Branko Miljković
Born
in Niš, Serbia
January 29, 1934
Died
February 12, 1961
Genre
Influences
Heraclitus
|
Vatra i ništa
|
|
|
Uzalud je budim
—
published
2005
—
2 editions
|
|
|
Izabrane pesme
by
—
published
2005
—
2 editions
|
|
|
Branko Miljković - pesme
—
published
1998
|
|
|
Sabrane pesme
—
published
2004
—
2 editions
|
|
|
Pesme
—
published
1965
|
|
|
Dok budeš pevao
—
published
1981
|
|
|
Najlepše pevaju zablude: 101 pesma
by
—
published
1989
|
|
|
Vatra i ništa - izbor iz poezije
|
|
|
Izabrane pesme
|
|
“Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim.
Reče je ona jutros, uz slavujevu pesmu.
Sad neku tugu tešku iz sebe zalud gonim,
To njeno zbogom beše premnogo i za česmu
MOJIH MUCAVIH REČI I BOLNOG PONIŽENJA...
I puče reč kao bič, fijukom za sva vremena,
Dok se još nečem nadah, dok bejah sav sa sobom.
Sad sam niko i ništa – sam sebi svoja sena,
Osušen bor na hridi pred vetrovitim dobom
UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA...
Ne reče ko je krivac za taj metak od reči,
Nekuda odskakuta, sva gipka kao srna...
U meni prošlo vreme kao parastos ječi,
A negde ispred oka mota se kosa crna
I OKO, BADEM ZRELI, NADOŠLO ZA VOLJENJA...
Možda ću doći sebi kada pobegnu laste,
Kad leto zaboravim i sav u jesen odem.
Kad lepo što je, zaspi, a noć počne da raste
U meni i za mene, kad mrak okom ubodem...
UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA...
U toj ću noći i ja sa svojim snom umreti,
Kunući ono zbogom što ga izreče ona.
A nije dobro nikom svom bolu da se sveti,
Neka sve ide Nebu, nek' sudi Vasiona...
UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SVA VOLJENJA...”
―
Reče je ona jutros, uz slavujevu pesmu.
Sad neku tugu tešku iz sebe zalud gonim,
To njeno zbogom beše premnogo i za česmu
MOJIH MUCAVIH REČI I BOLNOG PONIŽENJA...
I puče reč kao bič, fijukom za sva vremena,
Dok se još nečem nadah, dok bejah sav sa sobom.
Sad sam niko i ništa – sam sebi svoja sena,
Osušen bor na hridi pred vetrovitim dobom
UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA...
Ne reče ko je krivac za taj metak od reči,
Nekuda odskakuta, sva gipka kao srna...
U meni prošlo vreme kao parastos ječi,
A negde ispred oka mota se kosa crna
I OKO, BADEM ZRELI, NADOŠLO ZA VOLJENJA...
Možda ću doći sebi kada pobegnu laste,
Kad leto zaboravim i sav u jesen odem.
Kad lepo što je, zaspi, a noć počne da raste
U meni i za mene, kad mrak okom ubodem...
UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA...
U toj ću noći i ja sa svojim snom umreti,
Kunući ono zbogom što ga izreče ona.
A nije dobro nikom svom bolu da se sveti,
Neka sve ide Nebu, nek' sudi Vasiona...
UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SVA VOLJENJA...”
―































