,
Antonije Isaković

more photos (1)

Antonije Isaković’s Followers (8)

member photo
member photo
member photo
member photo
member photo
member photo
member photo
member photo

Antonije Isaković


Born
in Serbia
November 06, 1923

Died
January 13, 2002


Antonije Isaković was a Serbian writer and member of Serbian Academy of Science and Arts. He won the NIN Prize in 1982 for his novel Tren 2. He was one of authors of Memorandum of the Serbian Academy of Sciences and Arts. Isaković was one of the 50 members of the Serbian Academy of Science and Arts who signed the petition against Slobodan Milošević in October 1999.

Average rating: 3.78 · 152 ratings · 9 reviews · 27 distinct worksSimilar authors
Velika deca

3.74 avg rating — 43 ratings — published 1958 — 9 editions
Rate this book
Clear rating
Tren 1

4.04 avg rating — 27 ratings6 editions
Rate this book
Clear rating
Tren 2

3.87 avg rating — 23 ratings — published 1983 — 9 editions
Rate this book
Clear rating
Kroz granje nebo, U znaku a...

4.07 avg rating — 14 ratings3 editions
Rate this book
Clear rating
Paprat i vatra

by
3.33 avg rating — 15 ratings — published 1968 — 6 editions
Rate this book
Clear rating
Podne: izabrane pripovetke

3.13 avg rating — 8 ratings — published 1997 — 2 editions
Rate this book
Clear rating
Prazni bregovi

3.75 avg rating — 4 ratings7 editions
Rate this book
Clear rating
Dvoje, Nema kraja, Obraz, D...

4.67 avg rating — 3 ratings2 editions
Rate this book
Clear rating
Miran zločin: Tren 3

3.67 avg rating — 3 ratings3 editions
Rate this book
Clear rating
Obraz

3.50 avg rating — 2 ratings2 editions
Rate this book
Clear rating
More books by Antonije Isaković…
Quotes by Antonije Isaković  (?)
Quotes are added by the Goodreads community and are not verified by Goodreads. (Learn more)

“Nije strah, Čeperko, nečemu se dobro približismo. Okrenem se, oko mene jake i visoke ograde, kako su samo iznikle — neću da se provlačim ...

Postajem li šeprtljanac, možda me i umor sustigao? Kao da gluvim, noću zurim u Savu, crna reka. I šapnem: i u truloj voćki proživi se neko vreme.

Pređem preko svoje palube, zapalim duvan, zgužvam cigaru, jauknem u noć. Jauk sopstveni ne mogu da dohvatim — lupi nad vodom, zakači se negde na drugoj obali, možda o vrbe. I tamo smalakše, u granju nekom. A ja buljim, bez cigare, u crnilo vode — kao da u njoj nešto mogu da pročitam.

Žestim se, krcka daščani kućerak, govorim: sve otklopiti, svakog i svaku rupicu! Sme li se — da ružno ne pitam? ...

Dositej mi govori: "Nikako! Stvarati zaštitni znak."

Koji znak?

Povelju zaštitnu — pa kad zatreba, zalepiti je. Tako se oduvek radilo, i u levo uvo mi spusti bubu: zahtev istorije.

Cibnem se, cibne se i Dositej. Ćutimo, znamo se. Ko će koga izmerkati. A onda Dositej zakriči:

— Svuda i na svakom mestu zaštitnu povelju, zlatnu, s kaligrafskim slovima, i svi da je potpišu.

A mene, Čeperko, ubio inat, boli konja konjska glava za ljudske pucnjave.

— A Goli otok? — pitam Dositeja.

— Otok se raziđe, ne ostaje večito na obrazu. Gole obučeš i za dnevno postojanje sebi kažeš: bilo, prošlo.

— A šta je tamo bilo?

— Nije tvoje.

— A čije je?”
Antonije Isaković, Tren 2