Zoran Kravar

“Nakon što sam jednog prosinačkog dana 2001. u zagrebačkoj Nacionalnoj knjižnici prisustvovaoraspečaćenju pisane ostavštine Miroslava Krleže te sudjelovao u dugoj stručnoj raspravi o njemu, krenuo sam, zajedno s dijelom publike i sudionika, u piščev stan, gdje se upravo imao otvoriti Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleže. U dvorištu kuće na Gvozdu, dok sam zajedno s drugima cupkao na temperaturi od oko minus 10C po ledenu betonskom tlu i čekao gradonačelnika, iznenadilo me je mnoštvo meni nepoznatih ljudi o kojima sam od prisutnih kolega čuo da su iz kulturne administracije, državne i gradske, pa sam se u sljedećih pedesetak minuta - koliko nas je gradonačelnik pustio čekati - zapitkivao je li otvorenje moralo biti organizirano baš tako da među okupljenima bude barem dvije trećine kulturno neproduktivnih, a da se profesori, pisci i urednici osjećaju kao stranci.
Kad se gradonačelnik napokon dovezao do nas, nakon prigodne besjede (kojom nas je još desetak minuta zadržao u dvorištu), uveo u stan, uzvanici su ispunili primaću sobu u tolikoj masi da sam se pobojao kako će se deka između Krležina i donjega kata prosjesti, pa sam se instinktivno povukao u kut (gdje bi deka zacijelo bila izdržala i da su oni u sredini sobe propali kat niže). Tu sam se pak suočio s predmetom koji mi je privukao znatiželju te mi olakšao boravak u ambijentu koji je više od svega pobuđivao želju da se iz njega kriomice pobjegne.
Malo je reći da je neobični predmet bio radioaparat. Bila je to RIZ-ova glazbena kutija (kombinacija radioprijamnika, gramofona i magnetofona) u obliku oveće drvene komode s platnenim pokrovom preko ugrađenih zvučnika, s furniranim plohama i oštrim bridovima, tipičnima za ukus i dizajn ranih šezdesetih godina, kad su oble forme omiljene sredinom 20. stoljeća počele ustupati mjesto uglatima. Promrzao, umoran, pa i pomalo prestrašen okolnim žagorom, osamio sam se u kutu te se posvetio RIZ-ovu elektronskom čudovištu, privučen, istina, i Krležinim glasom koji je dopirao iz zvučnika i izgovarao tekst izvorno pročitan 29. ožujka 1966. na skupu o ilirskom pokretu. Očekujući da govornik dođe do znamenite rečenice kako su ilirci "bacili kroz prozor" jezik stare hrvatske književnosti (ona me je potresla već 1966., kad sam je kao gimnazijalac čuo u televizijskom prijenosu proslave), obilazio sam oko aparata i promatrao ga s radoznalošću s kakvom se i inače promatraju zastarjele tehničke naprave. Zapamtio sam ga toliko podrobno da i danas, zatvorivši oči, mogu dočarati njegove površine i bridove.
Zadržao sam se kraj aparata sve dok nije došlo vrijeme za odlazak, a vani se počeo spuštati rani zimski sumrak. Kući sam se vratio već po mraku, umoran, bezvoljan, u jednom od onih raspoloženja kad svijest o protraćenu vremenu preraste u osjećaj obuhvatnijega besmisla, kad nelagodne pojedinosti što ih čovjek pamti u vezi sa sobom i drugima budu prisutnije nego inače, kad se poslovi što ih valja obaviti u skoroj budućnosti učine jalovima ili nesavladavima.
Ali, kakav bio, taj je dan bio ispunjen Krležom, pa sam se odlučio da ga na odgovarajući način i zaključim. Možda u pokušaju da se nadovežem na štogod o čemu se govorilo za okruglim stolom, a možda i nasumice, uzeo sam s police svezak Simfonija te se, nakon nekoliko minuta nesabrana listanja i začitavanja na raznim mjestima, posvetio Panu. I gle, malo-pomalo zvuk stihova uljuljao me i raspoložio, rast pjesničkih slika reanimirao je umrtvljenu svijest, oživjele su i uspomene na nekadašnja čitanja, a ugođaj spjeva nametnuo se kao poetična protuvrijednost prozaičnim zbivanjima koja su me taj dan bila ozlovoljila. Još se, eto, može naletjeti na fine teme, u kojima ima objektivne težine i tragova osobne čitateljske biografije, a u krležijanskom kompleksu - kojem pripadaju i spjev iz 1917. i proslava s kraja 2001. - još se uvijek otkrivaju zanimljivi odnosi i suprotnosti. O svemu tome moglo bi se štogod napisati. Kad-tad.”
― Zoran Kravar, Uljanice i duhovi