Nele Karajlić

“Zašto najviše mrzimo one bližnje, koje bi trebalo da najviše volimo. Nikada nećeš mrzeti slučajnog prolznika koliko ćeš mrzeti vlastitog oca.”
― Nele Karajlić, Solunska 28: O novcu i strastima

“Pjesnik je volio komunizam dok ga nije počeo žuljati. Kad ga je počeo žuljati, pjesnik je u komunizmu vidio stege, lance. No, pjesnik je čudan. On će vidjeti lance i stege u bilo čemu drugom, čak i u slobodi, jer on može to da vidi, jer je pjesnik. Međutim, pjesnik je htio da raskida lance i stege. Pjesnik tada ulazi u boj za slobodu. Prvo piše, pa biva prognan, pa se udružuje, pa ulazi u forume, obraća se međunarodnim institucijama, obraća se svom narodu, vapije za pravdom, ime mu se mota po novinama, predviđa kataklizmu, ulazi u narod, otvara narodu oči, budi ga, osvještava, organizuje se, prestaje da bude pjesnik, postaje političar, pravi se da je još uvijek pjesnik a ne političar, počinje svađu sa drugim pjesnicima, a drugi pjesnici se svađaju sa njim.
Oni se svađaju zato što pripadaju različitim narodima, narodi im se ne podnose, ne podnose se ni pjesnici, narodi se hvataju za guše, pjesnici to opjevavaju, komunizam umire, rađa se rat, pjesnik je u uniformi, naoružan, piše pjesme, staje rat, pjesnik nestaje.”
― Nele Karajlić, Fajront u Sarajevu