Meša Selimović > Quotes

“Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?”
― Mesa Selimovic, The Fortress

“Everyone says love hurts, but that is not true. Loneliness hurts. Rejection hurts. Losing someone hurts. Envy hurts. Everyone gets these things confused with love, but in reality love is the only thing in this world that covers up all pain and makes someone feel wonderful again. Love is the only thing in this world that does not hurt.”
― Meša Selimović

“Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; Navikni se na prezir ako želis mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu...”
― Meša Selimović, Death and the Dervish

“Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju utvare i život, pa nema ni čistog sećanja, ni čistog života.”
― Meša Selimović, Death and the Dervish

“Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i
ne želim da otjeram jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.”
― Meša Selimović, Death and the Dervish

“Dobar čovjek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo. Nemoj svoj duševni mir narušavati tako što ćeš razmišljati o nedostacima drugih. Ako te neko povrijedi, prijeđi preko toga. I budi kao Ruža koja daje miris svima, a ne samo dobrima, ili Drvo koje daje hlad i onome koji želi da ga sasiječe.”
― Meša Selimović

“Boj se ovna, boj se govna, a kada ću živjeti?”
― Meša Selimović, The Fortress

“Krijemo ljubav, tako je i ugušimo. Šteta.”
― Meša Selimović, Death and the Dervish

“Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš.”
― Meša Selimović, Death and the Dervish

“Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora moj život i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.”
― Meša Selimović, Death and the Dervish

“Čovjek je proklet, i žali za svim putevima kojima nije prošao.”
― Meša Selimović, Death and the Dervish

“Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti !”
― Mesa Selimovic, Tvrđava

“Ljubav je jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati, ni tražiti joj razlog.”
― Meša Selimović, Death and the Dervish

“Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.”
― Meša Selimović, Death and the Dervish

“Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.
Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.”
― Mesa Selimovic, Ostrvo

“Do kraja života upoznaću ljude a nikad ih upoznati neću uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću svojih postupaka.”
― Meša Selimović, Death and the Dervish

“Samo izvolite, poslužite se mojom dobrotom, trošite moju iskrenost, hranite svoj ego mojom ljubavlju, gužvajte moje emocije kao staru hartiju, uzalud vam trud.

Nećete postati bolji, nećete postati ja, jer treba vam i duša. A nju mi ne možete uzeti, i sve dok je imam, ostat ću Čovjek.”
― Meša Selimović

“Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost. Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.”
― Mesa Selimovic

“Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.”
― Meša Selimović, Death and the Dervish

“Prijateljstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, već sebi.”
― Meša Selimović, Death and the Dervish

“Živimo na zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer ko oprosti on je najveći. A znam zaboraviti ne mogu.”
― Meša Selimović, Death and the Dervish

“Zar ne vidiš koliko mi je važno...? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, da pošalješ do đavola sve pametne postupke, jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje”
― Meša Selimović, Tišine

“Otići ću jednom.
Kuda?
Ma kuda.
Kada?
Nikada.
Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja, maštanje nestaje. Ostaje tuga. Ostaje život oko nas.”
― Meša Selimović, Ostrvo

“Poznavati se, značilo bi znati ono što ne treba.”
― Mesa Selimovic, Derviš i smrt

“Čuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Čarobnjački me sastavljala od razbijenih komada, možda i ne primećujući pukotine”
― Meša Selimović, The Fortress

“Neka noć mora biti posljednja,i nešto mora biti što boli,uvijek.”
― Mesa Selimovic, Death and the Dervish

“Bila je tiha luka, u čiji sam mir ulazio slomljen olujom, ali srećan što se vraćam.”
― Meša Selimović, The Fortress

“Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.”
― Mesa Selimovic

“Usamljen među grobovima, zaboravio sam na mržnju. Vratila mi se kad sam prišao ljudima.”
― Meša Selimović, Death and the Dervish

“Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put : nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama. A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost ... I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna : čuvam se i jednog i drugog ...”
― Mesa Selimovic - Tisine