"Čovek i njegov identitet" sadrži Jerotićeve popularne tekstove uglavnom iz oblasti psihijatrije i psihologije savremenog čoveka. Tekstovi su grupisani u poglavlja: psihološko-psihijatrijski problemi danas, Ljubav i seksualnost, Telesne bolesti i psiha, i Istočno-zapadni vetar.
Владета Јеротић, лекар, психијатар, књижевник, академик, рођен је 2. августа 1924. године у Београду где је завршио гимназију и Медицински факултет. Специјализирао је неуропсихијатрију, а у Швајцарској, Немачкој и Француској психотерапију. Радио је више деценија као шеф Психотерапеутског одељења болнице „Др Драгиша Мишовић“. Од 1985. као професор по позиву предаје Пастирску психологију и медицину на Богословском факултету у Београду. Јеротић је развио обимну и плодну публицистичку делатност из граничних области религије и психотерапије и филозофије и психијатрије. Такође је одржао предавања из психијатрије, религије и књижевности у готово свим већим градовима Југославије. Од 1984. године Владета Јеротић је члан Удружења књижевника Србије, а редован је члан Медицинске академије и Српске академије наука и уметности.
"Талас насиља, безобзирности, сурове себичности и све веће неодговорности пред сопственом савешћу и оне, шире заједнице, све је снажнији и већи у целом свету. Човек се осећа све мање одговорним за своје душевно и телесно здравље, за своје поступке на радном месту и породици, на улици и у самоћи. Највеће благо које има, сопствену одговорност за свој живот, и живот других, човек површно, олако, у незнању, чак и радо, у трагичној заблуди, препушта другима: непознатим људима, анонимним институцијама, компјутерској медицини, "онима горе који су једино одговорни", не испуњавајући једину праву дужност од које треба да почне - да почисти двориште у сопственој кући. Данас је и необразованима све јасније: сва достигнућа модерне технике, као и модерне медицине, учинила су живот, а сигурно и смрт, тежим и мучнијим. Само "воља за смисао" може да нас учини одговорним и тада тек спремним да помогнемо себи и друштву."
Najveća nepoznanica od trenutka kada je čovek počeo da postavlja sebi pitanja bilo je: "Ko sam ja?", "Šta sam ja?", "Šta me čini posebnim?". Večito pitanje koje je lomilo i zaokupljalo umove najvećih mislilaca čovečanstva. Ličnost... Odakle nastaje, kako se razvija, čime se odlikuje, šta je to što nas spaja a šta razdvaja? Jesmo li od samog početka tabula rasa ili oblikovani do najsitniji detalja koji se vremenom i postepeno ispoljavaju ili preoblikuju poput toplog voska? Urođena karakteristika? Biološki determinisana, nepromenljiva. Proizvod okruženja i društva? Koliko smo u stanju da utičemo na ono što nam je dato? Postoji li dno tog dubokog bunara ličnosti ili je slobodan pad beskrajan? Možda će ličnost ostati zauvek samo najviši vrh ledenog brega, na koji će se mnogi penjati ali da bi se zaista dobio uvid u nju potrebno je, za razliku od nekih drugih oblasti ljudskog života i delatnosti, spuštati se, sve dublje i dublje, da bi se "sagledala nepreglednost" ličnosti. Najradoznaliji umovi i najveći optimisti uzimaju na sebe odgovornost i breme da proučavaju ličnost jer "sve je rečeno i ništa nije otkriveno". I dalje nismo odmakli ni pedalj u konačnom rešavanju zagonetke zvane čovek. Usudite se da počnete da čitate.
Veoma sažeto i lepo napisano, dotiče se nekih savremenih tema iz oblasti psihologije i psihoterapije. Napisano jednostavnim stilom prijemčivim svima, poglavlja kratka i koncizna. Pružanje osnovnih znanja i podsticaj za dalje čitanje i istraživanje. Topla preporuka svakom koga iole interesuje psihologija.
Knjigu pokojnog Profesora sam dobio kao preporuku da je to prva iz njegove kolekcije koju treba da pročitam. Ne bih to nekome dao kao savet. Za puno razumevanje knjige neophodno je poznavanje dela Profesora i barem površno poznavanje rada Frojda, Froma, Junga i Adlera. To naravno uopšte ne umanjuje vrednost knjige. Pisana kao enciklopecija o različitim unutrašnjim i spoljašnjim uticajima na čovekov identitet u psihološkom i antropološkom smislu, može da pruži uvid šta je sve potvrdila a šta sve opovrgnula klinička praksa pisca. Posebno bih izdvojio psihološku paralelu likova Don Žuana i Kazanove, mišljenje Profesora o homeopatiji, korene psihoanalize u Istočnjačkoj filozofiji i zaključak Profesora da je sazrivanje proces koji u svojom korenu drži prihvatanje ličnosti koju smo nasledili i koju smo napravili.
Toliko se plasim da svojim recima ne "omalim" velicinu ovog coveka. Mogu samo da kazem-veliki smo srecnici sto smo bili savremenici Vladete Jerotica. Kakav spoj, ljudi kakav spoj! Psihijatrija, filozofija, teologija, a sve skladno, a sve jednostavno.
Vladetino buduce vidjenje psihijatrije i jasan pokazatelj njegove sirokoumnosti:
"Psihijatar danas ima pred sobom velike mogucnosti i veliku sansu: da jednim novim jezikom, svakako delom fantasticnim i mitskim isprica pricu o nastanku kovitlaca. Da bi to mogao da postigne, on mora imati ne samo najbolje saradnike, u prvom redu fizicare, matematicare, biologe i umetnike, vec mora da ostvari saradnju sa fantastikom u samom sebi. Bez ovoga poslednjeg on ce samo da opisuje, razlaze i spaja, kao u igri lude domacice hranom kojoj nedostaje soli. Bice to bljutava hrana. Pokusali smo vec njome da se uzalud nahranimo."