Napravio sam nekoliko grešaka u jednoj, kad sam pre par godina obišao Pompeje, rimski gradić koji je erupcija Vezuva zakopala 79. godine. Najpre, otišao sam u julu. Jug Italije, skoro +40, premalo vode (kupuje se na ulazima, ne i unutar lokaliteta), potcenjujući veličinu, a uz to u društvu dve ćerke, koje malo je reći nisu bile naoružane strpljenjem za celopopodnevno istraživanje u tim klimatskim okolnostima. Uprkos pokušajima da iskoristim ono što vidimo, da bih im objasnio svakodnevni život rimskog grada, nešto interesantno iz njihovog ugla...
Da sam tada čitao ovu knjigu, zabeležio pričice i primere, možda bi i ta vrućina bila podnošljivija.
Berd je napisala prilično detaljan pregled. Počinje naravno o samoj erupciji i informacijama koje imamo o njoj, a ta erupcija nam je i omogućila da toliko toga saznamo, i ta zakopanost grada kroz vekove ga čini tako važnim za istoriju i arheologiju. A upravo zbog toga što je toliko toga sačuvano, ponekad je iznenađujuće da nam nedostaju i najosnovnije informacije. Na primer, procenjuje se da je oko 2,000 ljudi izgubilo život u erupciji (pa se smatra da su stanovnici imali dovoljno vremena za egzodus i da su poginuli samo oni koji su potcenili opasnost), ali se koplja istoričara lome već na osnovnom podatku o broju stanovnika. Berd kaže da ih je bilo između 6 i 30 hiljada.
Posetiocima su interesantne i priče o barovima (tavernama, restoranima brze hrane, sa onim poznatim okruglim udubljenjima, iz kojih zamišljamo da su direktno služili hranu prolaznicima - kuvanu ili pečenu skoro sigurno nisu, pošto bi se teško čistile), za koje postoje nagađanja da ih je bilo i 200. Ako uzmemo da je u Pompejima živelo 12,000 stanovnika, od čega mnogo onih koji nisu zalazili u barove (žene, deca, robovi), ovo je baš preterano. Jedan bar/restoran na 20 muških stanovnika? Isto važi za javne kuće - i kod ovog podatka su bordel-arheolozi daleko od konsenzusa, pa se smatra da je broj javnih kuća bio 1 ili 35. (Ovo drugo bi značilo po jedna na svakih 70 slobodnih odraslih muškaraca).
S druge strane, pronađene su neke stvari koje nam govore mnogo o životu u to vreme. Od priča iz teatra, kupališta, hramova, amfieteatra, pa do meni zanimljivih spiskova za kupovinu hrane. Iz njih nam je jasno da su prosečni stanovnici kupovali uglavnom hleb, hleb, hleb, pa malo ulja, pa ponovo hleb, hleb, vino, ponekad sir ili voće. Uz još hleba, i to više vrsta hleba za različite prilike (postojala je posebna vrsta hleba, za robove). Meso? Pa, skoro da se nije ni kupovalo. Možda su ga jeli u restoranima ili je jednostavno bilo toliki luksuz da su se čekali religiozne svečanosti, da se žrtvuje poneki bik, pa da se jede tamo.
I grafiti su nezaobilazna tema. Italo Kalvino u jednom svom eseju objašnjava kako je antički Rim bio grad prenatrpan svakakvim tekstovima (i kako je tokom srednjeg veka tekst iz gradova potpuno nestao), pa to poredi sa današnjim reklamnim natpisima. U Pompejima je mnogo očuvanih grafita sa najrazličitijim sadržajima - od onih koji obaveštavaju o ponudi i cenama prodavnice ili restorana, preko političkih poruka (taj i taj obaveštava da će na izborima podržati tog i tog), pa do cena za robinje u (jedinoj?) javnoj kući i pomalo neprimerenih "jebao sam gazdaricu u četvrtak" na zidu jednog od barova. (I šta je sa tim falusima na zidovima? Šta radi falus u reklami za zidara? Pretpostavlja se da su ih koristili kao znak koji donosi sreću).
Trgovina? Ulice Pompeje su nam interesantne zbog visokih ivičnjaka i velikih blokova kamenja preko kojih se može preći sa jednog trotoara na drugi. Pretpostavlja se da su razlog i za jedno i za drugo velike količine otpada (kanalizacije, ako tako hoćete) koje su se svakodnevno slivale ulicama. Za nekoga poput mene, koji pati za mogućnošću vremensko-istorijskog turizma, ova pomisao na životinjske i ljudske ekskremente, truleće voće i povrće, i smrad koji to prouzrokuje (po mogućnosti u julu), ovo umanjuje interes za ovakva putovanja.
Tokom posete, zbog širine mnogih ulica (i visokih ivičnjaka što onemogućava zaobilaženje), jasno ti je i da je većina ulica morala biti jednosmerna. Postojala je tu prilična organizacija saobraćaja - nisam potpuno razumeo kako je bio regulisan, da li grafitima ili nekakvom pretečom saobraćajnih znakova? Pretpostavlja se i da je glavni forum bio potpuno pešačka zona, kao i deo glavne ulice u blizini foruma.
Berd je akademska istoričarka, ali se istorijom bavi na "televizijski" način. Snimala je brojne dokumentarce o antičkom svetu za BBC, National Geographic i druge, pa tako zna da ispriča priču o svakodnevnom životu ljudi. Pred odlazak u Pompeje, treba na primer ponovo uzeti ovu knjigu, pa detaljnije još jednom proučiti deo o kućama u gradu. Najpre opis tipične rimske kuće, pa potom razlike između kuća bogatih i siromašnijih stanovnika, ali i opise konkretnih poznatih kuća, dekorativnih predmeta i dekoracija na zidovima, prepoznavanje društvene strukture i ekomonskih odnosa na osnovu pronađenih u tim privatnim mestima stanovanja.
Zbog toga je ovo zanimljiv pregled tog istorijskog perioda. Najpre zbog samog lokaliteta i posete njemu, pa vredi ovo ponovo pročitati pred odlazak tamo, ali i zbog opšteg pregleda svakodnevnice u vreme antičkog Rima. Uz pomoć arheoloških ostataka, Berd nam slika njihov život, kulturu, religiju, politiku, trgovinu... A uz to, bavi se i popularnim mitovima, kao i načinom na koji arheolozi mogu da izvedu zaključke koje nam potom prenose.