Daniela Uzelac

“Ima jedan mit. Govori o iskonu, o vremenu kada su žena i muškarac bili dva pola utjelovljene božanske ljubavi na Zemlji, Njihova su tijela bila otvorena, protočna i zadovoljna. Srce im je bilo radost i mir, a svijest i svijet jedno. Svijetlili su zlatnim suncem pleksusa, Energija njihova sjaja bila je ljubav: blistava, uzvišena, prelijepa. Proizvodila se voljenjem: čistim i ekstatičnim. Vođenje ljubavi bilo je čin obnavljanja i uzdizanja, i njih, i prostranstva oko njih. Na ljubav bogova i boginja i okolna bi priroda odgovarala čarobiranjem boja, mirisa i čudesnih oblika. Zrak bi se punio nektarom cvjetnog praha, a vjetar bi izvodio najveličanstvenije simfonije koje je uho ikad čulo. Dolaskom matriksa, vođenje ljubavi počelo se obezbožavati. Duhovno prosvijetljena bića zamijenila su emocionalno zahtjevna. Ovisna i zbunjena. Dok je muškarac zaposlenošću ili zaležanošću nestao u bijegu, žena je postala ćudljiva i čangrizava. Izgubviši autoritet ljubavi, muškarac je zavladao ženom fizički i financijski. Onda se žena pobunila i zatražila ravnopravnost i samostalnost. No, dobila je samo ljušture muškosti na račun iscrpjivanja ženstvenosti. Onda je muškarac postao mekan i slab.”
― Daniela Uzelac, Put boginje