“Najviše volim njenu vedrinu.
Puno joj je grlo smijeha, ima ga napretek, visi joj s usana, presipa se, zvoni njime kao na uzbunu protiv zle volje. Ništa joj ne može ni kratak trenutak tuge, tanka sjenka što brzo prolazi, nema na čemu da se zaustavi, nije hrapava, nije ranjava, nema ožiljaka, ne misli šta joj je život dao, a šta oduzeo, ne razmišlja da li ima razloga za veselost: vesela je. To je dar, kao i svaki drugi, nije njena zasluga što ga ima, već što ga krije.
Smijeh joj ne traži razlog izvan sebe, on u njoj vri, i brizga, prirodan kao gejzir, neodoljiv, čist, ne opominje, ne upozorava, nije opterećen ruganjem, ni željom da se čuje, ni prazninom, ima svoju boju i zvuk, i širinu i neki naročiti smisao, liči pomalo na blagotvornu mudrost pretvorenu alhemijom njene nezlobive vedrine u lakoću što oslobađa.
Ali, treba zaslužiti taj smijeh, to je njen poklon onima koje voli, ne zato što ga ona ne cijeni, već što se ne skriva.
Smijemo se, koristim se tim njenim darom, a on se od tog ne iscrpljuje, postaje još puniji, nalazi odjeka.”
―
Meša Selimović,
Tišine
