What do you think?
Rate this book
Arcadia
Роман-пастораль итальянского классика Якопо Саннадзаро (1458–1530) стал бестселлером своего времени, выдержав шестьдесят переизданий в течение одного только XVI века. Переведенный на многие языки, этот шедевр вызвал волну подражаний от Испании до Польши, от Англии до Далмации. Тема бегства, возвращения мыслящей личности в царство естественности и чистой красоты из шумного, алчного и жестокого городского мира оказалась чрезвычайно важной для частного человека эпохи Итальянских войн, Реформации и Великих географических открытий. Благодаря «Аркадии» XVI век стал эпохой расцвета пасторального жанра в литературе, живописи и музыке. Отголоски этого жанра слышны до сих пор, становясь все более и более насущными.
Paperback
Published January 1, 1982
2 people are currently reading
46 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 5 of 5 reviews
August 9, 2023
Poučena iskustvo engleskih arkadija, mislila sam da će ovo biti zanimljvije. Nije baš, ali i dalje je izrazito važno djelo jer je inspiriralo većinu kasnijih književnih arkadija/pastorala.
January 4, 2021
Školska knjiga
Zagreb, 2015.
S talijanskog preveo Mate Maras
Predgovor: Ante Žužul
Pogovor: Divna Mrdeža Antonina
Uistinu klasik.
Nije dobar kao Don Quijote ili Pantagruel, ali je ovo djelo jednako dobro kao bilo koja Shakespeareova drama.
Bez ironije, velika hvala Marasu na prijevodu.
Predgovor je bezveze, Žužul se samo pohvalio kako je Školska knjiga iznjedrila prvi hrvatski prijevod ovog djela.
Pogovor i nije nešto.
Profesorica Antonina je napisala pogovor koji bi više odgovarao „Planinama", nego „Arkadiji".
Ok, ovo djelo je jako utjecalo na Zoranića, a i na Barakovića, i što sad...
Ne mora Zoranić biti zakrpa Sannazaru, da se uzgredno spomene Zoranić ok, ali cijeli pogovor temeljiti na Zoraniću...
Ako će ikada ovo profesorica Antonina pročitati, neka se ne ljuti, ja moram iznijeti moje viđenje, to moje zilijardsko čitateljstvo od mene i traži.
A i kakav bi ja to pogovor napisao...
Možda bi radi toga završio u zatvoru...
No, sunovratimo se u bezdan mog osvrta.
Zatvorite oči, zakačite konop i bacite se.......................................................................................................................................................................................
Op!
Eto nas!
Skočismo u mračne dubine mog pomračena uma.
Od sada je svatko za sebe.
Konstrukcijski gledano djelo je pravi primjer staroknjiževne životnosti i kreativnog pupanja.
Amalgam poezije i proze.
Dvanaest proza koje su omeđene pjesmama pastira.
Svijet locusa amoenusa!
Na samom početku djela ima jedan opis koji je mene odmah privukao na sjaj romantizma:
„ Promatračima najčešće znaju omiliti visoka i krošnjasta stabla kojima urodi priroda u dviljim planinama, više negoli uzgajane biljke, što ih vješte ruke obrezuju u krasnim vrtovima; i mnogo više puta znadu šumske ptice ugoditi onomu tko ih sluša, pjevajući na zelenim granama po samotnim dubravama, nego što mu u napučenim gradovima, u dražesnim i urešenim krletkama, ugađaju uvježbane ptice."
Naravno, renesansne poljane se ne mogu mjeriti s romantičarskim vrištinama, no i u ovom pasusu se osjeća ta iskonska težnja za onim nepatvorenim, za onim iskrenim, za onim životnim.
Ne želim reći da je Sannazaro utjecao na romantizam, mislim da nije, no gdjegdje se osjećaju natruhe, klice koje će procvjetati krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća kada je čovječanstvo doživjelo vrhunac umjetnosti i života.
Zamislite samo ovo; od Nervala i Hoffmanna do mojih osvrta, kakav pad!
U pogledu sadržaja; imamo jako puno likova pastira.
Ljubavni jadi im tište grudi, pjevaju da se izraze.
Dosta blue pill, dizanje žena na pijedestal, bilo bi bolje da su radili na sebi ili da su uložili više skrbi u vezi svojih ovaca, no opet, tada nije bilo interneta niti su žene tada mislile da su nekakve princeze.
Doba društvenih mreža je doista pokazalo koliko je hipergamija i nemoral prisutan kod velikog dijela suprotnog spola.
U vezi nemorala vrijedi i za muškarce.
No dobro.
Najzanimljiviji dio djela, u pogledu sadržaja, je kada dolaze do jednog vidara i vidovitog starca, koji se u djelu naziva svećenikom, u okružju jedne veličanstvene spilje. Svećenik je jednom pastiru preporučio sljedeće u vezi faćkanja jedne ženske:
„Nedaleko odavde, među pustim planinama, leži vrlo duboka dolina, opasana sa svih strana samotnim dubravama koje odjekuju nečuvenom divljinom; tako je lijepa, tako čudesna i neobična te na prvi pogled nenavadnim užasom plaši duše onih koji onamo zađu: koji se, pošto se u njoj nakon nekog vremena priberu, ne mogu nasititi promtrajući je.
...
Onamo sada, čim se blijedi Mjesec s okruglim licem ukaže smrtnicima ponad cijele zemlje, povest ću te najprije da te očistim ako imadneš srca doći; i pošto te devet puta okupam u onim vodama, načinit ću od zemlje i trava novi žrtvenik, i na njemu, opasana trima vrpcama različitih boja, upalit ću čistu verbenu u muške tamjane te druge trave koje nisu iščupane s korijenom, nego su odrezane oštrim srpom pri svjetlosti mladog Mjeseca. Poslije ću cijelo ono mjesto poškropiti vodama uzetim s triju izvora i reći ću ti zatim da, raspasan i bos na jednu nogu, sedam puta obiđeš sveti žrtvenik, pred kojm ću ja, pred kojim ću ja držeći za rogove crnu janjicu, a desnom oštar nož, izvikivati snažnim glasom tri stotine imena nepoznatih bogova; i s njima štovanu Noć praćenu tminama, i šutljive Zvijezde kojim su znane skrivene stvari, i mnogoliku Lunu koja je moćna na nebu i u tamnim bezdanima, i svijetlo lice Sunca okruženo gorućim zrakama koje, jureći neprestance oko svijeta, vidi bez ikakve smetnje sva djela smrtnika. Potom ću sazvati sve bogove što prebivaju na visokom nebu, po prostranoj zemlji i u valovitu moru; i golemoga Oceana, općenita oca sviju stvari, i djevičanske nimfe koje je porodio, a stotina ih ide po dubravama, i stotina ih čuva bistre rijeke; te osim njih faune, lare, silvane i satire, s cijelim jatom ovjenčanih polubogova, i višnji Zrak, i vrlo tvrdo lice nepokretne Zemlje, ustajala jezera, tekuće rijeke i izviruća vrela. Ne ću izostaviti ni tamna kraljevstva podzemnih bogova; negu prizivljući trojaku Hekatu, dodat ću dubokog Kaosa, nadasve golemog Ereba i paklenske Eumenide, stanovnice strigijskih voda; i svako drugo božanstvo, ako je dolje, što zasluženim mukama kažnjava opake ljudske grijehe, da svi pribivaju mojoj žrtvi. I tako govoreći, uzet ću posudu jaka vina i polit ću njime čelo osuđene ovce te; iščušavši joj mrka runa između rogova, bacit ću ga u oganj kao prvi prinos; zatim, prerezavši joj grkljansuđenim nožem, prihvatit ću u zdjelu toplu krv, i, pošto je okusim krajevima usana, izlit ću ju svu u jarak načinjen ispred žrtvenika, skupa s uljem i mlijekom, tako da u njima uživa Majka Zemlja."
Prije svega nakon ovog citata ograđujem se od poganstva koje je sveprisutno u ovom djelu.
Zanimljivo da djelo ne posjeduje uopće kršćansku pozadinu.
Je li moguće da su obredi koji se opisuju u ovom djelu u biti metafora nekakvih događaja unutar tajnih društva.
Masonstvo nastaje kasnije, ovo djelo je izdano na samom početku šesnaestog stoljeća, no masonstvo je samo jedno strujanje unutar sotonizma, sotonizam je kroz srednjovjekovlje postojao u kabali i u magiji, u poganstvu.
I u tom pogledu je ovo djelo blue pill.
Po čemu je magija sotonistička?
Zato jer je ona iskaz uvjerenja da čovjek može nešto mijenjati, ona je iskaz obogotvorenja čovjeka.
U istom vidu je i evolucija sotonizam, vjerovanje da postoji progres je povezano s time da čovjek nešto može mijenjati.
Samo Bog mijenja i samo Bog stvara.
To što su uskogrudni zaluđenici popušili priču da su ljevičarski projekti ostvarivi i da su popušili priču da su ljudi nastali od majmuna je samo odraz da je Sotona ojačao.
No, past će.
Iza svih ovih riječi stojim duboko.
Zato i objavljujem pod svojim imenom i prezimenom, i pod svojom fotografijom.
Tako je plitko materijalističko shvaćanje svijeta...
S umjetničke strane ovaj citat je vulkan, meteor, komet, prasak zvijezda!
Ovaj citat je čisti primjer fantazofije.
Sannazaro je umjetnički genije, ovako bogati i razbarušeni jezik, ovakve fantastične i mračne slike....
Po tome je Sannazaro individua, pojedinac, po svojoj imaginaciji, po svome jeziku i po svojim mislima.
Umjetnost je nož koji dubokovo raščetvorava tkivo mediokritetstva.
Sannazaro je ubio filistre, zaklao mediokritete ovim svojim djelom.
Sjajno! Sjajno! Sjajno!
Uostalom, mnoge scene u ovom djelu me podsjećaju na scene filmova Alejandra Jodorowskog.
Izuzetno je ovo djelo blisko opusu Alejandra Jodorowskog.
Eto, to je to.
¡Hasta luego mis murcielagos!
Evo jedan suvremeni arkadijski element: https://www.youtube.com/watch?v=PXTmN...
Zagreb, 2015.
S talijanskog preveo Mate Maras
Predgovor: Ante Žužul
Pogovor: Divna Mrdeža Antonina
Uistinu klasik.
Nije dobar kao Don Quijote ili Pantagruel, ali je ovo djelo jednako dobro kao bilo koja Shakespeareova drama.
Bez ironije, velika hvala Marasu na prijevodu.
Predgovor je bezveze, Žužul se samo pohvalio kako je Školska knjiga iznjedrila prvi hrvatski prijevod ovog djela.
Pogovor i nije nešto.
Profesorica Antonina je napisala pogovor koji bi više odgovarao „Planinama", nego „Arkadiji".
Ok, ovo djelo je jako utjecalo na Zoranića, a i na Barakovića, i što sad...
Ne mora Zoranić biti zakrpa Sannazaru, da se uzgredno spomene Zoranić ok, ali cijeli pogovor temeljiti na Zoraniću...
Ako će ikada ovo profesorica Antonina pročitati, neka se ne ljuti, ja moram iznijeti moje viđenje, to moje zilijardsko čitateljstvo od mene i traži.
A i kakav bi ja to pogovor napisao...
Možda bi radi toga završio u zatvoru...
No, sunovratimo se u bezdan mog osvrta.
Zatvorite oči, zakačite konop i bacite se.......................................................................................................................................................................................
Op!
Eto nas!
Skočismo u mračne dubine mog pomračena uma.
Od sada je svatko za sebe.
Konstrukcijski gledano djelo je pravi primjer staroknjiževne životnosti i kreativnog pupanja.
Amalgam poezije i proze.
Dvanaest proza koje su omeđene pjesmama pastira.
Svijet locusa amoenusa!
Na samom početku djela ima jedan opis koji je mene odmah privukao na sjaj romantizma:
„ Promatračima najčešće znaju omiliti visoka i krošnjasta stabla kojima urodi priroda u dviljim planinama, više negoli uzgajane biljke, što ih vješte ruke obrezuju u krasnim vrtovima; i mnogo više puta znadu šumske ptice ugoditi onomu tko ih sluša, pjevajući na zelenim granama po samotnim dubravama, nego što mu u napučenim gradovima, u dražesnim i urešenim krletkama, ugađaju uvježbane ptice."
Naravno, renesansne poljane se ne mogu mjeriti s romantičarskim vrištinama, no i u ovom pasusu se osjeća ta iskonska težnja za onim nepatvorenim, za onim iskrenim, za onim životnim.
Ne želim reći da je Sannazaro utjecao na romantizam, mislim da nije, no gdjegdje se osjećaju natruhe, klice koje će procvjetati krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća kada je čovječanstvo doživjelo vrhunac umjetnosti i života.
Zamislite samo ovo; od Nervala i Hoffmanna do mojih osvrta, kakav pad!
U pogledu sadržaja; imamo jako puno likova pastira.
Ljubavni jadi im tište grudi, pjevaju da se izraze.
Dosta blue pill, dizanje žena na pijedestal, bilo bi bolje da su radili na sebi ili da su uložili više skrbi u vezi svojih ovaca, no opet, tada nije bilo interneta niti su žene tada mislile da su nekakve princeze.
Doba društvenih mreža je doista pokazalo koliko je hipergamija i nemoral prisutan kod velikog dijela suprotnog spola.
U vezi nemorala vrijedi i za muškarce.
No dobro.
Najzanimljiviji dio djela, u pogledu sadržaja, je kada dolaze do jednog vidara i vidovitog starca, koji se u djelu naziva svećenikom, u okružju jedne veličanstvene spilje. Svećenik je jednom pastiru preporučio sljedeće u vezi faćkanja jedne ženske:
„Nedaleko odavde, među pustim planinama, leži vrlo duboka dolina, opasana sa svih strana samotnim dubravama koje odjekuju nečuvenom divljinom; tako je lijepa, tako čudesna i neobična te na prvi pogled nenavadnim užasom plaši duše onih koji onamo zađu: koji se, pošto se u njoj nakon nekog vremena priberu, ne mogu nasititi promtrajući je.
...
Onamo sada, čim se blijedi Mjesec s okruglim licem ukaže smrtnicima ponad cijele zemlje, povest ću te najprije da te očistim ako imadneš srca doći; i pošto te devet puta okupam u onim vodama, načinit ću od zemlje i trava novi žrtvenik, i na njemu, opasana trima vrpcama različitih boja, upalit ću čistu verbenu u muške tamjane te druge trave koje nisu iščupane s korijenom, nego su odrezane oštrim srpom pri svjetlosti mladog Mjeseca. Poslije ću cijelo ono mjesto poškropiti vodama uzetim s triju izvora i reći ću ti zatim da, raspasan i bos na jednu nogu, sedam puta obiđeš sveti žrtvenik, pred kojm ću ja, pred kojim ću ja držeći za rogove crnu janjicu, a desnom oštar nož, izvikivati snažnim glasom tri stotine imena nepoznatih bogova; i s njima štovanu Noć praćenu tminama, i šutljive Zvijezde kojim su znane skrivene stvari, i mnogoliku Lunu koja je moćna na nebu i u tamnim bezdanima, i svijetlo lice Sunca okruženo gorućim zrakama koje, jureći neprestance oko svijeta, vidi bez ikakve smetnje sva djela smrtnika. Potom ću sazvati sve bogove što prebivaju na visokom nebu, po prostranoj zemlji i u valovitu moru; i golemoga Oceana, općenita oca sviju stvari, i djevičanske nimfe koje je porodio, a stotina ih ide po dubravama, i stotina ih čuva bistre rijeke; te osim njih faune, lare, silvane i satire, s cijelim jatom ovjenčanih polubogova, i višnji Zrak, i vrlo tvrdo lice nepokretne Zemlje, ustajala jezera, tekuće rijeke i izviruća vrela. Ne ću izostaviti ni tamna kraljevstva podzemnih bogova; negu prizivljući trojaku Hekatu, dodat ću dubokog Kaosa, nadasve golemog Ereba i paklenske Eumenide, stanovnice strigijskih voda; i svako drugo božanstvo, ako je dolje, što zasluženim mukama kažnjava opake ljudske grijehe, da svi pribivaju mojoj žrtvi. I tako govoreći, uzet ću posudu jaka vina i polit ću njime čelo osuđene ovce te; iščušavši joj mrka runa između rogova, bacit ću ga u oganj kao prvi prinos; zatim, prerezavši joj grkljansuđenim nožem, prihvatit ću u zdjelu toplu krv, i, pošto je okusim krajevima usana, izlit ću ju svu u jarak načinjen ispred žrtvenika, skupa s uljem i mlijekom, tako da u njima uživa Majka Zemlja."
Prije svega nakon ovog citata ograđujem se od poganstva koje je sveprisutno u ovom djelu.
Zanimljivo da djelo ne posjeduje uopće kršćansku pozadinu.
Je li moguće da su obredi koji se opisuju u ovom djelu u biti metafora nekakvih događaja unutar tajnih društva.
Masonstvo nastaje kasnije, ovo djelo je izdano na samom početku šesnaestog stoljeća, no masonstvo je samo jedno strujanje unutar sotonizma, sotonizam je kroz srednjovjekovlje postojao u kabali i u magiji, u poganstvu.
I u tom pogledu je ovo djelo blue pill.
Po čemu je magija sotonistička?
Zato jer je ona iskaz uvjerenja da čovjek može nešto mijenjati, ona je iskaz obogotvorenja čovjeka.
U istom vidu je i evolucija sotonizam, vjerovanje da postoji progres je povezano s time da čovjek nešto može mijenjati.
Samo Bog mijenja i samo Bog stvara.
To što su uskogrudni zaluđenici popušili priču da su ljevičarski projekti ostvarivi i da su popušili priču da su ljudi nastali od majmuna je samo odraz da je Sotona ojačao.
No, past će.
Iza svih ovih riječi stojim duboko.
Zato i objavljujem pod svojim imenom i prezimenom, i pod svojom fotografijom.
Tako je plitko materijalističko shvaćanje svijeta...
S umjetničke strane ovaj citat je vulkan, meteor, komet, prasak zvijezda!
Ovaj citat je čisti primjer fantazofije.
Sannazaro je umjetnički genije, ovako bogati i razbarušeni jezik, ovakve fantastične i mračne slike....
Po tome je Sannazaro individua, pojedinac, po svojoj imaginaciji, po svome jeziku i po svojim mislima.
Umjetnost je nož koji dubokovo raščetvorava tkivo mediokritetstva.
Sannazaro je ubio filistre, zaklao mediokritete ovim svojim djelom.
Sjajno! Sjajno! Sjajno!
Uostalom, mnoge scene u ovom djelu me podsjećaju na scene filmova Alejandra Jodorowskog.
Izuzetno je ovo djelo blisko opusu Alejandra Jodorowskog.
Eto, to je to.
¡Hasta luego mis murcielagos!
Evo jedan suvremeni arkadijski element: https://www.youtube.com/watch?v=PXTmN...
June 23, 2020
♪QUANTA FRETTA, MA DOVE CORRI♪
Un'opera molto stratificata, densa di significati ed interessanti risvolti autobiografici, ma che il corso di Letteratura italiana ha finito per farmi detestare. Il nostro professore l'ha infatti affrontata in una maniera vergognosa: nelle sue lezioni, in cui correva come un matto per terminarlo al più presto, le tenzoni tra i pastori divenivano monotematiche e pertanto estremamente barbose. Per giunta, esponeva tutti insieme punti di vista critici che avremmo dovuto opporre e leggere separatamente, creando nella nostra mente una confusione inaudita.
Per non parlare del secondo testo della parte monografica, "Pontano poeta", che è riuscito a "spiegare" in due ore e mezza. Come avvenuto già per Sannazaro, della ricchezza di motivi, ispirazioni letterarie e autobiografismi non mi è giunta che una debole eco, per cui a queste poesie (e già il genere in sé non mi attira per nulla) non ho dato che una scorsa veloce, senza né spunti né voglia di approfondire.
Dopo ciò, non mi meraviglio che il docente leggesse la posta elettronica mentre mi esaminava.
***
Lettura: 17/03/2018 - 25/04/2018
Studio: 30/04/2018; 06/06/2018 - 08/06/2018
Esame: 20/06/2018
Voto: 28
Un'opera molto stratificata, densa di significati ed interessanti risvolti autobiografici, ma che il corso di Letteratura italiana ha finito per farmi detestare. Il nostro professore l'ha infatti affrontata in una maniera vergognosa: nelle sue lezioni, in cui correva come un matto per terminarlo al più presto, le tenzoni tra i pastori divenivano monotematiche e pertanto estremamente barbose. Per giunta, esponeva tutti insieme punti di vista critici che avremmo dovuto opporre e leggere separatamente, creando nella nostra mente una confusione inaudita.
Per non parlare del secondo testo della parte monografica, "Pontano poeta", che è riuscito a "spiegare" in due ore e mezza. Come avvenuto già per Sannazaro, della ricchezza di motivi, ispirazioni letterarie e autobiografismi non mi è giunta che una debole eco, per cui a queste poesie (e già il genere in sé non mi attira per nulla) non ho dato che una scorsa veloce, senza né spunti né voglia di approfondire.
Dopo ciò, non mi meraviglio che il docente leggesse la posta elettronica mentre mi esaminava.
***
Lettura: 17/03/2018 - 25/04/2018
Studio: 30/04/2018; 06/06/2018 - 08/06/2018
Esame: 20/06/2018
Voto: 28
April 23, 2023
Jacopo Sannazaro, u svoje vrijeme svrstavan uz bok Petrarci kao jedan od najistaknutijih talijanskih pjesnika, ovim djelom nadahnjuje prvi hrvatski roman "Planine".
Jacopo se koristi pravim bogatstvom svog vokabulara i autorske vizije, aludira na gotovo svaku figuru iz antičke mitologije te sve to upakira u dinamičnu fuziju proze i poezije.
*Preporučano čitanje uz laganu renesansnu muzikicu, za kompletni osjećaj na livadi, oko vas plešu nimfe dok ih love satiri, pastiri se nadmeću u rimama, a oko njih sretno mukaju kravice i bleju ovce.
9.7/10
I.J.
Jacopo se koristi pravim bogatstvom svog vokabulara i autorske vizije, aludira na gotovo svaku figuru iz antičke mitologije te sve to upakira u dinamičnu fuziju proze i poezije.
*Preporučano čitanje uz laganu renesansnu muzikicu, za kompletni osjećaj na livadi, oko vas plešu nimfe dok ih love satiri, pastiri se nadmeću u rimama, a oko njih sretno mukaju kravice i bleju ovce.
9.7/10
I.J.
February 26, 2013
Giving it only one star because it was one of the most boring pieces of literature I have ever read. But I am just not a huge fan of 15th century pastoral lit. I am sure if this genre is one you enjoy, this book is right up your alley. But be warned, it is nearly impossible to find an English version anywhere without having to pay a lot of money.
Displaying 1 - 5 of 5 reviews