Otkad je svijeta i vijeka, ljudi su uvijek njegovali različite sustave vjerovanja, imali božanstva kojima se klanjaju, ali i zle duhove i demone od kojih su zazirali i nadali se da će ih od njih njihova božanstva zaštititi. Kroz vrijeme su, na temelju tih vjerovanja, nastale razne narodne predaje koje su se prenosile s koljena na koljeno i koje žive do današnjeg dana. Kao što to obično biva na pozornici povijesti, vjerovanja su se iz stoljeća u stoljeće modificirala ili međusobno svrgavala, mirnim ili nasilnim putem.
U jednom takvom procesu nastala je i legenda o vješticama. Prema narodnim vjerovanjima, vještice su bile žene koje su se bavile vještičarenjem kako bi stekle nadnaravne moći, obično u zle svrhe, iako su postojale iznimke bijelih vještica, odnosno vještica koje svoje moći koriste u dobre svrhe. Iako se ustalio naziv vještica, zapravo se radilo o sljedbenicima starih poganskih vjerovanja koja su u uskim krugovima nadživjela pojavu i širenje kršćanstva u Europi i svijetu, stoga je Crkva poprijeko gledala na takve prakse.
Strah od nepoznatog navodio je ljude da vještice optuže za svako zlo koje se u društvu događa, bila to loša godina u usjevima, bolest, ili pak ubojstva. Prečesto je sjena sumnje bačena i na one koji se s vještičarenjem nisu ni susreli, a kamoli njime bavili. Zbog toga su mnoge žene, ali i muškarci, dugi niz stoljeća bili proganjani, mučeni i ubijani.
U takvo jedno društvo, u takvo jedno vrijeme, vodi nas vremeplov Olivera Pötzscha. Radnju svog romana Krvnikova kći smjestio je u 17. stoljeće u bavarski gradić Schongau, koji se u to vrijeme još uvijek oporavljao od Tridesetogodišnjeg rata i njegovih posljedica, kao što su glad, siromaštvo, raznorazne bolesti, djeca bez roditelja i žene bez muževa. Gradić koji, kao da nema dovoljno problema na svojim ulicama, potresa ubojstvo siročića kojem je na ramenu pronađen tetovirani simbol za koji se vjeruje da je vještičji. Vrlo brzo sumnjičavi pogledi usmjereni su prema Marthi Stechlin, primalji kod koje je pokojni dječak bio redoviti gost, zajedno s još nekoliko djece.
Zadatak izvlačenja priznanja mučenjem iz optužene Marthe dobio je krvnik Jakob Kuisl. Krvnik je uvjeren u Marthinu nevinost i želi podrobnije istražiti okolnosti koje su dovele do ubojstva siročeta, no gradski oci, kako bi smirili duhove u gradu, žele njeno priznanje što prije. Jakob se, zajedno sa svojom prelijepom kćerkom Magdalenom i njenim udvaračem, sinom gradskog medikusa Simonom, nađe u tijesnoj utrci s vremenom kada se pronađe leš još jednog siročeta, dvoje ih misteriozno nestane, a u pitanju je još djece koja su vrijeme provodila kod osumnjičene primalje.
Kada u svojim rukama držite knjigu na čijim se koricama autor proziva neokrunjenim kraljem njemačkog povijesnog romana, teško je primiriti očekivanja kako bi se roman mogao doživjeti i objektivno ocijeniti, osobito kad njegova fabula izgleda jako poznato.
Krvnikova kći neodoljivo podsjeća na opus Marije Jurić Zagorke i njezin ciklus Grička vještica. Iako su radnje dvaju ciklusa smještena u različita razdoblja i imaju u fokusu različite likove, veže ih proces koji je kroz više stoljeća obilježio povijest Europe, a to je inkvizicija, progon vještica i sve njegove popratne aktivnosti, uz bitnu razliku da dvorske intrige nisu prisutne u Krvnikovoj kćeri kao što su u Gričkoj vještici.
Koliko god to uvrnuto zvučalo s obzirom na vrijeme i događaje u koje nas vraća, ova vožnja vremeplovom bilo je jedno divno iskustvo. Iako su mnogi likovi i mnogi događaji izmišljeni, Krvnikova kći prava je poslastica od povijesnog romana. Što inače biva kod povijesnih romana, pred njihovim autorima veliki je izazov prenijeti ne samo događaje, već i duh i stanje uma vremena u koje nas vode. Ispit koji je Oliver Pötzsch uspješno položio.
Atmosfera straha koja se stvara pri pojavi naizgled neobjašnjivih događaja, struktura i karakter gradskih moćnika jednog bavarskog gradića, upiranje optužujućeg prsta na temelju smješnih dokaza i procesi koji se provode samo da bi se proveli, pa makar i nedužna osoba bila okrivljena, kao i poneki grozni detalji mučenja, sve su to odlike ovog romana zahvaljujući kojima smo u potpunosti mogli doživjeti inkviziciju koja je nezaobilazna kada se priča o povijesti Europe od 12. do 19. stoljeća. Običaji jednog vremena savršeno su poslužili svrsi u autorovom stvaranju jedne misteriozne atmosfere s primjesama trilera i kriminalističkog romana.
Sam naziv romana, Krvnikova kći, je sam po sebi jako neobičan, s obzirom na zastupljenost naslovnog lika u romanu. Iako smo, kroz radnju romana, upoznati s predivnom Magdalenom, fokus radnje ipak je na njezinom ocu, Jakobu, i njenom udvaraču Simonu. No, njenu pojavu ne valja samo tako zanemariti, jer puno toga je sposobna pokazati iz sjene.
Jakob je, zahvaljujući obiteljskoj tradiciji, nesretni nasljednik krvničkog mača. Konstantno se sukobljava s obiteljskom tradicijom, ali i osobnom prošlošću i duhovima koje vuče za sobom. I koliko god se sukobljavao sa svojom prošlošću, odabire ostati u zanimanju koje prezire iz dubine duše, sve kako bi nastavio služiti društvu koje od njega, zbog njegove profesije, zazire. To vidi kao jedini način da se nevine zaštiti od nepravde, a da oni, koji su to zaslužili, ugledaju lice pravde i njenog suda.
Jakobova kći Magdalena, po svim svojim obilježjima, bila bi klasičan primjer djeve u nevolji i nemoćne djevojke koja je trn u oku društva koje, u strahu od svega nepoznatog, se ne ustručava od stigmatizacije i brutalne osude pojedinaca koji se ne uklapaju u njegove kalupe. Magdalena je djevojka svjesna svoje ljepote, ali i stigme koju nosi kao krvnikova kći. Usprkos opasnosti koju to za sobom povlači, Magdalena koketira i pleše oko vatre odbijajući odgovarati društvenim normama koje su joj nametnute i kalupu koji je za nju oblikovan. Na sveopće zgražanje, poigrava se s društvom i njegovim vjerovanjima zajedno sa Simonom, njenim udvaračem i sinom gradskog medikusa, mladim učenjakom koji dijeli s Jakobom veliku strast prema knjigama o liječenju. Time se Magdalena svrstava uz bok mnogim inspirativnim heroinama koje govore mnogo više od riječi koje su prebacile preko svojih usta.
Krvnikova kći rezultat je istraživanja obiteljskih korijena koje seže u daleku prošlost po kojem je Oliver Pötzsch potomak obitelji Kuisl koja je od 16. do 19. stoljeća bila glasovita bavarska dinastija krvnika. Osim što nam je dao jedan fantastičan povijesni roman s primjesama trilera i misterije, autor nam je dao i dio svoje obiteljske povijesti koju je, na sreću višemilijunske publike, još jednom vratio u život.