Ježim se od reči autofikcija. I to zna gotovo svako ko me poznaje. Toliko proizvoljnosti je uspela da primi u sebe da na kraju više ječi nego što znači. Ali njena istorija nije takva i čak u našoj proučavalačkoj sredini postoje prilozi koji je osvetljavaju. Koga zanima, neka pogleda, na primer, rad Dunje Dušanić i imaće dobar uvid u problem.
Ali da se teorijski ne rasplinem, što inače znam da radim; autofikcija nije bilo kakav autonarativ – priča o sebi – već ona priča o sebi koja je romaneskno uobličena. Kad se kaže romaneskno, misli se na način fikcije – nešto može da bude dokumentarno verodostojno (mada je pitanje da li je nešto takvo uopšte moguće), ali da bude doživljeno kao da je u pitanju roman. Roman za koji, zapravo, nije bitna vantekstualna istinitost – priča je ubedljiva ne zbog istine van teksta, već zbog ubedljivosti pripovedanja.
Za razliku od dnevnika, memoara i autobiografije, koji imaju utvrđenu i prepoznatljivu strukturu, autofikcija je, u duhu romana kao književnog oblika, otvorena. Za autofikciju nije neophodno hronološko pripovedanje, datiranje ili predstavljanje sebe kao institucije, već je ključna sama naracija.
Po tim merilima, merilima veštine pripovedanja i maestralno pronađene mere između društvenog komentara, istorijske perspektive, lične razgolićenosti i intimne, porodične priče – „Otacˮ je uzorni primer autofikcije, knjiga koja krade pažnju, zbog koje se ostavljaju druge obaveze i koja je čak jača od svakodnevnih ekranskih ometača. Ovakva, stabilna, samosvesna, tečna i pristupačna proza nam je potrebna, naročito kad postoji dobra mera. Jer ovo nije onaj balkansko raspričani i alavo radoznali, mudronosni Jergović, već usredsređeniji, zreo glas koji sa stilom udara na neuralgične tačke Jugoslavije u raspadanju, ne štedeći sebe ni svoje.
Otac je tu više od simbola, on je stanje, on je sama autofikcija – dokumentarna izmaštanost – kao i sama prošlost, prošlost koja je, paradoksalno, uvek iznova neodređena, nezavršena. Ova knjiga je i spomenik krajnje konkretnom, specifičnom odnosu između oca i sina, gde su uvek postojale i ograde i podrške, ali i razračunavanje sa nasleđem u celini. Sa sukobljenim porodičnim povestima, sa zatrovanim društvenim relacijama i sa nepodnošljivim teretom sveta, koji se, nekim čudom, uprkos svemu, i dalje drži.
Ovo je i knjiga o Bosni i, posebno, bosanskim Hrvatima i otrovima fiksiranih identiteta. Ovo je i sasvim ličan glas i glas mnogih, glas koji je blizak, osetljiv i odgovoran. I zreo.
Ovo je i špajz uspomena i džak sukoba, nesmirenosti ublaženih pisanjem. Ali i oživljenih pisanjem. I knjiga koja može zadovoljiti krajnje širok spektar čitalaca, što je retko i za poštovanje. Od lovaca na tračeve i senzacije, preko nostalgičnih duhova, do onih koje radoznalost vodi.
Poređenje sa Handkeom je neadekvatno i navodi na krivi trag. Ipak, to ne mora da bude loše. Teško da bi Jergović i mogao uspešno da piše u duhu Handkeove poetike.
I to bi, za sad, bilo to! Za detalje i dopune biće prilike.