Sad sam ja na redu! - Nisi, imam ja još jedan! - Pitaj Bracu! Braco, što ti kažeš? Braco je sjedio naslonjen na drveni zid barake i kamenčićima gađao neku staru limenku u koritu isu šenog potoka, medu bujnim korovom. Zaškiljio je pre ma njima, kukasti nos mu se namreškao. Coknuo je jezikom i rekao: - Ima Hrvoje još jedan. Tut mrzovoljno sleže ramenima, gunđajući nešto o tome kako on, kao najmlađi, prolazi uvijek najgore. Onda predade pištolj Hrvoju. Hrvoje ga prihvati i poče polako i pažljivo nišaniti u smeđu bocu za pivo koju su stavili na granu glavate vrbe uz potok. - Gledaj sad - reče Hrvoje ciljajući. - Učite se, učite, juniori - reče Braco i pogodi kamenčićem limenku. - Samo bez svađe.
Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je poredbenu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. tezom iz područja metrike (Sesta rima u hrvatskoj književnosti). Od 1970. g. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i danas redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Književni i znanstveni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i isprepliću se. Kao znanstvenika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979, Književna genologija, 1983, Stih u drami, drama u stihu, 1985, Sedam interpretacija, 1986, Poetika manirizma, 1988, Stih i značenje, 1993, Barokni stih u Dubrovniku, 1995. Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je tri knjige pripovijedaka:Lađa od vode, 1972, Vilinski vatrogasci, 1975, Dobri duh Zagreba, 1976, te dvadesetak romana: Plava ruža, 1977, Stroj za maglu, 1978, Umjetni orao, 1979, Večernji akt, 1981, Slobodni pad, 1982, Trg slobode, 1986, Rakova djeca, 1988, Koraljna vrata, Diksilend, Kruh i mast,1996... Neraskidiva veza Pavličićeva znanstvenog i književnog interesa može se i "pročitati" iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena pjevanja Gundulićeva Osmana. U Rupi na nebu glavni lik je prevoditelj (Pavličić je prevodio talijanske dolcestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom posljednjem romanu Numerus clausus u središtu pozornosti je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine. Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovjedaka Dobri duh Zagreba) primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture enigme i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi, odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.
Uzbudljiv krimić za djecu. Ostalo mi je pozitivno sjećanje na ovaj Pavličićev roman još iz osnovne škole pa sam ga htio pročitati još jednom, sa punijom svijesti.
Lijepo je doživjeti te neke dijelove Zagreba, sada kad su mi nakon studiranja i smucanja po Zagrebu ipak poznati, kroz prozu. Pogotovo mi se sviđa onaj šmek koji ti opisi ostavljaju, kao kada gledate ITD-ev spot ''Sonja''. Ono, Zagreb, ljeto, nigdje nikog, traperice, sakoi, cigarete. stari auti... Prefora.
*niže spojleri
Složenost radnje i zapleta prilagođena je djeci, ali moram reći da mi se sviđa. Znatiželja mi je radila cijelo vrijeme, a moram se pohvaliti i da sam razmišljao kao detektiv. Fora. Morat ću Emila i detektive opet pročitati... Sviđa mi se opis Bibe, sviđa mi se kemija koju Tut i Braco imaju, sviđaju mi se topli interpersonalni odnosi, pogotovo između dječaka i Valenta, liječnika, odnosno mladog inspektora. Sviđa mi se kako se na kraju tek otkrije da se Hrvoje nije smio vratiti kući upravo zbog Cvika, sviđa mi se kako se osjećaj za vrijeme izgubi - eureka na kraju kada kažu da se sve odvilo u 24h, meni je trajalo puno duže. I super mi je kako je Pavličić suptilno i psihoanalitički znalački ugradio taj element straha za djeda Solarića, zbog kojeg se radnja zakomplicirala. Osim toga, pokazao je da, bez obzoira na dob, nije zaboravio kako djeca funkcioniraju, da nije nepopravljivo odrastao - živi Petar Pan u Pavlu Pavličiću, utkao je taj dio sebe u ovaj roman, što ga čini još posebnijim; treba imati dara pisati za djecu.
Malo mi se ne sviđa nekakva uzvišena, neprirodna staloženost Brace, ali ajde. To je možda ljubomora, ja sam natjecateljski tip. Mogao sam sebe zamisliti u ulozi dječaka, pogotov kada su se šunjali po vrtovima i sobama i dok su ležali u guštiku, napeto osluškujući svaki šum.
Ono što osvaja je način na koji dječaci funkcioniraju - svojim tajnim znakom, koji je istovremeno naivno jednostavan i genijalan. Vraća me u ono razdoblje mog djetinjstva kada smo tražili žrtve za špricanje vodenim puškama i gađanje vodenim balonima; kada smo pažljivo, prema nekoj ekstravaganciji ili stereotipovima birali građane koje smo pratili; kada smo se pravili važni sa svojim papirnatim, bojicama obojanim tobožnjim FBI iskaznicama, koje su krasili različiti narisani znakovi i izmišljene specifikacije... Tajni agenti. XD
Podsjeća na Toma Sawyera. Svakako roman za dečke. Dao sam četvroku jer me nije skroz osvojio, iako je zapravo 4.5, ali nikako time ne umanjujem njegovu vrijednost. Klasik !
Djelo je ispunjeno napetošću. U svakom trenutku i u svakom poglavlju razmišljam što će biti i što će se dogoditi. Posebno mi je zanimljiv Hrvojev iznenadni nestanak, jer koliko god razmišljali što mu se dogodilo ne možemo doći do zaključka. A kada sam naposlijetku pročitala da se Hrvoje zapravo skrivao od lopova, pa otišao u bolnicu s dedekom Solarićem osjećala sam se sretno, jer je Hrvoje cijelo vrijeme bio dobro. Odlična knjiga!
This entire review has been hidden because of spoilers.
Trojica u Trnju su mi ostala u lijepom sjećanju iz najmlađih dana, pa mi se učinilo zanimljivim ponovno pročitati taj roman nakon malo više godina. Pavličić zna dočarati atmosferu, a i napraviti zgodnu zagonetku. Dapače, ovo je praktički udžbenik za pisanje kriminalističkog romana za djecu... Usto, vratio me u djetinjstvo, pa je i ocjena prikladno visoka :)
Roman je lektirni naslov za peti razred. Sadržajno je u potpunosti primeren uzrastu učenika koji se sa lakoćom mogu identifikovati sa glavnim junacima kao svojim vršnjacima. Autor na zanimljiv način prikazuje avanture dečaka koji su po svaku cenu želeli da isteraju pravdu na videlo, a da su pritom ušli u veoma nezgodnu, pa donekle i po život opasnu situaciju. U duhu kriminalističkih romana koje je inače pisao, autor je na primeren način svoj stil pretočio u ovaj roman i pritom iznedrio zanimljivo štivo u potpunosti prilagođeno mladom čitaocu. Font je normalan, kao i prored, veličina poglavlja odaje laganu čitljivost.
Kada Hrvoje, jedan od trojce najboljih prijatelja nestane u slavnom Trnju, i to u isto vrijeme kada se odigrala i velika pljačka banke, njegovi prijatelji Braco i Tut započinju pravi kriminalističku pustolovinu kojoj apsolutno nema pramca.
Roman je doživio veliku slavu 90-tih, ili se barem meni u djetinjstvu takvim činio, prije svega jer je vukovarski pisac, a već tada poznati zagrebački krimi-kroničar Pavao Pavličić, uspio od simpatične Paromlinske ulice stvoriti šerlokholmsku zavrzlamu u kojoj sve vrvi od simpatičnih likova, vrećica s lovom, pištolja i stalnih nagađanja o različitim rješenjima potrage. Dvojca prijatelja savršeno se nadopunjuju u pravoj krimi-detektivskoj maniri, pa je tako Braco hrabr i bistar, dok je Tut plašljiv, ali i neobično vićan pronalasku tragova koje im po Trnju ostavlja nitko drugi doli sam, nestali Hrvoje. Ta premisa nas drži kroz cijeli roman i predstavlja savršeno štivo za skoro svakog desetgodišnjaka na ovoj našoj planeti. A i za nas u kasnim godinama koji možemo voziti aute, ali više ne možemo s onom lakoćom upoznavati ljude oko sebe i nonšalatno šetati svojim najdražim kvartom, pa se stoga volimo istoga dobro prisjetiti.
Jedna od boljih lektira. Uzbidljiva i zanimljiva knjiga. Malo predvidljiva ali vrijedna čitanja. Likovi dobri i zli su mi se sviđali. Način pisanja je lijep, nešto u aoristu i imperfektu, a ostalo na standardnom hrvatskom jezikom. Glavni lik je veoma lijepo opisan i dočaran, a njegova 2 prijatelja također. Knjiga je povezana s realnošću a svejedno malo mašte!
Iskreno, više mi se svidio nastavak ovog romana - Zeleni Tigar. Tamo su sva tri dječaka na okupu što ih čini zanimljivom grupicom s obzirom na njihove razlike. Ovdje je priča nekako dosadnjikava, a Hrvojevo objašnjenje svega na kraju slabo. Ovo je više trojka ali s obzirom da se ipak radi o dječjem romanu, dajem mu četvorku.
Iskreno, ne mogu se ja sad tako dobro sjetiti te knjige da bih objektivno sudio o njoj. Ipak sam to čitao pred cirka dvadeset i pet godina. Ali sjećam se da sam je čitao više od jednom i sjećam se da mi je bila draga. Pa onda četiri zvijezdice, mislim da je to pošteno.