Naklada Jesenski i Turk
Zagreb, 2015.
Prevela Senka Galenić
Jezik je grandiozno aktualiziran i atmosferičan. Snaga jezičnog izražavanja je na razini udara asteroida. Neka sam tekst svjedoči o sebi:
"Prozračnost, jasnoća svjetlosti tog poslijepodneva bila je dovoljna sama po sebi; savršena prozirnost mora biti neprobojna, sve okomite pruge brončano nijansiranog destilata svjetlosti prosijavaju iz sumporastožutih raspuklina na nebu koje puca po šavovima od sivkastih oblaka nabreklih kišnim kapima. Svjetlost dotiče šumu prstima požutjelim od nikotina, lišće svjetluca. Hladni je dan kasnog listopada, kad se sasušene kupine njišu poput vlastitih utvara u izblijedjelom kupinjaku. Hrskave ljuske bukovih i odbačenih hrastovih žirova ležaše u crvenkastosmeđem glibu sagnjile paprati, gdje su kiše ekvinocija toliko natopile zemlju da je studen probijala kroz potplate cipela, razdriruća hladnoća kao nagovještaj zime, mrzlina koja vas ščepa za donji dio trbuha i ne pušta, snažno gnječi i tiska."
U pogledu sadržaja; sveprisutni Carteričin topos ljubavi između čovjeka i nečovjeka. Koliko su time Carteričine proze ogled posthumanizma kao furke i nadolazećeg totalitarizma ovog doba?
Žudnja, putena i emocionalna, za nečovjekom, u ovom slučajem- vilenjakom, je sve prisutnija u kulturnim obrascima posthumanističkog podteksta te transhumanističke prakse.
Transhumanizam je već začet u transrodnoj ideologiji te taj degenerativni i fundementalistički drek svoj smrad vješto prikriva. Najbolji dokaz tome jest činjenica da u medijima gotovo da i nema riječi o transhumanizmu.
Normalno je da je rod socijalni konstukt, normalno je da dva muškarca odgajaju djecu, normalno je da ljudi mijenjaju spolove i rodove, normalan je i pobačaj.
Hm, malo je čudna ta normalnost, zar ne?
No, kako god, pročitajte ovu priču!
¡Hasta luego!