Algoritam
Zagreb, 2010.
Knjiga je podijeljena na tri dijela; 1. "Eastern", 2."Western" te 3."Adio".
Jezik je iznimno aktualizirajući. Razigran, maštovit, otkačen u tom smislu posjeduje marinkovićevsku energiju. Tekst vrvi neologizmima, regionalizmima te majstorski izvedenim urbanim vernakularom. Čest je krnji infinitiv koji doprinosi vernakularnosti i opuštenosti u tekstu. Sljedeći primjeri vernakulara; "Zaspala bi pred upaljenim teveom...", "Danijel se poslije smije, kaže- Šta vam je, samo sam se zafrkava. Da vidim ko će me spasit.", "Balkanjerosima". Idući primjer bio bi primjer hapaksa, ja bar nisam nikada prije a ni ranije susreo ovu riječ, a zbilja je kul i pokušat ću od nje iznjedriti neologizam; "vragočanstvena". Prostote doprinose ugođaju svakodnevice; "Ne kurči se, rekli bi u Starom Naselju." Svojevrsni sintaktički paralelizmi se javljaju pri ponavljanju određenih kratkih odlomaka teksta; "Moja je soba kutija u kući kutiji." Ova rečenica se javlja uzastopce dva puta na početku novog potpoglavlja koje je uvijek nenaslovljeno i neoznačeno. Drugi primjer svojevrsnog sintaktičkog paralelizma, ima ih još no neću sve baciti- nisam lud, je sljedeći; "Zagreb je ostao iza mene kao najdalji grad na svijetu, dalji od Osake i Juneana i Santa Fea." U svakom slučaju autorica je očito vodila veliku brigu o tekstu.
Sastavni dijelovi teksta su pisma, mejlovi te grafiti (Stranče, ovdje te zakon ne štiti).
Radnja je onaj faktor koji je ovo djelo razdvojio od ozvjezdičenja u vidu četvorke ili petice. Vrijeme radnje su nulte, mjesto je jedno dalmatinsko naselje.
Narator je homodijegetski pripovjedač u vidu likuše, bar u prvom dijelu, dok se kasnije javlja i pripovjedač u trećem licu gdjegdje. Likuša-naratorica stalno retardira radnju svojim retrospekcijama, sve se vrti oko njenog unutarnjeg svijeta. Njen unutarnji svijet je dosadan. Njeno ime je Dada a nadimak "Ruzinava". Tekst povremeno ipak ostvaruje sadržajne poene kada zakucava socijalno stanje Sanaderove Hrvatske;
"I tako stigla sam. Da stigla! Ja sam se vratila u taj grad. Koji je golema ropotarnica, blato i maslinici, divota prašine, večer na zapuštenoj terasi hotela Ilirija, teški metali u zraku, izmet i borovina, mačka i klizava riblja krljušt na masnom brodskom navozu i more zategnuto sve do studenog, kad zapušu lebići.
Na putu prema doma, trgovački centri i šume jumbo plakata, tundra i tužne prizemnice na cesti, ali prije toga prolazim kroz osvijetljena šetališta, dolje su kruzeri, u putničkoj luci, vodiči s rukom podignutom u vis ispred kolona japanskih i američkih staraca s protezama i tupeima, kockarnice, blagi vjetri hašiša, vonj tijela i parfema, acid, trans, folk, Saint Tropez, Monte Carlo, Cista Provo, belle dame sains merci, cure na visokim potpeticama u tegnute u bijeli najlon i životinjske kože, obrijani momci koji zveckaju ključevima ulaštenih automobila, ruke im, dok im dodiruju lice, mirišu na znoj i genitalije, na novac i duhan."
Mogli ste primijetiti također i jednu tekstualnu referencu; "divota prašine".
No da se vratim na radnju. Sam kraj, dolazak Ned Montgomerya i Teda u Staro Naselje te dvostruko ubojstvo Marije i Anđela, je tako izlizano i jadno da je to preloše. Drugi likovi su bijedno okarakterizirani, Danijel te Karlo Šain su trebali biti prikazani daleko potpunije jer ovako djeluju poput likova dječje priče.
Olja je vrhunska u jeziku a katastrofalna u naraciji i radnji. Bar u ovom djelu.