Ivana Šojat > Quotes

“Kad bi ljudi shvatili da su i drugi ljudi ljudi, na svijetu bi bilo manje pizdarija.”
― Ivana Šojat-Kuči

“Riječi se talože ako ih ne izbacimo. Ali ne kao snijeg, nego prije poput otpada na tržnici ili osušena cvijeća s grobova: sve na kraju počne trunuti, zaudarati. Ljudi bježe od onih u kojima se previše toga nataložilo.”
― Ivana Šojat-Kuči, Ničiji sinovi

“Svi su ljudi isti kad se rode, jer im je duša ista količinom i čistoćom. Oni se tek na raskrižjima počinju razlikovati, jer se nekima na putu duše istroše zbog loših i samoljubljivih odabira, ili izgube poput uplakane djece. Drugima duše postaju bistri, planinski izvori koji svoju živu vodu dijele sa svakim putnikom. Duše tih ljudi postaju toliko velike, da čežnjom i ljubavlju grle sve izgubljene ovoga svijeta.”
― Ivana Šojat-Kuči, Šamšiel

“I običan čovjek u afektu može odlutati u zlo. Kao dijete koje u histeriji igre u gomili baci kamen, razbije nečiji prozor ili glavu. Obično dijete će nakon toga zaplakati, tražiti oprost, balavo će i uplakano ponavljati kako nije htjelo. Dijete za koje više nema nade oholo će se uspraviti, isprsiti. Ono je već naučilo iz tuđe boli crpiti moć, tuđu bol njušiti kao hijena krv.”
― Ivana Šojat-Kuči

“Lakše je na latinskom deklinirati imenice, nego u riječi uobličiti ono što nas noću proganja.”
― Ivana Šojat-Kuči, Kao pas

“Zlo, uspjelo me je zaraziti zlo. Zlo vam je kao bolest: ili ozdravite ili zauvijek umrete. Ja sam ozdravio. Mnogi su poumirali.''
''Znam, izginuli u ratu.''
''Ne oni.''
''Nego tko?''
''Svi koji su mržnju prihvatili kao novi dom, novu domovinu. Zlo ubija ljude, ubija im tijela, uvijek ostavlja preživjele, mržnjom zaražene preživjele, koji poslije grade novi svijet, svijet nakon nekog pakla. Pakla svjetskog rata, pogroma, totalitarizma, građanskog ili vjerskog sukoba. Malobrojni su oni koji ozdrave, koji shvate trik, pa prekidaju niz. Svijet u kojem danas živimo izgrađen je na zločinima, na osvetama za zločine, osvetama na osvete.”
― Ivana Šojat-Kuči, Jom Kipur

“Mržnja je bahat i nametljiv gost koji voli zasjesti, isprazniti smočnicu, nikiad ne otići i prisvojiti dom čovjeka koji ju je, u afektu pokupio s ceste.”
― Ivana Šojat-Kuči, Kao pas

“Čovjek je, kotrljajući se kroz bahatost vremena, gubio predrasude i stvarao alatke koje su mu olakšale slijepo puzanje kroz blato. Istina, zbog tih je alatki čežnje za boljitkom čovjek postao uspravna okomica nad divljinom, no istodobno je, gubeći strah pred munjom i gnjevom neba, izgubio i potrebu za traženjem samog sebe. Čovjek je, trežeći svemir, izgubio samoga sebe.”
― Ivana Šojat-Kuči, Šamšiel

“Zlo se u Slavoniji moglo opipati. Sa svih strana, Kao nešto crno, crnje od mraka. Na Nemetinu ili kod Paulina Dvora. Zurio bi u mrak i ježio se, osjećao to nešto ogromno, crno, ledeno kako se kotrlja, ide na nas. Nikome nisam govorio. Mislili bi da sam poludio. Ili bi se zaledili od straha. Da sam im rekao da imam dojam da to ništa neće zaustaviti. Da ćemo svi ostati tamo, pregaženi, ostavljeni, samljeveni. Znam, reći ćete: u mraku stvari dobivaju na važnosti, ne težini. Znam. Slažem se s vama. Do mraka u rovu nisam znao da jež zvuči poput zadihana, srdita čovjeka koji juriša na tebe, da kukuruzi hodaju, šuljaju se, da jazavci zvuče kao lavovi. Ali ovo nije to, nije isto. Ovo o čemu vam govorim bilo je Zlo. S velikim Z. A pred Zlom možeš samo pobjeći, prikloniti mu se poslije kao pokorni koji u svemu jačem od sebe vide Boga ili suprotstaviti mu se. Kao čovjek.”
― Ivana Šojat-Kuči

“Valjda je i ona znala, ili barem načula da mrtva nakon hladnjače izgledaju sasvim drugačije i strano. Da se na njima točno vidi da su prazni kao ukleta kuća iz koje su se iselili stanari. Valjda me htjela poštedjeti prazne mamine ljušture. Nije znala da me nema čega poštedjeti. Za mene je mama uvijek bila prazna ljuštura.”
― Ivana Šojat-Kuči, Unterstadt

“Znate, najlakše je upravljat glupima, neobrazovanima i ovisnicima, to sam shvatio. Glupe i neobrazovane zanimaju samo njihove guzice, oprostite na izrazu. Ovisnici samo žele utažiti vlastitu žeđ, glad, kako god to želite nazvati. Nisam htio biti ništa od svega toga. Htio sam biti svoj.”
― Ivana Šojat-Kuči

“Znate, doktore, priznali mi to ili ne, stvari nikada ne počinju svima istodobno. Znam, reći ćete, osjećam da ćete reći kako je rat počeo davno prije, još na Plitvicama, u Kninu, Borovu selu. Ali, znate, ljudi su marva, svi smo mi marva: reagiramo tek kad požar zahvati našu kuću ili staju. Sve do tog trenutka ono što gledamo samo je film. Film o drugima.”
― Ivana Šojat-Kuči

“Samoća je većini ljudi najstrašnije sučeljavanje. Ona nas razodijeva, razgolićuje, skida sve maske. Ona je savršeno ogledalo nesavršenog čovjeka. Svi su ljudi barem tisuću puta u životu čuli tvrdnju da se čovjek rađa i umire sam, pa pokušavaju prazninu između ta dva trenutka savršene samoće popuniti zajedništvom.”
― Ivana Šojat-Kuči, Šamšiel

“Tišina zapravo nikada ne šuti. Nastanjena je piskutavim, psičućim, histeričnim bićima koja neprestano nešto mahnito kazuju, ne uzimajući stanku za zrak. Doživljavam ih kao mušice u roju, komarce koje u zraku čuješ, no ne možeš odrediti udaljenost na kojoj se nalaze, iz kojeg kuta te vrebaju ni kada će ti se napiti krvi.”
― Ivana Šojat, Emet i druge priče

“Mržnja je poput moćnog mlaza vode iznenada ispuštenog iz akumulacijskog jezera. Jedino razumno rješenje je izdržati, pretrpjeti taj mlaz, silu te vodene stihije. Baciti eksploziv na branu, uzvratiti jednakom mjerom, znači ustostručiti snagu zla, podariti mu moć da vlada, provodi vlastitu volju, odnese i bacača dinamita i nedužne, prvenstveno nedužne. Nakon toga ga je teško zaustaviti.”
― Ivana Šojat-Kuči

“Znaš, ljudi su ti crno-bijeli pantomimičari: neprestano mašu rukama, glume kretnje, a neprestano stoje na mjestu. Ne mijenjaju se: samo svlače i navlače maske, mijenjaju pročelja, dekoracije, zastore, navlače žaluzine, škilje i proviruju, prilagođavaju se okolini, onom što okolina naziva normalnim. Neprestano se žale, kukaju, jadikuju, a ustvari, sve su sami odabrali. Živote natrpavaju kao malene stanove i sobičke nepotrebnim pokućstvom, skupljaju laži kao zalihe brašna pred rat.”
― Ivana Šojat-Kuči, Kao pas

“Je li istina da morski psi noću laju?" upitao sam starog, koji je provirio u kupe kako bi hinio skrb o nama. Premda smo ga svi sekundu prije čuli kako tad već pijan priča jedan od viceva o plavuši i milicajcu, smijući se kao životinja. Tako je, naime, stara opisivala očev pijani smijeh, a ja sam se uvijek pitao koja se to životinja tako grohotom smije.
Stari me upitno pogledao. Mislim da je stara prestala žvakati krišku rajčice koju je netom ugurala u usta.
"Sandra mi je rekla da noću morski psi laju, a kad je pun mjesec, čak i zavijaju", samopouzdano sam kimao. Na trenutak je sve zastalo, a onda se stari uozbiljio. Tad sam mislio da se uozbiljio, jer sad bih znao da jedva suspreže onaj svoj životinjski smijeh.
"Laju sine, laju. Na tu tvoju Sandru. Zato što je mala lažljiva kučka!”
I tu je krenuo odron koji ću zauvijek pamtiti. Čak i ako stari bude zauvijek pamtio moje oči velike kao fildžani.
"Svinjo pijana!" zapsikala je mama i rajčica joj je frcala kroza zube što ih je stiskala trudeći se istodobno i vikati i uvredu izgovoriti dovoljno tiho da je ne čuju u drugim kupeima, da se ne sramoti.
"Svinja je korisna životinja", odmahnuo je stari rukom. "I na tebe će, Anđelka, lajati morski psi u Sukošanu kad te vide tako nadrkanu", dobacio je prije no što će povući vrata i zatvoriti ih te se grohotom nasmijao.
"Budala”, promrsila je mama sebi u bradu.”
― Ivana Šojat, Štajga ili put u maglu

“Što ako, osluškujući samoga sebe, u tišini samoće ne čujemo ništa, ili ondje zateknemo ono čega se plašimo? Jesi li znao da je čovjekov najgori strah, strah od samoga sebe”
― Ivana Šojat

“Oduvijek sam smatrala da kuće u napuštenim selima umiru dostojanstvenije. One zorno dokazuju da se sve vraća onome od čega je poteklo: malo-pomalo zemlja ih u konačnici proguta. Prekrije ih mahovina, trava, iz temelja im izniknu stabla i one potonu u zemlju kao u najmekši, suhi pastel. Nema boli, smrti, samo san, gotovo ganutljiv povratak počelima. I onaj miris vazda tople zemlje koja isparava kad zima stegne iznad jaruga i oranica. Gradske kuće propadaju kao raspikuće koje su propile imetak ili kurve koje polagano izjeda sifilis. Nimalo dostojanstveno. Iz kitnjastih se razglednica nadobudnog fotografa prometnu u gvaš, u nešto sivo, nakošeno, nešto što iznutra vonja na vlagu, smrdljive noge, zaboravljeni ručak u kojem su se nastanili crvi.”
― Ivana Šojat-Kuči, Unterstadt