Novo izdanje pripovjedaka Dinka Šimunovića, sa predgovorom Ane Pintarić. Lektirni su to naslovi, od kojih su najčitanije pripovijetke Alkar i Duga. Dinko Šimunović proveo je svoje djetinjstvo u mjestima Dalmatinske zagore, među siromašnim, ali ponosnim ljudima toga kraja i to se odražava i u njegovom književnom stvaralaštvu. Svijet koji opisuje je Dalmatinska zagora, njezini ljudi, povijest i krajolici u međusobnom skladu i sučeljavanju snage i krhkosti, sputanosti i slobode, staroga i novoga.
Dinko Šimunović was born in Knin. He spent most of his life as a teacher in villages of the Zagora, the hinterland of southern Croatia. He wrote many stories and novels, all dealing with people from his native region. He considered rural life superior to urban, but he showed compassion for people forced to emigrate due to poverty. He died in Zagreb.
Duga je jedna od onih priča čiji dojam se pojačava s svakim novim čitanjem. Prvi put sam je pročitala (kao većina pretpostavljam) u osnovnoj ili srednjoj školi ( ne sjećam se više, samo znam da je bilo davno) za lektiru i jako mi se svidjela. Kasnije s svakim novim čitanjem dala su se isčitati i nova značenja, pa tako Duga nije samo djevojka koja je željela postati dječakom, već se čitatelj može zapitati i o slobodi koju pojedinac uživa, dakako i o položaju žene, važnom pitanju u Šimunovićevim novelama koji psihološkoj karakterizaciji žene posvećuje vrijednu pažnju, ali ne samo o tome dakle već i o položaju čovjeka nasuprot društvu, nasuprot kolektivnom nesvjesnom koje je u njemu, ali i posvuda oko njega, nešto kroz što je teško prodrijeti, a što je teško i opisati. Godine tradicije, s jedne strane stvaraju kulturu, a s druge su teret, stalna prijetnja pronalasku slobode i sreće i usmjeravanja misli u pravom smjeru, povezanost ljudi koja je i snaga i ropstvo, prokletstvo i blagoslov. Ta veza kojoj ljudi drže jedni druge, i iz koje tek na društvenim marginama proviri kud i tko, otpadnik nekakav najčešće, nešto je što je teško otpetljati, i to svojim senzibilitetom za ljudsku tragiku Šimunović oslikava u svojim djelima...
Druge Šimunovićeve pripovijetke isto su divne i djeluju na sličan način, svaka je priča originalna bez nekakvih ponavljanja, ali ta pitanja koja se mogu postaviti, u svima su prisutna što im daje nekakvu dubinu. Međutim, što mi se posebno sviđa kod Šimunovića je činjenica da ga je veoma lako za čitati, to znamo jer se daje za lektiru već rano, a već i dijete može uživati u njegovim pričama, iako treba malo iskustva i godina kako bih ih se sasvim shvatilo, sada mi se čini. S jedne strane tu je priča, sudbina likova koja zna biti tragična kako to sam život zna, a s druge strane dublja značenja i uvid u psihologiju ljudi i čak propitkivanja života.
CRO/ENG Sjećam se jednog intervjua sa redateljem istoimenog animiranog filma iz 2010., Joška Marušića, koji je rekao kako je ''Duga'' hrvatska verzija poznate priče, ''Djevojčica sa šibicama'', od Hans Christian-a Andersen-a, premda ih ja, iako imaju sličnosti zbog tragičnog slijeda, nisam tako doživljavao. Najveći razlog leži u tome što je Andersen obrađivao temu siromaštva i poruku kako ne smijemo biti nezahvalni, uzimajući u obzir kako mnogi nemaju ni najosnovnije potrebe, dok je Šimunović orijentiran više na položaj žena u društvu, čime potvrđuje koliko je velik čovjek, solidarizirajući se sa njima. Tonovi u knjizi su šareni i veseli, ali je prisutna želja za promjenom na bolje, zbog uvjeta koji ograničavaju predstavnicima jedne skupine da uživaju, za razliku od drugih. Priznajem kako je ovo vrlo ambiciozno djelo za dječju populaciju, kao i tema rasprave sa profesorima na satu hrvatskog jezika za lektiru. Čak bih išao i do te mjere kako bi prisutnost roditelja tijekom čitanja imala pozitivan učinak u prihvaćanju društveno-moralnih vrijednosti, kao što su ravnopravnost i uvažavanje drugih ljudi. Iako sam stavio 3 zvjezdice (gledajući kroz perspektivu kada sam bio mlad, jer mi gore navedene teme još nisu bile u mom toku razmišljanja), ovo je jedna interesantna pripovijetka za preporučiti mladima.
I remember one interview with the director of the anime by the same name from 2010., Joshko Marushich, who said that ''The Rainbow'' is a Croatian version of the famous story, ''The Matchstick Girl'' by Hans Christian Andersen, although I haven't perceived it, despite it's similarities. The biggest difference was that Andersen has explored the themes of poverty and a message of how we shouldn't be ungrateful, giving how many don't even have a basic needs, while Simunovich is oriented more on a social status of women in society, which confirms how much of a great man he is, by showing solidarity with them. The tones in the book are colorful and joyful, but there's a desire for change towards the better, because of the conditions which limits the one side to enjoy, unlike the other. I admit that this is a very ambitious work for a child's population, as well as a theme for discussion with the teachers of Croatian in the class for a school project. I would even go as far as to say that the presence of a parent during the reading would have a positive impact in accepting the social and moral values, like equality and acceptance of other people. Although I've put three stars (looking from the perspective when I was young and due to not being able to understand the above mentioned themes), this is one interesting story for a recommendation to young ones.
Danas sam ponovo pročitala ovu priču i još jednom je ostavila dubok dojam na mene. Duga ili priča o dvije žene. Priča o djevojčici sa dva imena i ženi bez obe ruke. Sama priča počinje opisom mjesta i vremena u kojem je smještena. Mjesto varoš Čardaši, a vrijeme radnje ljeto. Posebno sparno ljeto. Ljudi bježe pred suncem, a samo je dječacima dopušteno igrati se i plivati u rijeci. Samo dječaci imaju slobodu biti ono što jesu- djeca. Kulturan svijet te naročito djevojčice iz gospodskih obitelji, izlaze samo navečer kada vrućina popusti. Šimunović jednostavnim ali slikovitim rečenicama oslikava sliku mjesta i ljudi u njemu. Na prozoru nam pokazuje djevojčicu Srnu što je slikovito jer ona svijet vidi samo sa prozora. Njeno pravo ime je Brunhilda, no mještani su je prozvali Srna. Lijepa je i vitka ta djevojčica i sanjari najviše o tome da se igra vani. Tužno je to misliti na tu djevojčicu zatvorenu cijeli dan u kući, odvojenu od svijeta, na dijete kojem nije dopušteno igrati se. No, to je samo početak priče.
Kada dobra udovica povede Srnu u šetnju (gdje Srna osjeća mističnu vezu s cijelim svijetom, prvi okus slobode ) i naiđe na mladu ženu bez ruku, doznajemo još jednu tužnu priču. Sava je ruke izgubila kao dijete kada joj ih je odgrizla krmača dok joj je majka brala grožde, ali kroz mukotrpan trud naučila je vesti bolje od ijedne druge djevojke. No, tužna životna priča slomila joj je i ljubav prema vezu koji je obećavao izvući je iz siromaštva. Udovica i mlada Sava žale se na sudbinu žene, pričajući legendu o tome kako će djevojčica koja potrči ispod duge postati dječak. Srna poželi baš to.
Već sam jednom pisala ogled za ovu knjigu, na svom starom goodreads profilu, pa ću dio njega i ponoviti. Duga je, za mene, po mnogo čemu, posebno djelo. Jedna od onih priča čiji dojam se pojačava s svakim novim čitanjem.
Prvi put sam ju pročitala (kao i većina nas pretpostavljam) u osnovnoj školi ( ne sjećam se više u kojem razredu, samo znam da je bilo davno) za lektiru i jako mi se svidjela. Kasnije s svakim novim čitanjem dala su se isčitati i nova značenja, pa tako Duga nije samo djevojka koja je željela postati dječakom, već se čitatelj može zapitati i o slobodi koju pojedinac uživa, dakako i o položaju žene, važnom pitanju u Šimunovićevim novelama koji psihološkoj karakterizaciji žene posvećuje vrijednu pažnju, ali ne samo o tome dakle već i o položaju čovjeka nasuprot društvu, nasuprot kolektivnom nesvjesnom koje je u njemu, ali i posvuda oko njega, nešto kroz što je teško prodrijeti, a što je teško i opisati.
Godine tradicije i ono što nazivamo civilizacijom, s jedne strane stvaraju kulturu, a s druge su teret, stalna prijetnja pronalasku slobode i sreće i usmjeravanja misli u pravom smjeru, povezanost ljudi koja je i snaga i ropstvo, prokletstvo i blagoslov. Ta veza kojoj ljudi drže jedni druge, i iz koje tek na društvenim marginama proviri kud i tko, otpadnik nekakav najčešće, nešto je što je teško otpetljati, i što svojim senzibilitetom za ljudsku tragiku Šimunović oslikava u svojim djelima.
Druge Šimunovićeve pripovijetke isto su divne i djeluju na sličan način, svaka je priča originalna bez nekakvih ponavljanja, ali ta pitanja koja se mogu postaviti, u svima su prisutna što im daje nekakvu dubinu. Međutim, što mi se posebno sviđa kod Šimunovića je činjenica da ga je veoma lako za čitati, to znamo jer se daje za lektiru već rano, a već i dijete može uživati u njegovim pričama, iako treba malo iskustva i godina kako bih ih se sasvim shvatilo, sada mi se čini. S jedne strane tu je priča, sudbina likova koja zna biti tragična kako to sam život zna, a s druge strane dublja značenja i uvid u psihologiju ljudi i čak propitkivanja života.
Posebno mi se svidio kraj priče, u kojem njezini roditelji shvaćaju svoju pogrešku. Nije da samo žale (kao što bi svaki roditelj žalio) već shvaćaju svoju odgovornost. Srnini roditelji shvaćaju da su pogriješili što nisu shvatili da je ono bitno u njoj bila duša, a duša je uvijek neodređena spolom. To je poprilično dubokoumna poruka, zar ne? Sada kada sam ponovno čitala ovu priču, učinila mi se morbidno tužnom, možda i pretužnom da bi se davala djeci za lektiru. No, nije li i život sam tužan? Zar nije bolje da čitaju djelo koje ima stvarnu poruku? Djelo iz kojeg mogu nešto naučiti? Duga je zaista remek djelo i treba ga čitati. Ima puno više za ponuditi od brojnih modernijih priča.
This is a sad story about the differences between men and women, who are so deeply ingrained in human society so deeply that perhaps that will never be eradicated. A story about the differences in the classes, which are imposed by men eager to be able to play, and in which suffer only powerless, mostly good people.
Jedna od lektira koju sam davno pročitao, ali i koju kao školarac nisam znao cijeniti (kao uostalom i većinu klasika koji su nam dani). Kratko i zanimljivo štivo (pripovijetka), koje se u nekim segmentima čini kao indirektna kritika (gotovo feministička) onodobnog društva, odnosno očekivanja koja su bila nametnuta ženama i djevojčicama onog vremena u odnosu na muškarce.
“Human beings are happy if they are free, and prejudices can have tragic consequences.”
This book was one of my favourite childhood (elementary school) books and I still remember the great impression it left on me back then. Although I remembered the main parts, I decided to read it once again and refresh my memory, but also because I’m able to understand it better now. It’s safe to say that I have no regrets.
The author did an exceptional job of sugar-coating it. Taking into consideration that this is a book we read in elementary school, meaning that it was probably written for a young audience as well as for the older one, it is way darker and way more serious than I remember. It speaks of some really significant and important topics (such as gender inequality, lack of parents’ support towards young children, regret and grief over dead child, depression, tough lives, deception, suicides etc), all being written in, dare I say, quite a pleasant manner. Don’t get me wrong; the thematics are in no way positive – just beautifully written, or as previously said, sugar-coated. The choice of words is responsible for the overall brighter impression which is why it’s suitable for small children. Not to mention the wonderful descriptions of nature. Be it sunny or stormy weather, landscape or grapes, author really had a way with words.
What is more, who even describes a young man’s tragic end in such an aesthetic (?) sentence? Maybe I’m just crazy to even think of it as aesthetic, or maybe the author’s crazy, or maybe we’re both at fault – I can’t be sure. See the translation for yourself. (trigger warning I guess)
“Down in the depths, the river was always roaring as if centuries were passing through that abyss, and behind him the huge black fortress was still sobbing under the blows of the wind. (…) That constant and equal noise, and the immense void around him intoxicated him so that with a cry of some strange desire, he threw himself into a magical void below him, full of noise and gloom.”
He even refers to death as “the magical hug of eternity” ?!? Go away. I’m out.
I have read this story several times, and it makes me sad when I think about Srna's destiny. Every person should deserve to have the choice to choose. Unfortunately, in Srna's case, she wanted to become a boy by passing under the rainbow. The culprits for Srna's destiny are her parents, because they didn't let her to play with other children and to do whatever she wants. Every child should be free to play and say their opinion, because childhood is the most beautiful period in human's life, and it is sad when parents destroy it because of their rules for Srna's behavior.
here and there i like to read some Croatian authors and I had ton to say about this book. it's very confused tbh and writing is hard to understand, but also that might be just to me bc i prefer reading in English. but the story that this book is telling us is so sad. i think many woman can see themselves as the main character "Srna" even tho she is just 10 years old. what happened to her was tragic but it is also a reality in some way.