Enes Karić > Quotes

“Danas svako govori svašta, riječi su jeftine, gotovo bez ikakve cijene, postale su svakakve, nema više ljudi rijetke riječi, niti se prepoznaju oni koji šute.”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“Ima život i u njemu šest stvari: rat i smrt, ljubav i igra, rad i vjera. Rat i smrt su tu, nezvani i zajedno, kao bolesnik i bolest, kao mrtvac i grob, kao gubavac i guba. Ljubavlju i igrom zaboravljamo na rat i smrt. Voljenjem se budi zanos, a igrom nehaj, ali oboje je kratkotrajno, poput smjene noći i dana.
Ostaje rad da bi njime zaboravili na rat i smrt, ljubav i igru.
Da radom i znojem spoznamo kako nema obruča da se njime obujmi svijet. Onda se čovjeku javi vjera da ga utješi što je sve nepromijenjeno, i što je tako.”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“Nepismenost nikad nije teško uvidjeti: um u čitanju teksta s gramatičkim greškama osjeća istu neprijatnost koju trpe bose noge po trnju.”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“Istine ima, nije nepoznata, ali je laž glasnija!”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“Prošlost je najveće priviđenje! Prošlost je mjesto gdje je sagorilo vrijeme!”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“Kad ti je teško, brani se sjećanjima!”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“Navika je dragocjena, štiti te od novih zala kao deblja košulja od šiba.”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“Bog je stvorio nebrojeno stvari, ali ih sve čovjeku nije ni pokazao, a još manje objasnio. Neke je ostavio čovjekovoj vjeri, druge razumu, treće snatrenju, četvrte slutnji, pete ljubavi... Ali najveći broj Božanskog beskraja uopće se ne tiče čovjeka! Čovjek ne treba sve da zna!”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“Sve ti mogu oduzeti, ali jezik za zubima ne mogu, ušutkanu riječ ne mogu. Nikada!”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“To su one odluke koje čovjek donese u tišini noći, za obilna pljuska, oluje i vjetra, kad uzme cijeli život preda se kao granu, pola suhu a pola zelenu, i prelomi je na desnom koljenu! I uvijek se prevari: to što je od života preostalo kraće je od odbačenog dijela i pređenog puta.”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“Teško narodu u koga se laskanjem postaje predvodnik (ili predvodnikov pomoćnik), u koga se sve može kupiti, pa više ništa ne vrijedi, u koga riječ učenih nije mjera istine već očaja.”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“Na krvavoj sablji ne može biti odsjaj ni svjetla, ni sunca.”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“Ljubav čovjekova nije samo njegova, kao ni mržnja.”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“Čovjek gleda u osvjetljeno, ne u svjetlost!”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“U nas primirje nije put u mir već u rat! Zašto? Zato jer nismo svi htjeli pravdu i zaborav, niti smo to htjeli u isti mah! Kad smo htjeli pravdu, tražili su zaborav, a kad smo htjeli zaborav, zahtjevali su pravdu! Tako je bilo do sad, jer nekad smo poraženi mi, nekad oni. Dok se Božiji dani nekom smiju, drugom se mršte. Nikada na zemlji nije svukud vedro! Poraženi traži pravdu, pobjednik priznanje i slavu! Hudi želi istinu, jaki hoće vlast!”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“Sve zajedno ode u vjetar, i dobročinstvo i spletke, i halal i haram, i zikr i psovka, i šerbe i vino, i suho i sirovo. U Bosni propadaju i šejtan i melek, zajedno! I to govori kakav smo mi narod, zavezan u nerazmrsiv čvor.”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“Prašino, budi strpljiva, čekaj proživljenje! Milionima godina!”
― Enes Karić, Pjesme divljih ptica

“Čekam spokojno da krene džuma, da me hodžin vaz sjeti na štagod lijepo, da mi pred oči koje se jasno sjećaju iziđe mršavo lice hodže Gušića, neka mi u ušima odzvanja njegov glas o tome da je o vjeri potrebno znati samo jedno: ona je čovjekova granica, obična a uvijek prisutna, kao zrak u plućima! Ako si svjestan te granice, prati te kao blaga sjenka dok ima svjetla. Sjenka kod tebe, blizu, a svjetlost unaokolo i svuda. Pogledaj koji put u sjenku kao opomenu. Ne dopusti, da svjetlost mine, jer će nestati i sjenka, iščeznuće opomena, zakoračićeš u tamu. A tamo, u tami, nema granice, nikakve, ni sjenke, nikakve, stavljaš stope gdje hoćeš, ne znaš razliku između harama i halala, sve ti postane svejedno, kao kravi koja ne zna razlikovati travu svog vlasnika od trave njegova susjeda. Trava ovdje, trava tamo, a između provaljena ograda... Draga braćo, znanje o provaljenoj ogradi još uvijek je nekakva granica, makar bivša, dobro je da smo je i takve svjesni.”
― Enes Karić, Jevrejsko groblje

“A kada je rat svemu se čovjek može nadati, ali svaki dan sve više saznajemo da nas malo šta može iznenaditi. Tako je svakim danom sve novo, kao da smo ukleti sa ovoliko mnogo novih stvari, kažu da u Kineza ima krilatica, ili poslovica, svejedno: «Dabogda živio u interesantnom vremenu!» Tako su oni proklinjali onoga koga nisu voljeli. Da, tako je, kaže Hegel, stari narodi su izumitelji starih poslovica, a mali se u njima pronalazili.
Ali, nisam filozof, filozofima je razonoda pričati o svijetu kakav nije.Svi vidimo: Bosna se strpljivo savija, kao jufka kad je jedra domaćica razvija, ali se ne da! Strpljivo čeka gospodara! Kad sam studirao političke nauke, u Aleksandra Koževa sam vidio, kaže: jedan gospodar za mnoge sluge, to je historija! A ja, dodajem: Od faraona do danas, historija se nije promijenila ni koliko crno pod noktom. Faraon, cezar, car, halifa, sultan, svećenstvo, ulema, papa, šejhul-islam,predsjednik, kancelar, generalni sekretar partije, birokratija pa tehnokratija – sve gospodar do gospodara! Zaključak Aleksandra Koževa je jasan: Da nije gospodara, sluge bi se međusobom isjekle, izjele bi se zubima odmah jutros, ne bi čekale podne, kao što se među se sasjeku... pčele...
Ali braćo i sestre, ovom narodu nije lahko biti gospodar i ostati jedan. Da jeste, Osmansko-carstvo bi i sada bilo ovdje. A znate li zašto nas je predalo Austrougarima? Zato što su Osmanlije znali da će se Austrougari ne samo obrukati već i brzo propasti čim zavladaju nama! Tako je i bilo, Austrougarima smo se zgadili za samo četrdeset godina, deset puta brže nego li Osmanlijama! Švabo je pljunuo na sve, pa i na nas i rekao: Ni manje zemlje, ni veće želje da u Boga iz inata različito vjeruju!
Bili smo dosadni i Kraljevini Jugoslaviji, tako je je Kralj Petar II Karađorđević okrenuo glavu od nas, odletio prvo u grčku i Palestinu, a zatim u Egipat, da bi u junu 1941. stigao u London. Šta se poslije desilo vidimo svi, ne moramo čak ni oba oka otvarati. I Titino se rasulo na četrdeset i nekoliko godina! Balkansko guvno je opet razvršeno, od svjetskih gospodara niko se još ne odlučuje da zauzme Balkan.
Dođi, o gospodaru, po milosti Božijoj! ...Pomiluj sve, bez razlike,..., što brže i što nježnije! A sad, čestita braćo i sestre, evo moga obrazloženja zašto nam treba jedan gospodar. Nekad bijaše jedan car za Kavdakom, ruski, u sretnoj carevini, ruskoj, čestit i pametan. Sve je dozvoljavao da narod priča, o svačemu: o mnogo para i njiva, ..., deva i krava, o rodnim godinama i unosnim žetvama i o debelom snoplju...Samo jedno zakavdaški car nije dao: Branio je pričati o vlasti, o caru! I bio je u pravu. Šta imaju o vlasti pričati marveni trgovci?! Ali, kasno to narod saznade (narod uvijek sazna posljednji), izbi rat, pa se tužno sjeti svog dobrog cara, ali bijaše dockan, predockan. Pojavi se drug Lenjin na ovaj svijet, pa opčini sve oko sebe slatkom pričom da vlast pripada narodu, koji mu povjerovao, pa uhvati cara za Kavdakom, i ubi ga sa svim njegovim, muškom i ženskom svojtom. ... Još sam u bogosloviji učio: moderna povijest Evrope sastoji se od jurišanja prema gore – na cara, na vlast, na crkvu. I na Boga bi evropljanski narod, i njega bi rado svrgnuo sa Prijestolja, samo sreća pa ga ne vidi! Pomislio narod da je vlast lijepa igračka, pa uzjaha na mnoge revolucije i pravo na uzvišene bregove, na cara, na vlast, i na crkvu! I molim vas,..., šta je narod dobio kada je to troje slavno srušio na brdu i svaljao u glib, dolje pod brdo?!Ništa! Nove vlasti su na narod dale namete, zapovijedile obnovu, od narodnih para napravljeni su parlamenti i predsjedništva. I prvo što je narod vidio bilo je da u parlamentima i predsjedništvima ne stanuje narod, već vlast! I narod se silno ražalosti i zacmizdri kad otkrije: prohtjevi u ovih novih isti kao u cara pa i veći jer ih je više. I jer se množe više, kao gube po truhlom hrastu. I vidje narod da su revolucije obično skakanje u maglu.”
― Enes Karić, Jevrejsko groblje

“Neighborhood

In the broadest sense, the neighborhood is a friendly atmosphere of security that lies between two or more human virtues and nobility. Therefore, the neighborhood is also spread out prevalently from human kindness and sympathy. Neighborhood is not something “scientific”, resembling a “scientific fact” that has the date of its discovery. The neighborhood, therefore, can not be defined as same way we define chemical formula. Neighborhood is not an object or concept that is somewhere in the institute's cabins made and then is applied to us. The neighborhood is above all the giving of to other people and creatures with spiritual tranquility and physical security, to live with them. The neighborhood firstly encompass us, not we him. The neighborhood, therefore, is the spiritual, psychological and physical space emerged from the whole set of moral relations among people. There is a moral neighborhood between us and our neighbor. The neighborhood is here, like the air here or the ground under the feet. The neighborhood reside in pious freedom of personal decision to live inpeace in with other people. Also: neighborhood is not a dictation law, similar to the dictation of the laws of modern parliaments. In the neighborhood establishment there is no “stronger” and “weaker” sides. Neighbors donate the neighborhood institution with their own goodness and that so they are enobling. Therefore, the neighborhood is not a prevalent rational project such as, for example, the construction of a hydroelectric power plant a project! Neighborhood is a spiritual institution that grounds itself, under condition that moral people provide a chance for that institution. Neighborhood is not led or moderated by any of the participants in it. In addition, the neighborhood is a consequence of moral courtesy, moral education. Our upbringing and our morale dams protect others from us. Furthermore, it is like a free and dignified conversation. A dignified conversation leads itself. If any interlocutor begins to dominate the conversation, then the conversation turns into something like a police interrogation. The neighborhood, of course, can be intimidated, but it is not a family alliance. Namely, our neighbor is not necessarily our cousin. Neighborhood is neither a material benefit nor a business, because the true neighborhood does not thickens anyone bank accounts. But the true neighborhood contributes to many prosperity, and among others to the material, of course. Although the neighborhood has nothing against the rules of “house rules”, the neighborhood is far more than that.
The neighborhood is a moral characteristic of the neighbor, and the neighbor is here as someone who is “sown on Earth”, where are “sown” we too, his neighbors. The neighbor is in the midst of our vicinity, in the middle of the same street, in the middle of a common city, homeland and country. Further, the neighborhood is a moral responsibility. The neighbor is there to meet, to exchange greetings, to shake hands, to talk, to eat sometimes together, to exchange views, opinions about world and life. By our conversation with us, our neighbor moves in our time with non-violent footsteps, enters our language, steps into our spiritual mood, enters “our space”. We do the same with his time, language, spiritual mood, “his space”. But this participation in the space and the spirit of the neighborhood does not mean occupation. On the contrary, the neighborhood is participation without seizure without deprivation, as billions of fish participate in one ocean, but it is impossible to say that each other occupies their space ...”
― Enes Karić, Eseji od Bosne

“A onda je rekao da su danas muslimanski narodi svugdje u velikom neredu zato što su u malim ratovima, od kojih nikada ne može nastati velika sreća. Velika sreća nastaje samo iz velikog rata! Svi vidimo kako već godinama nema mira ..., niti između Iraka i Irana, ni u Eritreji i Somaliji, ni između muslimana u Afganistanu, nema mira zato što se vode mali i uglavnom neugledni, dosadni i sirotinjski ratovi, fukaralučki i za sitan groš, iako uz mnogo mrtvih i obogaljenih. Nažalost, tako će biti sve dok ne dođe do još jačeg sukoba, pravog, koji će jednog zasvagda pokazati ko je na isitini i pravom haku, a ko u zabludi. Mali ratovi su nalik osoki iz đubreluka, samo prljaju put, ništa ne riješe, posvuda smrdi i dalje, čak i više.
U Hamburgu je čitao nekavu učenu studiju o tome da jedino veliki ratovi pokažu ko je velika sila. Eto Amerike ne bi bilo bez Drugog svjetskog rata, tog velikog i slavnog sukoba, nakon kojeg se nedvojbeno zna ko je jači. A ko je jači on je i sveti! U Evropi su se krščani među sobom trvili dva i po stoljeća malim i neuglednim ratovima, a onda su nastali Prvi i Drugi svjetski rat, i sa njima se uzdigla Amerika. I sad Amerika ne da da krščanski narodi, katolički i protestantski, ratuju jedni protiv drugih, niko više ne smije ni zucnuti!
Isto je i sa Sovjetski savezom, i on je razvio mišice iz dva svjetska rata, poklopio većinu pravoslavnih naroda, i usput po neki katolički, ne da im da se bave malim i fukaralučkim ratovima, ne da im da džaba gube vrijeme. E draga braćo, i mi muslimani trebamo imati Ameriku, muslimanksu Ameriku. Pa da ona odmah udari čušku svakom onom malom muslimanskom narodu koji je nabodica i fukaraluča prznica, pa hoće povesti mali rat! Pljujem ti ja takav rat!”
― Enes Karić, Jevrejsko groblje