Srpska trilogija je odiseja vojnika — seljaka u, kako su ga tada nazivali, Velikom ratu. Priča o njegovom herojstvu, stradanjima i mučeništvu. Ovo delo obuhvata sve važne momente ratnih zbivanja viđene očima samog autora i njegovih saboraca: počevši od mobilizacije, prvih bitki i velikih pobeda nad daleko brojnijom i bolje opremljenom neprijateljskom vojskom, zatim poraza i povlačenja preko Albanije, oporavka srpske vojske na Krfu, njeno vaskrsenje i konstituisanje, proboj Solunskog fronta.
Srpska trilogija, koju čine knjige Devetstočetrnaesta, Pod krstom i Kapija slobode, ovde objedinjene u jednom tomu, zapravo su jedno potresno svedočanstvo o neprevaziđenom junaštvu i tragediji srpskog naroda, koje nadilazi granice pojmljivog.
Vrlo prijatno iznenađenje, budući da Veliki rat nije baš pod 1. na listi mojih interesovanja. Srpska trilogija ne obiluje Pekićevom ili erudicijom Crnjanskog, ali je vrlo prijemčiva čitaocu, pitkog je jezika i stila, interesantnih dijaloga i obiluje narodnim humorom. Praktično, romansirani vojničko-ratni dnevnik jednog potporučnika. Vrlo verno i plastično je oslikan subjektivni doživljaj pisca (budući da je bio neposredni učesnik), počev od napuštanja rodne kuće usled mobilizacije, prekomande iz Knjaževca u Mačvu, prijateljstva sa vojnicima i ostalim poručnicima i potporučnicima iz njegove 5. baterije, preko rovova na Ceru, povlačenja preko Crne Gore i Albanije, spasa na Solunu, Krfu i Vidu i na kraju ofanzive na Kajmakčalanu. Prizemno i bez ulepšavanja, opisao je sazrevanje mladića u specifičnim ratnim oklolnostima, njihove obuke za rat koja za neke nikad nije uspela da se završi, prijateljstva i povezanost između vojnika koji dele iste probleme i sudbinu. Izmešao je sve dijalekte srpskog jezika koji su se sjedinili u rovovima i opisao mnoge anegdote i pošalice koje su ih zaticale na njihovom putu od Mačve ka Beogradu i dalje ka jugu, kako u međusobnim interakcijama, tako i u interakcijama sa seljacima i domaćinima koje su sretali na svom putu odbrane. Takođe, bez ulepšavanja je i na vrlo decidan način objašnjavao i ono što rat nosi sa sobom - smrt u svim oblicima i uslovljeno "navikavanje" vojnika na njeno konstantno prisustvo. Ono čega nema jeste uplitanje ideologije bilo koje vrste. Niti opisivanja vojnih taktika ni epopejsko opisivanje bitaka. One su prikazane samo u segmentu koji se odvijao direktno pred Jakovljevićem, tako da nema preteranih detalja vezanih za same bitke i borbu sa Bugarima. Jedina zamerka jeste što je u trećem delu Jakovljević nepotrebno rasplinuo radnju nekolicinom ratnih dnevnika sadrugova koji su završili u vojnoj bolnici, te nekih njihovih privatnih ljubavnih priča koje su tok u obliku jedne velike digresije odveli u potpuno nepotrebnom pravcu i pomalo ugušili oštrinu i snažan utisak koji su ostavila prva dva dela. Međutim, ovo pitko delo svakako jeste preporuka za čitanje, naročito omladini.
Ovo je roman koji treba da pročita svako dete u uzrastu između 10. i 18. godine, jer mislim da ih nikad me bi mogla zavesti bilo kakva ratno-huškačka politika. Kao što su rekli neki čuveni književni kritičari, ovo nije Bog-zna-kakvo umetničko delo, ali to pitanje je po mom mišljenju apsolutno van konteksta, s obzirom na to da je pisac očigledno želeo da budućim naraštajima ostavi jedno svedočanstvo o hororu rata i nadljudskim naporima da se odbrani i oslobodi zemlja, i ispričao je to onako kako je osećao, kako je poteklo iz njegove duše. Bez obzira na to što delo jeste napisano kao neki uobličeni skup činjenica bez mnogo komentarisanja, ja lično osećam da su komentari suvišni s obzirom na to da je delo napisano tako da možete da se uživite u lik naratora i tako čitalac i sam oseća sve što se ni ne može lako rečima iskazati. Jeste na trenutke suvoparno ali je bogato humorom i anegdotama. A na više načina pisac je predstavio razne karakteristične ličnosti i kao laiku mi se čini da ima dosta psihologije, nekih analiza od strane starijih i mudrijih, a pri kraju treće knjige vojnici sve češće govore o besmislu rata, propuštenoj mladosti, jednoj izgubljenoj generaciji, nepravdama i svemu ostalom, tako da ne mislim da je izostao komentar.. U svakom slučaju, mislim da ovo treba da pročita svaki građanin zemlje za koju su ovi ljudi ginuli, da treba da se uvede kao obavezna lektira, ali ne iz knjizevnosti nego iz istorije. Jer sve što smo učili (nazivi bojnih polja, generala, akcija, datumi, brojevi poginulih, nazive oružja koje je korišćeno) nije ni približilo strahote rate i težine tih događaja, jer šta zna dete koja je razlika izmedju 500 i 1000 bilo čega?
Nemam na svom profilu policu ''odbačeno'', jer se do sada nije desilo da ne završim knjigu koju sam počela, čak iako mi se ne dopada. Ovo je presedan. Dok na poleđini knjige o autoru piše: ''Iako je od početka nailazio na protivljenje i čak omalovažavanje književne kritike, uporno je pisao za čitaoce'', sve vreme mi je u glavi misao ko su ti čitaoci kojima bi Jakovljević mogao uporno da piše i zašto su to od njega očekivali. Ali već posle prvih 100 pročitanih strana mi je bilo jasno da ja ta čitateljka nisam. Ovde nema ničega što bi moglo da me zadrži, a nema knjige o Prvom svetskom ratu koju nisam zavolela, poželela da je zavolim ili bar razumela. Ovde ne razumem ništa, osim da je Jakovljević hronološkim redom nabrajao događaje bez uplitanja bilo kakve emocije. Sve vreme triologija se svodi na kreni, stani, kreni, stani, kreni, stani, konji, vozari, vozari, konji, vojne titule, kreni, stani, truba, videli smo leševe, nismo ništa jeli, kreni, stani, poneki šaljivi dijalog, pa opet kreni, stani, jesam li spomenula kreni, stani? U principu, ovo je samo prikaz rata, ali onaj najosnovniji, najsiroviji, bez bilo kakvog smisla, bez bilo kakve moralne poruke, bez bilo kakvog uplitanja racija u sprezi sa emocijama, prosto, samo čista hronologija događaja i to je to. Negde na pola se izgubiš, pa više ne znaš ni dal su krenuli ili stali, štono kažu, dal su pošli ili došli i onda samo sklopiš korice i kažeš sebi: ja ovo ne mogu. Možda je kritika ipak bila u pravu. Ocena 1.
Talenta za pisanje evidentno nije bilo u porodici Jakovljevic, i bas kao sto to nije sprecilo njegovu sestru da pise, nije ni Stevana. Banalan dijalog, banalni opisi, banalni likovi i ambiciozna, velika tema koje ova knjiga nije vredna. Steta.