlje gore. U ovim stihovima mogu se prepoznati snažni osjećaji autora, velikog rodoljuba i pravednika, koji je čak i na putovanjima u diplomatskim mislijama i posjetama u mislima uvijek bio u Crnoj Gori s njenim narodom. Jedne od ljepših ovakvih stihova izgovara slijepi guslar iz Crmnice:
"Car se sakri u selo Građane,
a caricu brane Crnogorci.
Na hiljade padoše junaci,
potekoše rijeke krvave,
potopiše Turke i Latine.
Zasja sveta carica sloboda,
zasja mlada ka na goru sunce."
Nakon svega, zaključak se sam nameće. Još jedno impresivno djelo velikog i neprevaziđenog pjesnika i vladike, koje odiše pravim vrijednostima koje bismo danas trebali mnogo više njegovati.
Da li je bezvremeno i napisano tako da nije teško (čak ni poslije skoro dva vijeka od kada je napisano) prepoznati obrise današnjeg društva ili je čovječanstvo naprosto (pogotovo prostor Balkana) prokleto da nikada ne nauči iz sopstvenih grešaka je pitanje koje vama ostavljam. :)
Nastala 1847. godine kao, hronološki, posljednje od tri najpoznatija Njegoševa djela, ova istorijska poema u obliku narodne drame prati dolazak na Cetinje Šćepana Malog, njegovu kratku, ali izrazito turbulentnu vladavinu i neočekivanu smrt.
Iako ga i sam Njegoš još u predgovoru knjige karakteriše kao "lažu i skitnicu", ne umanjuje važnost uloge koju je Šćepan imao u periodu kada Crnu Goru potresaju unutrašnji plemenski nemiri, dok luča njene slobode trepti pod udarima Osmanske imperije. Život prije dolaska u Crnu Goru i njegov pravi identitet ostali su mračni djelovi crnogorske istorije, ponajviše zbog nedostatka pisanih istorijskih dokumenata iz tog perioda. U spisima je našao samo zapis igumana Mrkojevića. Kako su se, usljed nedostatka hartije, na Cetinju često koristili i listovi svetih knjiga za fišeke, informacije o Šćepanu i njegovom djelovanju Njegoš je prikupio tokom putovanja u Veneciju u arhivima bivše Mletačke republike, ali i u zapisima i izvještajima koji su dostavljani Porti.
U djelu, koje se sastoji iz 5 djestvija, Njegoš postepeno slika mentalitet jednog podijeljenog naroda u stalnoj potrazi za svojevrsnom zvijezdom vodiljom koja obećava slogu. Pored gordosti, neustrašivosti i, čini se, beskrajne ljubavi prema neukrotivim gorama, Crnogorci ipak pokazuju i svu svoju naivnost i prostodušnost. Dozvoljavaju da im sjaj Ruske carske titule zamuti razum, pa ostaju gluvi na riječi igumana Mrkojevića. On pored svega ostaje vjeran svojoj zemlji i "poavetalom" narodu i trudi se da se dogovori s Turcima i Mlečanima koji sve više pritiskaju granice Crne Gore. Za to vrijeme Šćepan svojim djelima pokazuje da nije odrastao na surovom kršu i da u njemu kuca srce kukavice, što ga ne spriječava da nakon pobjede on ponosno stane pred Crnogorce i još jednom ih prevari.
U drugom djestviju, pod šatorom Beglerbega Njegoš kroz riječi igumana Teodosija Mrkojevića, koji se dostojanstveno i bez straha suprostavlja sili, u punom sjaju predstavlja koliko je velika i snažna nikad pokorena mala Crne Gora. Posebno lijepi stihovi su oni u kojima opisuje njene gore i klance, ali i hrabrost i ćud njenog naroda, pa na pitanje zašto su jedni Crnogorci tako nepobijeđeni, kaže:
"radi kršna njihova predjela,
rad ćeškote njinijeh klanacah,
radi toga što su uvjereni
da ih niko predobit ne može,
radi toga što veselo snose
sve tegote rata užasnoga,
radi toga što su priviknuli
rat voditi svakim neprestano, -
najviše su stoga nepobjedni
jer su sobom rođeni vojnici,
jer se smrću smiju i rugaju"
Do kraja Crnogorci ostaju oprezni i poučeni iskustvom dobro mjere i saveznike i neprijatelje. Znaju da slatke riječi knjaza Dolgorukova, mogu imati skriveno značenje i namjere, pa se distanciraju i daju na znanje da im tuđe ništa ne treba.
" Svoje s tuđim nije smiješano ,
od tuđega svagda tuga bije"
U tom trenutku pokazuju i svoje čojstvo i dobrotu pa brane i oslobađaju Šćepana iako im je priznao krivicu.
Iako je pisano narodnim i crkvenim govorom, ljepota ovog djela sadržana je u bogatstvu dijaloga i kontrasta. Njegoševa suptilna etička i socijalna karakterizacija likova daje posebnu notu djelu čiji se intezitet najviše osjeti na samom kraju čitanja. Ipak, čitalac u momentumu čitanja likove najprije upoznaje kroz izgovorene stavove i razmišljanja. Raznolikost karakera likova i njihovih međusobnih odnosa najbolje prikazuju činjenicu da iako su bili neuki goroštaci iz jedne nerazvijene kamenite zemlje posjeduju mudrost i staloženost koje samo težak život može dati čovjeku.
"Veoma sam malo putovao;
samouk sam, ako štogod znadem:
po bukvici učio sam knjigu,
po ljudima učio sam svijet,
po zvjezdama i bogosloviju.
Što mi druga trebuje nauka
kako ovdje u naše krajeve?"
Detalj koji je na mene ostavio najjači utisak bio je obim stihova koji oslikavaju ljubav prema slobodi i domovini i spremnost ljudi da bez momenta razmišljanja poginu samo da bi se sačuvale nepregledne i divlje gore. U ovim stihovima mogu se prepoznati snažni osjećaji autora, velikog rodoljuba i pravednika, koji je čak i na putovanjima u diplomatskim mislijama i posjetama u mislima uvijek bio u Crnoj Gori s njenim narodom. Jedne od ljepših ovakvih stihova izgovara slijepi guslar iz Crmnice:
"Car se sakri u selo Građane,
a caricu brane Crnogorci.
Na hiljade padoše junaci,
potekoše rijeke krvave,
potopiše Turke i Latine.
Zasja sveta carica sloboda,
zasja mlada ka na goru sunce."
Nakon svega, zaključak se sam nameće. Još jedno impresivno djelo velikog i neprevaziđenog pjesnika i vladike, koje odiše pravim vrijednostima koje bismo danas trebali mnogo više njegovati.
Da li je bezvremeno i napisano tako da nije teško (čak ni poslije skoro dva vijeka od kada je napisano) prepoznati obrise današnjeg društva ili je čovječanstvo naprosto (pogotovo prostor Balkana) prokleto da nikada ne nauči iz sopstvenih grešaka je pitanje koje vama ostavljam. :)
March 30, 2025
ali kad šćepana krenu da napadaju glavesine verbalno sto je ovakav i onakav, a on se po ko zna koji put rasplače, a crnogorski gorstaci ratnici koji su upravo dosli iz najmasovnije bitke u svojoj istoriji u fazonu 'imamo osetljivog cara, nemojte da ga uznemiravate, lako se rasplace', 'nemoj dragi care da places, sad cemo da ih ucutkamo'
peak crna gora
-----
Plače Šćepan kako mlado dijete, pada na koljena i moli narod da ga ubiju govoreći: "Voli sam od vaše ruke umrijeti nego se s ovim imenom po svijetu skitati". ...
Pop Andrija
... (240)
Al' se caru ne valja strašiti.
Pod krunama ima strašljivicah,
u prnjama ima vitezovah.
On sad druge ne ima krivice
nako što je srca plašljivoga,
a to nije njegova krivica,
nego ga je bog takvoga dao.
peak crna gora
-----
Plače Šćepan kako mlado dijete, pada na koljena i moli narod da ga ubiju govoreći: "Voli sam od vaše ruke umrijeti nego se s ovim imenom po svijetu skitati". ...
Pop Andrija
... (240)
Al' se caru ne valja strašiti.
Pod krunama ima strašljivicah,
u prnjama ima vitezovah.
On sad druge ne ima krivice
nako što je srca plašljivoga,
a to nije njegova krivica,
nego ga je bog takvoga dao.
September 23, 2024
cak i da covek ne gleda ovaj dogadjaj sa istorijskog stanovista zapravo je bas dobra prica, njegos ne masi to se zna
Displaying 1 - 3 of 3 reviews