Otkotrljala sam se ispod samostana kojeg su uskoro zapalili, ali preživjela sam iako sam se nalazila blizu vatre. Nakon par dana tijekom kojih srećom nije padala kiša tri seljaka se usudilo približiti samostanu . Bila sam jedina čitava stvar koju su uspjeli naći i jedan od njih je postao moj novi vlasnik . Najgori vlasnik kojeg sam ikada imala. Prvi dan me koristio umjesto jastuka. Drugi dan je otkinuo par mojih stranica da bi uz pomoć njih zapalio vatru. Treći dan su se on i njegovi prijatelji vratili natrag u svoje selo i tu mu je jedan starac objasnio tko sam ja. Brzo sam postala glavna atrakcija u cijelom selu. Moj vlasnik bi me stalno nosio sa sobom i nekada je glumio da me čita iako nije razumio nijednu riječ. Kad god smo prolazili kroz selo ljudi bi se krstili i zadivljeno nas gledali. Često su dolazili do njegove kuće i tražili savjete u vezi svih mogućih stvari. On se prvo „posavjetovao“ sa mnom i onda bi rekao neku glupost, ali ljudi su mu vjerovali jer su mislili da su to moje riječi, a zna se da ja uvijek imam pravo. Uvijek je od njih dobivao po koji poklon. Uskoro ga je pratilo cijelo selo i on bi se često popeo na jedan panj i držao govore o meni. Mislila sam da sebe dobro poznajem, ali on je svaki dan „otkrivao“ nove detalje o meni. Govorio je da ja tvrdim kako sve plemiće treba pobiti. Samo jedno selo mu više nije bilo dovoljno pa je počeo obilaziti druga. Broj ljudi koji su ga slijedili se stalno povećavao i on je postao puno popularniji od mojeg prvog vlasnika. Jednog jutra popeo se na konja, mene je svečano predao u ruke svoje žene i onda su on i svi muškarci otišli i više se nikada nisu vratili. Njegova žena je jako dobro pazila na mene. Toliko me je poštovala da se nije usuđivala ni da me otvori. Imala je dva sina i stalno ih je opominjala da se klone od mene da me slučajno ne oštete. Dani su prolazili i onda se jednog jutra desila strašna trešnja i tutnjava koja je probudila cijelo selo. Žena me je uzela u ruke i istrčala iz kuće, njeni sinovi su je pratili. Ispred mene se nalazila najljepša scena koju sam u životu vidjela. Svi stanovnici tog sela su izašli vani i gledali u veliku grupu vitezova koja se nalazila ispred nas. Svaki vitez je imao drugačiji oklop, drugačijeg konja, drugačije oružje i svaki je izgledao nevjerojatno lijepo. Neko vrijeme su oni gledali seljake i seljaci njih. Vladala je potpuna tišina. Onda je jedna žena zavrištala i to je ponovo izazvalo „zemljotres“ . Vitezovi su počeli ubijati sve žene i djecu koje su mogli vidjeti. Usput bi zapalili po koju kuću i par novih seljaka bi istrčalo iz nje ( svaki je bio brzo sasječen ili pregažen), Jedan vitez se našao kraj moje vlasnice i htio je zamahnuti mačem prema njoj, ali ona je podigla mene. Čim je to uradila vitezov konj se propeo na dvije noge, vitez je spustio mač, promijenio smjer i odjahao dalje. Došao bi novi vitez, ali i njega sam na jednak način otjerala. Uskoro je cijelo selo osim nje i njena dva sina bilo mrtvo. Vitezovi su ih okružili i jedan od njih je sišao sa svojeg konja. Ispružio je ruku prema njoj i ona je odmah znala šta je trebala raditi: Predala me njemu. S njim sam proputovala cijeli svijet… barem pretpostavljam da jesam. Cijelo vrijeme me držao u torbi tako da ništa nisam mogla vidjeti. Nekada bi me i izvadio iz torbe, ali onda smo se uvijek nalazili u raznim prostorijama tako da nikada nisam saznala gdje je putovao ni tko je on uopće bio. Putovanje je trajalo jako dugo. Kad god bi me izvadio iz torbe izgledao je drugačije, slabije, tužnije, starije. Jednog dana me odveo do velike prostorije u kojoj su se nalazile četiri police sa knjigama, stavio me na policu i otišao.Više ga nikada nisam vidjela. U toj sobi sam ostala možda čak i par stoljeća. Vrijeme sam jedino mogla pratiti po maslini koju sam vidjela kroz prozor. Ta soba je bila rijetko posjećena. Znalo se desiti da prođe po deset godina a da nijedan čovjek ne izvadi neku knjigu iz police. Sjećam se mladića koji nas je jednog dana posjetio. Svidjele smo mu se i dolazio je kod nas svaki dan. Čitao je brzo, za dan - dva bi pročitao jednu knjigu i nestrpljivo sam čekala dan kada će napokon čitati mene. Nakon par mjeseci to se konačno desilo. Izvadio me iz police, stavio na stol, otvorio i onda odmah zaklopio. Rekao mi je da ne zna moj jezik, da ga danas više gotovo nitko ne zna. Vratio me na policu. Od tog dana više me nitko nije ni pokušavao čitati. Ovi novi ljudi me očito više nisu mogli razumjeti. Tadašnji bi me vlasnici pokazivali svojim prijateljima. Otvorili bi stranicu na kojoj piše godina mojeg rođenja. Svi bi se tome divili i onda bi me odmah zaklopili i vratili na policu. Uskoro smo ja i još par najstarijih knjiga dobile svoje posebno mjesto odvojeno do drugih knjiga… i od ljudi. Par puta sam išla i na operacije koje bi uvijek bile uspješne. Sigurna sam da bi me ljudi mogli bez problema čitati ali to više nisu pokušavali, sve dok me iz moje staklene police nije izvukao novi vlasnik. Bio je star i ne sjećam se da sam ga ikada prije vidjela, ali možda i jesam kad je bio puno mlađi. On me nosio sa sobom i ja sam napokon izašla iz te prostorije. Živjeli smo u velikoj kući. On bi me svaki dan nosio sa sobom, satima šetao po kući i pričao sa mnom. To mi je bilo jako neobično jer nijedan moj vlasnik nikada nije pokušao voditi pravi razgovor sa mnom. Nije gledao u mene dok je pričao, ali morao je pričati sa mnom jer do tada nisam vidjela nijednu drugu osobu u toj kući. Bio je posve sam. Ali, to se jednog dana promijenilo. U njegovu kuću je ušao velik broj ljudi i oni su pokupili sve knjige i sve druge vrijedne predmete. Oduzeli su mu i mene. Uskoro sam završila u jednoj knjižnici. Tada sam prvi puta čula za ta grozna mjesta. Prema mladim knjigama ljudi su se tamo lijepo ponašali. Svi su ih smjeli vidjeti i čitati. Ali mi stare knjige se najčešće nalazimo u nekoj rupi ispod zemlje, bez svjetla. Toliko smo vrijedne da nas ljudi više ne smiju čitati, pa čak ni dodirnuti. Kada dođemo na to mjesto većina nas ljudi više nikada ne vidi. Ja sam imala malo više sreće. Brzo su me izvadili iz podzemlja i stavili na jedan mali stolić koji je okružen staklenim zidom i velik broj ljudi bi stalno prolazio kraj mene. Nekada bi me čak i pogledali, ali samo na sekundu…. I zauvijek ću ovdje ostati…. Da sam barem opet mlada….
Predala me njemu.
S njim sam proputovala cijeli svijet… barem pretpostavljam da jesam. Cijelo vrijeme me držao u torbi tako da ništa nisam mogla vidjeti. Nekada bi me i izvadio iz torbe, ali onda smo se uvijek nalazili u raznim prostorijama tako da nikada nisam saznala gdje je putovao ni tko je on uopće bio. Putovanje je trajalo jako dugo. Kad god bi me izvadio iz torbe izgledao je drugačije, slabije, tužnije, starije. Jednog dana me odveo do velike prostorije u kojoj su se nalazile četiri police sa knjigama, stavio me na policu i otišao.Više ga nikada nisam vidjela.
U toj sobi sam ostala možda čak i par stoljeća. Vrijeme sam jedino mogla pratiti po maslini koju sam vidjela kroz prozor. Ta soba je bila rijetko posjećena. Znalo se desiti da prođe po deset godina a da nijedan čovjek ne izvadi neku knjigu iz police. Sjećam se mladića koji nas je jednog dana posjetio. Svidjele smo mu se i dolazio je kod nas svaki dan. Čitao je brzo, za dan - dva bi pročitao jednu knjigu i nestrpljivo sam čekala dan kada će napokon čitati mene. Nakon par mjeseci to se konačno desilo. Izvadio me iz police, stavio na stol, otvorio i onda odmah zaklopio. Rekao mi je da ne zna moj jezik, da ga danas više gotovo nitko ne zna. Vratio me na policu. Od tog dana više me nitko nije ni pokušavao čitati. Ovi novi ljudi me očito više nisu mogli razumjeti. Tadašnji bi me vlasnici pokazivali svojim prijateljima. Otvorili bi stranicu na kojoj piše godina mojeg rođenja. Svi bi se tome divili i onda bi me odmah zaklopili i vratili na policu. Uskoro smo ja i još par najstarijih knjiga dobile svoje posebno mjesto odvojeno do drugih knjiga… i od ljudi. Par puta sam išla i na operacije koje bi uvijek bile uspješne. Sigurna sam da bi me ljudi mogli bez problema čitati ali to više nisu pokušavali, sve dok me iz moje staklene police nije izvukao novi vlasnik. Bio je star i ne sjećam se da sam ga ikada prije vidjela, ali možda i jesam kad je bio puno mlađi. On me nosio sa sobom i ja sam napokon izašla iz te prostorije. Živjeli smo u velikoj kući. On bi me svaki dan nosio sa sobom, satima šetao po kući i pričao sa mnom. To mi je bilo jako neobično jer nijedan moj vlasnik nikada nije pokušao voditi pravi razgovor sa mnom. Nije gledao u mene dok je pričao, ali morao je pričati sa mnom jer do tada nisam vidjela nijednu drugu osobu u toj kući. Bio je posve sam. Ali, to se jednog dana promijenilo. U njegovu kuću je ušao velik broj ljudi i oni su pokupili sve knjige i sve druge vrijedne predmete. Oduzeli su mu i mene. Uskoro sam završila u jednoj knjižnici. Tada sam prvi puta čula za ta grozna mjesta. Prema mladim knjigama ljudi su se tamo lijepo ponašali. Svi su ih smjeli vidjeti i čitati. Ali mi stare knjige se najčešće nalazimo u nekoj rupi ispod zemlje, bez svjetla. Toliko smo vrijedne da nas ljudi više ne smiju čitati, pa čak ni dodirnuti. Kada dođemo na to mjesto većina nas ljudi više nikada ne vidi.
Ja sam imala malo više sreće. Brzo su me izvadili iz podzemlja i stavili na jedan mali stolić koji je okružen staklenim zidom i velik broj ljudi bi stalno prolazio kraj mene.
Nekada bi me čak i pogledali, ali samo na sekundu….
I zauvijek ću ovdje ostati….
Da sam barem opet mlada….