Lirika Dragutina Tadijanovića živog klasika moderne hrvatske poezije, pojavila se tridesetih i odmah iznenadila svojom novošću. Obilježavala ju je začudna jednostavnost i govornost slobodnog stiha, tobožnja naivnosti običnost životnih podataka, a ubrzo se pokazaloda se ispod tog plašta skriva jedrina i slojevitost, rijetka poetska izvornost i pjesnik samosvojna glasa, kakav je Tadijanović ostao sve do danas.
Dragutin Tadijanović (Rastušje, kod Sl. Broda, 4. studenog 1905. - Zagreb, 27. lipnja 2007.), hrvatski pjesnik.
Dragutin Tadijanović rođen je 4. studenoga 1905. godine u Rastušju, kod Slavonskog Broda, kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande. Polazio je Nižu pučku školu u susjednom selu Podvinju (1912. - 1916.) i u Slavonskom Brodu dva razreda Više pučke škole (1916. - 1925.), a od 1918. Realnu gimnaziju. Od jeseni 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu, kao učenik petog razreda gimnazije, piše pjesme.U Zagrebu je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu upisao studij šumarstva (1925.), ali je kasnije prešao na Filozofski fakultet (povijest južnoslavenske književnosti i filozofija 1928.). Diploma Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izdana mu je 1937.
Radio je kao urednik službenog lista „Narodne novine“ (1935. - 1940.), honorarni nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939. - 1945.), urednik u knjižnici „Djela hrvatskih pisaca“, u Izdavačkom poduzeću „Zora“, i „Hrvatski pjesnici“, u „Matici Hrvatskoj“, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (do umirovljenja 1973.), kao prosvjetni viši pristav u Banovini Hrvatskoj, u „Društvu književnika Hrvatske“ kojega je i bio predsjednik (1964. - 1965.).
Prvu pjesmu (Tužna jesen) objavio je u đačkoj "Omladini" 1922. pod pseud. Margan Tadeon, a pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u "Književniku" i "Hrvatskoj reviji". Objavio je oko 500 pjesama u dvadesetak zbirki, a priredio je i nekoliko izdanja svojih izabranih i sabranih djela.
Pojavivši se u književnosti u doba još živih odjeka moderne, ekspresionizma i najave tzv. socijalne književnosti, umjesto priklanjanja bilo kojoj struji, Tadijanović se jednostavnim i depateriziranim govorom opredjelio za intimne i zavičajne teme. Uvažavajući životne činjenice u njihovoj goloj pojavnosti, on se nesvjesno-na izričajnom i slikovnom, ali ne i na semantičkom planu- približio naivi i "vjeri umjetnika u mogućnost stvaranja ravnoteže sa svijetom"(C. Milanja).
Iako u sedamdesetogodišnjem pjesnikovanju nema bitnih promjena, odnosno unutarpoetičkih radikalnih lomova u pogledu motivsko-tematskog izbora, statusa lirskog subjekta ili izražajnoga repertoara, pa niti velikih oscilacija u recepciji, kritika je sklona razmjerno opsežan i ujednačen Tadijanovićev opus razmatrati u nekoliko karakterističnih faza.
U prvoj (1920.-35.) mladi pjesnik napustivši zavičaj te prešavši u Zagreb, ostaje mitski povezan s prirodom i djetinjstvom rodnoga Rastušja. U pjesmama Visoka žuta žita, Lelija, Žene pod orahom, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Daleko su od mene oranice, Htio bih pokidati žice, Sunce nad oranicama, Da sam ja učiteljica, Moja baka blagosilje žito itd. on nudi "autentičnost izgubljenog djetinjstva kao arhetipske vrijednosti"(C. Milanja). Gubitak zavičajnih veza pokazuje se kao gubitak kontakta s mjestom pripadanja, pa njegovom lirikom prevladava osjećaj osmljenosti i otuđenosti. Čežnja za izgubljenim svijetom rezultirala je njegovom idealnom rekonstrukcijom koju karakterizira jednostavan i jasan jezik, stil prividne naivnosti i spontanosti te povratak kao ključna tema. Uvjeren u podudarnost svijeta i govora, mladi T. jednako je uvjeren u mogućnost izravnog prenošenja vanjskog svijeta u pjesmu, pa sve do Večeri nad gradom (1936) on računa na jasni i izrecivi predmetni svijet.
Prijelaz u novo razdoblje u znaku je sve očitijeg suprotstavljanja urbanoga i ruralnoga, europskoga i zavičajnoga, prošlosti i budućnosti, tj. traženja novih uporišta umjesto dotadašnje sentimentalne privrženosti zavičajnom krajoliku i njegovoj pomalo naivnoj romantičarskoj slici. Gubitak veza sa zavičajem, djetinjstvom i oranicama sve se jasnije pokazuje kao gubitak kontakta sa smislom života, ćime se pjesnik dotiče ne samo egzistencijalističke, već i ontološke strane čovjekova života. Rodno
Lektira Odlucila sam da necu davati ocjene zbirkama pjesama, jer uvijek ima nekih koje su mi lijepe (pa ih izaberem za analizu) i onih koje mi nisu nista posebno.
by Dragutin Tadijanović Date: 27.2.2024. Rating: A Genre: Poetry, Classic Croatian Literature Review: Silver fifes is a poetry collection written by one of the most important Croatian poets. It was first published in 1960, but it was renewed many times with new poems that span from 1920s to 2004. I was reading the 20th edition published in 2004.
Dragutin Tadijanović belonged to modernism and postmodernism, and his poetry is easy, written in free verse, with everyday topics especially focused on romantic love, love for one's birthplace, patriotism, remembrance of past events, and social injustices.
FUN FACT: Tadijanović lived to be 102 years old (1905 - 2007), and was in a relationship with his wife for 71 years, until her death in 2004. He wrote more than 500 poems, won many rewards, and is an honorary citizen of various Croatian cities and towns.
Dragutin Tadijanović je jedan od najumiljatijih hrvatskih pjesnika, njegove pjesme su tako blage i turobne i nježne. Imala sam priliku čuti ga uživo kako ih čita, 2004. godine kada sam bila balava četrnaestogodišnjakinja i nakon prijema sam mu, dok je potpisivao knjige, prišla s leđa i zamolila ga ako mi se može potpisati u bilježnicu za baku. Bilježnica je bila iz geomtrije i skupa smo se složili kako ni njemu ni meni geometrija nikad nije bila draga. Uvijek ću voljeti Tadijanovićevu poeziju, koliko god ne bila u mome stilu. Hvala, Tadija.
Knjiga svakako ima svoju vrijednost i ljepotu. Tadijanovićevi stihovi nose toplinu, jednostavnost i nostalgičan ton. Lijepo je osjetiti iskrenost u njegovu izrazu, a u nekim pjesmama ta ljepota posebno dolazi do izražaja. Ipak, za mene osobno zbirka nije u potpunosti ostavila onaj snažan dojam. Neki stihovi su me dirnuli, ali drugi su bili manje upečatljivi. To ne umanjuje vrijednost autorova stila, ali jednostavno nije u potpunosti „moja“ knjiga.
Ponešto sam pročitala u školi. Nisam bila ljubitelj poezije. Zatim sam nešto tražila za kći. Za lektiru naravno i počela čitati , duboko ispod površine naizgled jednostavnoih stihova....Duboke misli u malo riječi... Čitati i uživati...svakako
It's magical, I loved it. Sure sometimes it's kind of boring, for most people actually but for me it's magical to read poems especially from such an amazing autor from my home country.
I liked some of them,but definitely not all of them. Some of them are really inspirational, but some are kinda stupid. I know it is really bad to say something is stubid, but i just don't like some of them....