Momo Kapor > Quotes

“Svakoga dana pronalazio bi po koju zaboravljenu Uninu stvarčicu, iz koje bi ga nasmešeno gledale njene srneće oči. Kada je jedanput istresao madrac, pronašao je tri ukosnice, napukli češalj sa srebrnim zvezdama, četvrt čokolade punjene kokosom i do pola popušenu kutiju "Marlboroa". U kupatilu je otkrio ljubičasti ruž za usne i vatu. Fetišista! Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje? Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju? Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Esplanadi". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše, i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka "?" i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima. Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." I: "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona." I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..." Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac. Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put, ne. Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost kad u prolazu udahnem "Cabochard" na nekoj nepoznatoj, crnomanjastoj devojci. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli ( "Hvala što ne pušite!" - a pušili smo), i cvećarke koje jesu. Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi, ne ostaje ništa. Sranje...”
― Momo Kapor, Una

“Čemu bi uopšte život trebalo da vodi? Kad već hoćeš da čuješ šta mislim o tome, reći ću ti: samo bez aplauza, molim! Neću da utucam ovaj svoj životić u nekom nreperstanom čekanju. Šta radiš celog bogovetnog dana, samo nešto čekaš? Platu, večeru, proleće, letovanje, zimu, da provri ručak, da se ugreje peć, maturu, pa fakultet, pa muža, pa decu, pa unuke, pa kišu, pa sunce, pa da prestane vetar, pa da otplatiš kredit, pa da ti se očiste dosadni gosti iz kuće, pa da poče predstava, da počne neka televizijska masaža – i šta si radio? Ništa! Neprestano si nekog đavola čekao i on je stvarno stigao jednog dana, taj đavo, mislim, ali sorry, bilo je već kasno. Hoću da mi se sve dešava odmah. Evo sada! Hoću da ćutim i slušam muziku koja mi se dopada i da nipta ne čekam, već samo da postojim, tako nekako – da osećam ruke, noge, zube, nepce, kosu; jednom rečju oću da baš sad živim, ako si razumeo šta oću da kažem?”
― Momo Kapor, Beleške jedne Ane

“Ja uopšte mislim da najčudniji ljudi izgledaju vrlo konvencionalno, vrlo
standardno. Jer čovek koji je zaista čudan iznutra, onaj koji je u dubokom
nesporazumu sa svetom koji ga ne prihvata i ne shvata, ne oseća nikakvu
potrebu da se ukrašava spolja, da privlači ičiju pažnju. Naprotiv! On želi
da se sakrije. Ima li čudnijeg ljudskog stvorenja od Kafke, na primer, a on
je gotovo čitavog života radio u jednom osiguravajućem društvu u Pragu,
ne razlikujući se spolja od ostalih činovnika.”
― Momo Kapor, Una

“След любовта остават телефонни номера, които избледняват. След любовта остават чаши с гравирани монограми, откраднати от по-добрите мотели. След любовта остава една маса в кафене "Манеж" и учуденият поглед на стария келнер, когато ни вижда с други. След любовта на устните остава металният вкус на несполуката. Остават адреси на стаи "от четири до шест". След любовта остават изреченията: "изглеждаш чудесно, никак не си се променил/а..." и "обади се някой път, нали пазиш телефонния ми номер?" След любовта остават тъмните улици, по които се връщахме след любовта. След любовта остават мелодиите по радиото, които постепенно излизат от мода. Остават тайните знаци, любовните шифри, остава твоята страна на леглото и страхът, че неочаквано ще влезе някой. Трак!-поставената слушалка, когатo се обади нечий чужд глас. Хиляда и една лъжи... След любовта остава изречението "Аз ще вляза първа в банята" и отговор: "Няма ли заедно?"- този път не! След любовта остават съучастниците: пазителите на тайните, които вече не са никакви тайни. След любовта остава лекото вълнение, когато пътьом вдъхнем познатия парфюм на някоя непозната жена. След любовта улиците са празни, а градът- пуст. След любовта остават неподписаните картички от Венеция и Амстердам. Препълнените пепелници и празното сърце. Навикът да се палят две цигари едновременно. Случайно направени снимки, загубени фиби, таксиметровите шофьори, които не ни обичаха и цветарките, които ни обичаха. След любовта остава наранената суета. След любовта остават други мъже и други жени. След любовта не остава нищо.”
― Momo Kapor, Una

“Naša veza, ma koliko to banalno zvučalo, ipak je jedinstvena po količini bola koji smo naneli jedno drugom. Zar nismo pokušali sve što je u ljudskoj moći, bežeći jedno od drugog? Probali smo druge žene i druge muškarce, da bismo konačno i neopozivo shvatili da moramo biti zajedno, ma šta se događalo.”
― Momo Kapor, Una

“Profesor, naime, nije bio sklon da deli mišljenje humanista kako ljubav oplemenjuje. Ona je teška kao bolest, i kada čovek ima sreće da je preživi, zauvek mu ostaju ožiljci koji probadaju u određeno vreme; pri pomenu nekog imena, u nekom bledom predvečerju, uz muziku koju smo nekada zajedno slušali, čak i pri letimičnom pogledu na ulični sat pod kojim smo se sastajali...”
― Momo Kapor, Una

“Živeli normalni poljupci, na čelu sa poljupcem u čelo!”
― Momo Kapor

“Dakle, drage moje devojčice, nije uopšte važno imate li četrnaest, sedamnaest, dvadest ili pedeset šest godina! Susretao sam ja i devojčice od sedamdeset dve, i odmah se nekako videlo da su još klinke: mislim, videlo se to po načinu na koji su zrikale unaokolo i krile smešak u prste, kako su isprobavale perike sa loknama boje zlata u robnoj kući, ogledajući se malčice iskosa i vrlo koketno – bile su to prave klinke od sedamdeset dve godine, na časnu reč! Jer, drage moje naglo ostarele devojčice, niste vi krive što se život našalio sa vama, pa vas jednog jutra probudio kao i obično u pola šest, kad ono 8 banki! Opa! A vi se još pitate da li je 1900. i neke trebalo da popustite jednom putujućem glumcu i dozvolite mu da vas poljubi, pitate se i pitate, a sve idete na prstima da ne probudite unuke; bosim nogama šljapkate po betonu (koliko sam vam samo puta rekao da navučete papuče, a vi opet ništa!), oblačite se onako još spvajući i ložite peć, pa ronite kroz jutarnji smog da kupite kilo polubelog, paklo butera, jogurt, kifle, mortadelu... – atamo vec 8 banki, a još niste načisto da li je trebalo dozvoliti onom putujućem glumcu da vas coki, ili nije?”
― Momo Kapor, Beleške jedne Ane

“Ako hoćeš da budeš srećan jedan dan", kaže stara poslovica iz Gruzije, "onda se dobro napij! Ako želiš da budeš srećan godinu dana, zaljubi se u lepu ženu. Ali, ako hoćeš da budeš srećan celog života, onda pij dobro vino sa starim prijateljima!"
- Možda se sreća sastoji u tome da na vreme prestanemo sa trkom za srećom? Da stignemo do života pre no što nam lekari zabrane pušenje, alkohol, hranu, kupanje, sunčanje i ljubav?”
― Momo Kapor, Magija Beograda

“Dole tablete za ljubav, seksualne statistike, lažne ispovesti po novinama, traume i izmene partnera! Dole
alijenacija vatačine! Dole kožni divani! Ua, libido! Ua, frustaracije! Čitajte čika Frojda samo kao strip! Kada
vas neko upita da li znate šta o njemu, kažite da je on, u stvari, norveški naučnik i da se zove Fjord, a da je poz¬
nat po tome što je otkrio najveći kompleks zemljišta i izmislio auto marke »Ford«! Živeli normalni poljupci, na čelu sa poljupcem u čelo!”
― Momo Kapor, Beleške jedne Ane

“Čudim se onome ko prodaje vino! Pitam se šta će bolje kupiti za te pare?”
― Momo Kapor, Una

“Recimo da sam običan čovek, mada to nije sasvim tačno: nema običnih ljudi”
― Momo Kapor

“Stvari ne vrede onoliko kolika im je cena, već onoliko koliko smo u njih uložili ljubavi.”
― Momo Kapor, Provincijalac

“Imaćeš je, dakle, sve dotle dok budeš u stanju da je krotiš u krevetu, a da istovremeno budeš nežan, mekan i odlučan, perverzan i žestok, lezbejka i makro, istovremeno; otac i učitelj,
incestuozni brat i Senegalac u live showu na Pigalu, koji tuca pred
publikom, ravnodušan poput ljubavne mašine, nežan kao najbolja
drugarica sa davnog letovanja u Makarskoj (prvi put na moru: lepljiva
sparina i slana noć u belim plahtama pokraj širom otvorenih prozora), da,
kao najbolja prijateljica koja ti dira nabubrele bradavice puna strepnje da
se taj pokret ne protumači pogrešno, na ivici tabu-ljubavi; ali to ni izdaleka
nije sve - potrebno je biti snažan, treba znati zadati onaj bolnoslatki
završni udarac od koga prskaju bubnjići, a sperma šiklja kao mlaz iz
vatrogasnog šmrka.”
― Momo Kapor, Una

“Gleda život koji je pun ravnodušnih lica - te gomile besmislenog, ničim neoplemenjenog mesa, što se hrani, ždere, peva i razmnožava, postajem li jedan od njih?”
― Momo Kapor, Una

“Ne treba se plašiti samoće. Ona je plemenita, ona je deo našeg života, baš kao i okupljanje. Ali nju ne može svako da izdrži! Ona nije za slabe, koji neprestano moraju da budu okruženi drugima da bi zaboravili koliko su slabi. I ne može svako iz svoje samoće, poput školjke, oblikovati biser i pokloniti ga drugima. Jer, poznato je: ne pravi svaka školjka biser. Najveći broj njih služi samo za jelo.”
― Momo Kapor

“Hodajući, učio se da živi bez Une. Da korača, istina, kao rekonvalescent, ali, ipak, da korača. Da jede. Da pije sam. Da diše, da spava, da se smeje, što mu je najteže polazilo za rukom.”
― Momo Kapor, Una

“ - Vidite, draga moja - rekao je drugarici Mitrović - svet je danas isuviše slojevit da bi se mogao obuhvatiti ili objasniti samo jednom ideologijom, ma koliko ona bila napredna, avangardna i svespasavajuća... Hteli mi to ili ne, možemo reći da živimo u doba krize ideologije. Naravno, lako ćete pronaći opravdanje za bilo koju tezu koju želite da dokažete, ali to ne znači apsolutno ništa! Tačnije, to samo znači da ste sami sebe onemogućili za sveobuhvatnije i slobodnije shvatanje života. Možete li da me pratite? - a hteo je da joj kaže: mora da Vas je strah da malo živite izvan neke ideje, makar i polovne; kada ste izvan čvrstog sistema mišljenja, koji Vam poklanja kakvu-takvu sigurnost (umesto proteze), kao dobro poznati nameštaj u sobi, bez obzira što su ormari toliko veliki da zaklanjaju prozore i vrata, i što nema izlaza iz te sobetine-klopke - ipak imate osećanje da niste sami, da smelo koračate okruženi istomišljenicima prema zajedničkom cilju...”
― Momo Kapor, Una

“ - Biografije opterećuju! Kada postane suviše poznato, isuviše obeleženo kao imidž, možeš da budeš sigurna da se jedno lice već izlizalo od upotrebe. Čovek se, naime, hteo ili ne hteo, poistovećuje sa javnom predstavom o sebi i počinje da se ponaša kao bronzani spomenik koji hoda. Pogledaj, na primer, značajne ljude za vreme službenog ručka! Pogledaj kako dostojanstveno žvaću, razgovaraju, odlaze u klozet, kao da čine nešto neverovatno važno! Poverovali su da su neophodni. A to, veruj mi, nije niko!”
― Momo Kapor, Una

“Zamišljao je, naime, pravu ljubav kao vezu dve potpuno odvojene, samostalne sudbine, dva ravnopravna života čoveka i žene, koji se u pauzi između dve bitke, dva okršaja i dve usamljenosti, sreću i vole, a da niko ne pokušava da potčini svog partnera. Odmor ratnika! Poštena I čista igra.”
― Momo Kapor

“Nemoguće je do kraja shvatiti jednu ličnost ako joj ne dodirnete kožu (svakako ste i sami primetili da mnogi ljudi, kada razgovaraju sa vama, traže i taktilni kontakt - body language - neprestano vas pipkaju za ruku, koleno, tapšu ili vuku za rever), zatim, potrebno je omirisati i liznuti tu kožu; psi se njuškaju kad god se sretnu; potrebno je biti vlažan od tuđeg znoja, jednom rečju, potrebno je prodreti u samu srž tuđeg bića, naravno, u onoj meri u kolikoj je to uopšte moguće među ljudima.”
― Momo Kapor

“Recimo da sam običan čovek, mada to nije sasvim tačno: nema običnih ljudi."
"Kad se ništa ne poseduje na ovom svetu, ljubav je, izgleda, jedino utočište."
"Najpre moram da dokažem da sam Ja zaista Ja, a ne neko drugi."
"Nama je ljubav bila sve, i još više od toga: zavera dvočlane grupe koja je odlučila da se odupre daleko nadmoćnijem neprijatelju, ničim drugim do slepom snagom svoje privrženosti.”
― Momo Kapor, Od sedam do tri

“- Albert Kami, naime, tvrdi da je za dokolicu potrebno mnogo više snage nego za rad! - pokušah da joj objasnim. - Dokolicu, po njemu, mogu da izdrže samo izuzetno snažni duhovi dovoljni sami sebi...”
― Momo Kapor, Ada

“Potrošio je svežinu, dah, otvorenost, radoznalost, sve. Šta je ostalo umesto toga? Samo želja za nežnošću. Samo ona još nije potrošena, čini mi se da je njen izvor snažniji nego ikada ranije, a da su se one važne, nenadoknadive stvari, sva energija i polet sagoreni da bi se na toj staroj vatri, na njenom ohlađenom žaru nekim misterioznim procesom iskristalisala suština čežnje.”
― Momo Kapor, Una

“Dame i gospodo, drugovi i drugarice, dragi gosti, imam naročito zadovoljstvo da večeras otvorim izložbu dela naše drage Anči. Naša mlada umetnica uvrštena je već u najvažnije stručne publikacije. Iza nje stoji obimna bibliografija, a njeno ime danas se može pronaći ne samo u Telefonskom imeniku za grad Beograd i za čitavu Jugoslaviju već i u ekskluzivnom spisku stanara i nekim drugim značajnim publikacijama, kao što su Školski dnevnik ili Spisak dobrovljnih davalaca krvi. Do sada se pojavljivala na svim značajnijim i važnijim kolektivnim nastupima na časovima crtanja u svojoj školi, dok se neka od njenih dela, redjenih kredom i zgrafitom, izvedenih tehnikom grebanja, još uvek nalaze na nekoliko zgrada u najprometnijim ulicama našeg glavnog grada. Izdvojimo samo neke poznatije kompozicije: „Mišo čekaj me u pola osam na starom mestu. Ana je budala“ (kolektino delo njenih suparnica – Knez Mihailova 10, levi zid), „Budala je onaj ko je pisao“ (ista lokacija, Anin odgovor na napad), etc, etc... Drage dame, gospodo i dragi gosti, dopustite mi da ovu najotvoreniju izložbu u gradu proglasim otvorenom, a da istovreeno svoje buduće kritičare zatvorim (u ludnicu)!”
― Momo Kapor, Beleške jedne Ane

“Biti kod nas žrtva, mnogo je teže no igde drugde na svetu! Jer, nigde se od buduće žrtve ne traži da još i sama aplaudira svojoj sopstvenoj likvidaciji.”
― Momo Kapor, Knjiga žalbi

“Kafa je najvažnija sporedna stvar našeg života. Čini se, bez svega možemo, sem bez nje! I kada nemamo baš ničega u kući, poslužićemo gosta poslednjim ostacima kafe iz mlina...
Način na koji se spravlja i pije kafa, predstavlja, takođe, i pouzdanu granicu između mentaliteta i civilizacija. Dok Sever i Zapad piju kratke espreso kafe usput i na brzinu, tako reći, s nogu, oslonjeni uglavnom na šankove , Istok najpre mora da sedne, odahne i na miru rezimira dan u toj slatko-gorkoj životnoj pauzi.”
― Momo Kapor, Magija Beograda

“-Šta je za tebe nauka? - Način kako da organizujem svoje prepodne u životu.”
― Momo Kapor, Una

“Imaćeš je, dakle, sve dotle dok budeš u stanju da je krotiš u krevetu, a da istovremeno budeš nežan, mekan i odlučan, perverzan i žestok, lezbejka i makro, istovremeno; otac i učitelj...”
― Momo Kapor, Una

“Beogradski pijanci su, inače, najizdržlјivija stvorenja na svetu. Lako je Francuzima i Italijanima da piju svoja čuvena vina; lako je Rusima da se opijaju votkom i Škotima viskijem – voleo bih da ih vidim sledećeg jutra, posle dva litra popijenog „banatskog rizlinga”, najpopularnijeg vina beogradskih špriceraša!”
― Momo Kapor, 011