Knjigom u glavu discussion

Znam da ovo baš nije mnogima omiljena tema za raspravu, ali kad smo obradili romane sad je red i na stihove. :D Koji vam je najdraži pjesnik, koja pjesma, stih? Volite li čitati poeziju ili ne? Što vam se sviđa (ne sviđa) kod poezije?

Slobodno napišite najdražu pjesmu, stih i slično. :)

Draži su mi romani :D

Nego mogli bi u ožujku čitati neku zbirku pjesama ;)

Za veljaču se predlažu teme, pa eto... Dobra ideja. Možeš predložiti poeziju. :)

Krklecova Srebrna cesta, definitivno. Ljubav od prvog citanja.

Ako se racunaju i epovi, The Rime of the Ancient Mariner by Samuel Taylor Coleridge.

The Rime of the Ancient Mariner by Samuel Taylor Coleridge."

We stuck, nor breath nor motion;
As idle as a painted ship
Upon a painted ocean.

Joj, kako me lijepo podsjeti na studentske dane. :)Cijeli ep sam skoro znala napamet. heheheheh

Evo nekih koje ja volim:
- Raven - Edgar Allan Poe
- After a While - Veronica Shoffstall
- If - Rudyard Kipling
- Two Loves - Lord Alfred Douglas
- Ulysses - Alfred Lord Tennyson
- somewhere i have never travelled, gladly beyond - e.e. cummings
- XVII (I do not love you... )- Pablo Neruda

Ima ih još, možda dodam kasnije.

Ja znam drugi pjev, skoro cijeli, uvijek me jedna kitica zezne.... ni sad ne znam koja. XD

Ahh, odličan izbor! Ako hoćeš možeš i napisati stihove.
Pablo Neruda. Ima li uopće neka njegova pjesma koja nije dobra? :)

Iluzija wrote: "Ja znam drugi pjev, skoro cijeli, uvijek me jedna kitica zezne.... ni sad ne znam koja. XD"

hehehehehehe

Tiger - William Blake
Auguries of innocence - William Blake
Annabel Lee - E. A. Poe

I Paradise Lost, kao ideološki favorit!

Katalili wrote: "I Paradise Lost, kao ideološki favorit!"

<3 <3 <3 <3 <3 <3

Here we may reign secure, and in my choice
to reign is worth ambition though in Hell:
Better to reign in Hell, than serve in Heaven.

^^

Lucifer ima najbolje govore. :) hehehehe

To je sigurno. Mala digresija - predlažem da pročitaš "Lucifer" strip, spin off od Sandmana od Neila Gaimana. Najbolji prikaz Lucifera ikad. IKAD.
:D

Gdje se to može nabaviti?

U gradskoj knjižnici i čitaonici pula :D
pošaljem ti PM...

Da ostanem u temi, ovo su mi omiljeni stihovi

"Every night and every morn
Some to misery are born.
Every morn and every night
Some are born to sweet delight.

Some are born to sweet delight,
Some are born to endless night."

Auguries of innocence - William Blake

heheh To mi je podaleko. hehhe
Hvala! :)

Ja sam zapela na moderni i mračnjacima =D Matoš i Baudelaire <3 :

"Ja svjetove svoje vidim jasno, blizu,
- Zanesena žrtva vidovitih sanja -
Penjem se, dok zmije obuću mi grizu.
Otada mi duša tako nježno voli
- Ko proroci drevni - pustoš i pužinu.
Na gozbama plačem, smijem se u boli
I nađem slačinu u najgorčem vinu.
Zbilja često za me lik opsjene ima,
Žeđ me za visinom u jaruge baca,
Ali Glas me tješi: "Ostaj vjeran snima,
Sni ludih su Ijepši nego sni mudraca!"
" (Glas, Baudelaire)

I naravno Matoševa Utjeha kose.
Iako je Matoš malo previše kopirao Baudelairea, al eto.

Od ostalih- Lorca i Neruda, Majakovski. I valjda je to to. Nisam baš od pjesama. Više sam za priče. Ponekad si ne mogu dovoljno dobro dočarati atmosferu pa se izgubim u poeziji =) a i svako čitanje pjesme završi previše subjektivno [pa onda ih preoblikujem i napišem neku svoju haha]

Mare wrote: "Ja sam zapela na moderni i mračnjacima =D Matoš i Baudelaire <3 :

"Sni ludih su Ijepši nego sni mudraca" --- I like. :D

Neka, neka, ima i to svoju ljepotu. :)

(a sad ću vas ja malo više gnjaviti heheh)

Od domaćih pjesnika najviše volim ove: Ujević (njegove pjesme mogu čitati svaki dan i nikad mi ne dosade), Šimić, Cesarić (pogotovo "Pjesma mrtvog pjesnika", "Željeznicom", "Mala kavana", "Povratak"), Krklec ("Bezimena").
Pjesme Skendera Kulenovića nisam čitala, ali mi je ostala samo jedna u sjećanju i to "Nad mrtvom majkom svojom" koja je prekrasna i užasna u isto vrijeme. Svaki put kad je čitam zamalo da ne zaplačem. Preporučam svima da pročitaju.

Od stranih pjesnika tu su: Yeats, Wordsworth, Keats, Blake, Byron, Pessoa, cummings, Whitman...
Shakespeare. Uh. Ne smijem njega zaboraviti...

A naj naj naj pjesme koje bih voljela znati napamet ali mi se mozak buni :P su (uz prigodne dijelove hehehe):

1. "Paradise Lost"

"The mind is its own place, and in it self
Can make a Heav'n of Hell, a Hell of Heav'n. [ 255 ]
What matter where, if I be still the same,
And what I should be, all but less then he
Whom Thunder hath made greater? Here at least
We shall be free; th' Almighty hath not built
Here for his envy, will not drive us hence: [ 260 ]
Here we may reign secure, and in my choyce
To reign is worth ambition though in Hell:
Better to reign in Hell, then serve in Heav'n."

2. "Ohne Titel" i "Den Nachgeborenen" B. Brechta

"Den Nachgeborenen

Ich gestehe es:
Ich habe keine Hoffnung.
Die Blinden reden von einem Ausweg.
Ich sehe.
Wenn die Irrtümer verbraucht sind
Sitzt als letzter Gesellschafter
Uns das Nichts gegenüber.
"
3. "THE LOVE SONG OF J. ALFRED PRUFROCK"

"Do I dare
Disturb the universe? " :D

4. "Raven", "A dream within a dream", "Fairy-land", "Alone"- E. A. Poe

5. "The Road Not Taken", "Fire and Ice", " The Sound of the Trees", "Stopping by woods on a snowy evening", "Nothing gold can stay"-R. Frost

("The woods are lovely, dark and deep.
But I have promises to keep,
And miles to go before I sleep,
And miles to go before I sleep. ")

5. T. Roethke "The far Field", "In a dark time", "The Waking"...

The Waking

I wake to sleep, and take my waking slow.
I feel my fate in what I cannot fear.
I learn by going where I have to go.

We think by feeling. What is there to know?
I hear my being dance from ear to ear.
I wake to sleep, and take my waking slow.

Of those so close beside me, which are you?
God bless the Ground! I shall walk softly there,
And learn by going where I have to go.

Light takes the Tree; but who can tell us how?
The lowly worm climbs up a winding stair;
I wake to sleep, and take my waking slow.

Great Nature has another thing to do
To you and me, so take the lively air,
And, lovely, learn by going where to go.

This shaking keeps me steady. I should know.
What falls away is always. And is near.
I wake to sleep, and take my waking slow.
I learn by going where I have to go.

6. Igračka vjetrova- Tin Ujević

Paradise Lost još nisam pročitala, ali onih nekoliko stihova na koje sam naišla mi se sviđaju.

"The woods are lovely, dark and deep.
But I have promises to keep,
And miles to go before I sleep,
And miles to go before I sleep. "
Divna pjesma.


Od domaćih pjesnika nisam puno čitala, ali znam 'Utjehu Kose':

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.


Tolkienov sam fan, pa evo One Ring pjesmice:

Three Rings for the Elven-kings under the sky,
Seven for the dwarf-lords in their halls of stone,
Nine for Mortal Men doomed to die,
One for the Dark Lord on his dark throne,
In the Land of Mordor where the Shadows lie.
One Ring to rule them all, One Ring to find them,
One Ring to bring them all and in the darkness bind them
In the Land of Mordor where the Shadows lie.

TOLKIEN! AAAAAAAAAAAAAAAAA :D :D
The road goes over on...

Koza

Četiri ure je mati hodila
pedest miljari korati je učinila natašte.

Tako je došla priko brigi i drag
h meni u grad
i donila glas
da je koza krepala.

Doma leži starica baba,
i mala sestra je bona.
Hiža priz žita, prez muke, prez šolda
i krepana koza.

Jopet miljari koraki
Svaki je korak pun škrbi.
Ma kako se moru tolike duše prihraniti
od plaće jenega diteta u gradu.

Tri dane nis hrane pokusija
tri noći za kozon san plaka
i dela u ognju
četrnajst ur na dan.

Ma daleki cesar austrijski
i veliki car od Jermanije
nisu ni slutiti mogli
ča misli jedan mali čovik,
ki cilu božju noć proplače za kozon.

Mate Balota

Jako, jako... interesantno. LOL
:D

Uz ''Voćku poslje kiše'' ovo je moja omiljena pjesma, jer mi uvijek izmami suze na oči:

Pjesma o kuji (S. Jesenjin)

Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njene topline
voda se topila snježna

A uveče, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.

Eh, nekada je smrt koze značila propast za obitelj... ^^

Danas bi pisali pjesme pod nazivom "Smrt interneta." hehehe

(Propustila sam ovu temu, nekako) Počela sam od nedavno aktivnije da čitam poeziju raznu, ali je meni zlatno vreme poezije definitivno 18-19. vek, pa u skladu sa time nešto da vas možda zainteresuje:

Darkness, Lord Byron

A ko je slabiji sa engleskim, evo prevoda/prepeva, nedostojnog ali ima smisla :)

Tmina, Lord Bajron

Wow ljudi. Iako volim poeziju, još uvijek nisam nešto posebno upoznata sa njom, osim onom iz romantizma, i to sam obožavala prošle godine, mada se slabo radila u srednjoj što mi je žao. Moram zahvaliti na ovolikom popisu dobrih vam pjesnika. Budem iskoristila što prije. :D
@Dahlia, čini se da mi je ukus najbliži tvom od ovoga što mi je poznato. Hvala za tone preporuka. Premoćni ste :)

She Walks In Beauty - Lord Byron

She walks in beauty, like the night
Of cloudless climes and starry skies;
And all that's best of dark and bright
Meet in her aspect and her eyes:
Thus mellow'd to that tender light
Which heaven to gaudy day denies.

One shade the more, one ray the less,
Had half impaired the nameless grace
Which waves in every raven tress,
Or softly lightens o'er her face;
Where thoughts serenely sweet express
How pure, how dear their dwelling-place.

And on that cheek, and o'er that brow,
So soft, so calm, yet eloquent,
The smiles that win, the tints that glow,
But tell of days in goodness spent,
A mind at peace with all below,
A heart whose love is innocent!

Ajme ajme koje lipe pisme ste nanizali :-) Meni je poezija draga, al nažalost slabo pamtim stihove. Zabilježim što mi se svidi u teku (il u GoodReads ;-) ali zbilja sam loša s memoriranjem. Osim Tolkiena, njega znam od malih nogu :-D

Ali ipak, ima jedna koja me uvijek ozbiljno rastuži...

"I nema ga sutra, ni preksutra ne..."

Naravno, Cesarićeva Balada iz predgrađa.

Eto ga na. Sad sam tužna :-((

Da, baš smo lijepe pjesme podijelili. Moram vam još samo ovu prenijeti, ova mi je baš simpatična :

KNJIŽNICA

U knjižnici
knjige stoje postrojene kao učenici
ili možda starci
u vrsti ispred staračkog doma.
Ovamo dođem dvaput tjedno,
ljubazno se obratim gospođi u plavom
iza pulta
i mirna se koraka zaputim između polica.
Nikada ne posudim nikakvu knjigu,
uostalom nikad ni jednu nisam pročitao.
Nije to za mene.
Pa ipak mislim da je fino biti ovdje.
Otresem prašinu s korica,
nekoliko naslova naučim napamet.
Ponekad sjednem za stol
i prolistam neku od njih.
Najviše volim gledati crteže i slike.
Slova su odveć sitna.

Kad izlazim nasmiješim se onoj plavoj gospođi
i kažem da nisam našao nikakvu knjigu
koja mi odgovara.

Prošlog sam tjedna produžio člansku iskaznicu.
Ne vjerujem da je ona išta primijetila.

Lars Saabye Christensen

PATRIZIA

Koliki su spali na njejnin kušinu
i brali pičurke po njejnin kršinu!
Koliki su klekli ne njejni škalin;
rigali natašće u njen lavandin...
Misto nje su sinoć
rekli: Addio Pola!
Cosulich Patrizia,via Castropola.

Kantali z trombonon:
-Nikad te ne najden,
u hlad tvojih rožic
nikad već ne zajden!
"Ah von meinen Bergen...
Ah, jetzt muss ich scheiden"

Proliće u Puli,
jabuke u cvitu.
Brod u portu tuli :"Pošla je Patrizia..."
Croce e delizia.

I nju je zasika črni parangal.
Grobari i breki levivaju pete -
Hodi funeral.
U nedilju zjutra zakla ju je rum.
Štrolige su rekle...
Bumbalero - bum!

Daniel Načinović

Pjesmu je uglazbio Franci Blašković, baš je nice, pa koga zanima eto link:

http://www.youtube.com/watch?v=fk8Ut_...

Miloš Crnjanski, "Sumatra"


Sad smo bezbrižni, laki i nežni.
Pomislimo: kako su tihi, snežni
vrhovi Urala.

Rastuži li nas kakav bledi lik,
što ga izgubismo jedno veče,
znamo da, negde, neki potok
mesto njega teče!

Po jedna ljubav, jutro, u tuđini,
dušu nam uvija, sve tešnje,
beskrajnim mirom plavih mora,
iz kojih crvene zrna korala,
kao, iz zavičaja, trešnje.

Probudimo se noću i smešimo, drago,
na Mesec sa zapetim lukom.
I milujemo daleka brda
i ledenegore, blago, rukom.

Oblak u pantalonama

Vi mislite bunca malarija?
To je bilo,
bilo u Odesi.
"Doc'u u cetiri" rekla je Marija.
Osam.
Devet.
Deset.
Evo i vece
u nocnu strahu bjezi,
vece decembarsko
s prozora
u magli
U staracka ledja smiju se i rzu
kandelabri.
Mene vise prepoznati ne moze:
ja sam zgrcena
gomila
zila.
Sta takva gomila pozeljeti moze?
A mnogo hoce takva gomila.
Jer vise nije vazno
ni to sto sam od bronze,
ni to sto srce moje -
od gvozdja hladnog -
bije.
Nocu i covjek svoj zvek
u nesto zensko, meko,
zeli da sakrije.
I ja sam,
ogroman.
na prozoru savijen,
rastapam staklo celom od celika.
da li je to ljubav ili nije?
I kakva je -
mala ili velika?
Odakle velika u takvom tijelu:
mora da je to malena,
neka krotka ljubav, sto se u stranu baca
od automobilskih sirena
i voli zveket praporaca.
Opet i opet
cekam,
zabivsi lice u rosavo lice kise.
I vec me je poprskala dreka
gradske plime, sve vise.
Ponoc, sa nozem kog pruza -
do djavola s njim! -
dosla je,
zaklala.
I kao s' panja glava suznja,
dvanaesta ura je pala.
u oknima sumorne kisne kapi,
kreveljeci se,
nakrcale,
k'o urlanjem usta da su razjapile
himere s pariske katedrale.
Prokleta da si!
I pocijepa usta skoro krik.
Zar ti je i to malo?
Cujem:
nerv,
tiho, kao s kreveta bolesnik,
podigao se.
I , gle -
u pocetku jedva je posao
jedva,
onda je ustalasan,
jasan,
potrcao.
Sada je sa druga dva
ocajno igrati stao.
Pao na plafon spratu nize.
Zivci
veliki,
mali,
mnogi -
pomamno skacu
i vec -
gmizu.
Zivci pali s nogu!
A noc se po sobi glibi i oko,
otezalo, odatle nikako da se ispravi.
Odjednom, vrata zacvilise, ko da
krcma zub na zub
ne moze da sastavi.
Usla si
osorna, kao "na!"
guzvajuci rukavice kao luda,
i rekla: "Da, znate, ja cu da se udam."
Pa sta, udajte se.
Nista nije bilo.
Izdrzacu.
Gledajte - ja sam spokojan ko
bilo
pokojnika.
Sjecate se?
Govorili ste:
"Dzek London, novac, ljubav, strasti" -
a ja vidjeh samo jedno:
vi ste Djokonda,
koju treba ukrasti!
I ukrali su je.
Opet cu ljubav u terevenkama utuci
povije obrva ozarivsi vatrom.
Pa sta!
Ponekad i u izgorjeloj kuci
skitnice nadju dom!
Izazivate?
"Manje no prosjak kopejaka
vi imate smaragda bezumlja" Sjetite se!
Pala je Pompeja
od razdrazenog Vezuva!
Hej!
Gospodo!
Ljubitelji
obesvjescivanja,
zlocinstava,
pokolja,
da li ste najstrasnije
vidjeli -
lice moje
kada sam
ja
apsolutno spokojan?
I osjecam -
"ja"
za mene je malo.
neko se otima iz utrobe moje. Halo!
Ko je?
Mama?
vaseg sina nesto divno boli!
Mama!
Zapaljeno mu je i srece i vene.
Recite sestrama, Ljudi i Olji,
on nema kuda da se djene.
Marija! Marija! Marija!
Pusti me, Marija!
ne mogu ostati na ulicama!
Neces?
Cekas
dok upalih obraza grubo,
bljutav,
i isproban na svemu losem,
dodjem
i procijedim bezubo
da sam ja danas
"neobicno posten".
Marija,
vidis -
ja se, vec poguren, slamam.
Marija!
Kako u debelo uho zabosti njeznu rijec?
Ptica
zivi od pjesme,
pjeva
gladna i zvonka,
a ja sam covjek, Marija,
prost,
koga je sipljiva noc iskasljavala na prljavu
ruku Presnje.
Marija, hoces li me takvog?
Pusti me, Marija!
Zgrcenim prstima davim gvozdeno grlo
zvonca.
Marija!
Na ulicama su zvijeri.
Na vratu prsti davljanja sto bode-
Boli!
Otvori svoje dvori!
Vidis -
zabili su u oci iz sesira ciode.
Pusti me.
Mala!
Ne boj se
sto na mom volovskom vratu
sede kao planine vlazne zene od znoja
gubave.
Ja kroz zivot vucem (i to je zato)
milion ogromnih, cistih ljubavi
i milion miliona malih ljubavi.
Ne boj se
da cu se opet prilijepiti za hiljade lica -
''djevojke Majakovskog'' -
u izdajnicko vrijeme mraka,
ta to nije ipak
dinastija carica
krunisanih u srcu jednog ludaka.
Marija, pridji!
U bestidnosti nagote,
ili puna plasljivih drhtaja,
no daj tvojih usana ljepotu sto jos iscvala nije:
srce i ja nijednom ne dozivjesmo do maja,
a u prokletom zivotu
tek stoti april je.
Znaci - opet,
dok mracno sve je to,
uzecu srce,
isplakano grozno,
da ga nosim,
ko sto
u stenaru pseto
nosi svoju sapu presjeceno vozom.
Krvlju svoga srca ja radujem put,
uz odjecu bijelu lijepi se prasine cvijece.
oko zemlje - Krstiteljeve glave
po hiljaditi put
Irodijada-sunce ce da se okrece.
I kada moja gomila godina
odigra svoje do konca -
krvlju oznacice se put sto vodi
ka domu moga oca.
Izaci cu
prljav (od jendeka, gdje provodih noci)
primaci cu mu se blize,
sagnucu se
i na uho mu reci:
Slusajte, gospodine Boze!
Kako vam ne dosadi
u zele oblaka mreskavih
zamakati oci odebljale, a?
Hajde da organizujemo
vrtesku
na drvetu poznavanja dobra i zla!
Svemoguci, ti si izmislio
za svakog po dvije ruke,
i svakome si po glavu dao ti -
a zasto nisi izmislio
da se bez muke
moze ljubiti, ljubiti, ljubiti?!

Misljah - Bozanstvo si, svemoguce, staro,
a ti si nedouceni, majusni bogic samo.
Vidis, ja se saginjem
i iz sare
vadim kamu.
Krilati nitkovi!
U raju da ste zbijeni!
Gomila perjasa od straha valja se!
A tebe, sto si tamjanom opijen,
rasporicu odavde do Aljaske!
Pustite me!
Necete me zaustaviti.
lazem li, u pravu li
sam ja,
ali vise ne mogu da budem spokojan.
Gledajte -
zvijezde su opet obezglavili
i nebo okrvavili od pokolja!
Ehej!
Nebo!
Skini kapu!
ja dolazim!
Gluho.
Vasiona spava, polozivsi sapu
s krpeljima zvijezda pod ogromno uho.

Majakovski

Mislim da mi je ovo najdraža tema u grupi :D

Invictus - William Ernest Henley

Out of the night that covers me,
Black as the pit from pole to pole,
I thank whatever gods may be
For my unconquerable soul.

In the fell clutch of circumstance
I have not winced nor cried aloud.
Under the bludgeonings of chance
My head is bloody, but unbowed.

Beyond this place of wrath and tears
Looms but the Horror of the shade,
And yet the menace of the years
Finds and shall find me unafraid.

It matters not how strait the gate,
How charged with punishments the scroll,
I am the master of my fate:
I am the captain of my soul.

Hex wrote: "(Propustila sam ovu temu, nekako) Počela sam od nedavno aktivnije da čitam poeziju raznu, ali je meni zlatno vreme poezije definitivno 18-19. vek, pa u skladu sa time nešto da vas možda zainteresuj..."

I ovo mi je jedna od dražih Byronovih pjesama. Pogotovo kraj! :)

Iva wrote: "Wow ljudi. Iako volim poeziju, još uvijek nisam nešto posebno upoznata sa njom, osim onom iz romantizma, i to sam obožavala prošle godine, mada se slabo radila u srednjoj što mi je žao. Moram zahva..."

Preporučam ti da pročitaš "Antologiju pjesništva engleskog romantizma" (ur. Luko Paljetak) . To je jako zgodna knjižica i u njoj su najpoznatije pjesme i kratki životopisi pisaca. :)
http://www.profil.hr/knjiga/antologij...

Katalili wrote: "Da, baš smo lijepe pjesme podijelili. Moram vam još samo ovu prenijeti, ova mi je baš simpatična :

KNJIŽNICA

U knjižnici
knjige stoje postrojene kao učenici
ili možda starci
u vrsti ispred starač..."

Dolazi on izgleda zbog te knjižničarke. :D hehehehe

Glass wrote: "Miloš Crnjanski, "Sumatra"" PREKRASNA!

Tanja wrote: "Mislim da mi je ovo najdraža tema u grupi :D" Drago mi je! :)


"I am the master of my fate:
I am the captain of my soul."
MOĆNA! Ovo moram prepisati u svoju bilježnicu pjesama. :)

Da, sumatra je stvarno lijepa ^^

Od A.B. Šimića:

Povratak

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu.

U noći kad šumi u tvom uhu
tiha mjesečina znaj;
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće -
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu.

Kad koracajući cestom mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne ptice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala.

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe.


Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Da, mi nećemo lutati više



Da, mi nećemo lutati više

u kasnoj noći ti i ja,

i zalud srce ljubavlju diše

i mjesečina još uvijek sja.


Jer duša kreće već iz grudi

uz mač što hrli sad u boj;

za predahom mi srce žudi,

i ljubav traži kraj već svoj.


I zalud noć sva voljenjem diše

i zalud njoj će uskoro kraj,

nas dvoje neće lutati više

uz mjesečine blistav sjaj.

Byron (ne znam tko je preveo)

Nekada sam obožavala poeziju. Omiljeni pjesnici su mi Mak Dizdar, A.B. Šimić, Tin Ujević i naravno Desanka Maksimović. Njenu Opomenu i danas znam napamet.


Opomena - Desanka Maksimović

Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.

Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.

Može mi se učiniti
da tonem u zvuke,
pa ću ruke
svakom pružiti.

Može mi se učiniti
lepo i slatko
voleti kratko
za jedan dan.

Ili mogu kom reći u tome
času čudesno sjajnu,
predragu mi tajnu
koliko te volim.

O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Učiniće mi se: negde u šumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke česme.

Učiniće mi se: crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme.

Učiniće mi se: negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
krvavog srca u ranu dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.

Mak Dizdar je poseban za mene i sve njegove pjesme volim.

Modra Rijeka - Mak Dizdar


Niko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još dalje i još gore
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I još dublje i još jače
Iza slutnje iza tmače
Gdje pjetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još hude i još lude
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Sto godina široka je
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke

poeziju stvarno obozavam, i to svakakvu; od simbolizma, francuskog nadrealizma, romantizma.. nacitala sam se svega i svacega, ali na vrhu mi i dalje stoji Mika Antic i ne znam dal ce ga itko ikada uspjeti nadmasiti.. pa evo jedna od njega..(nadam se da ne trebaju titlovi ;) )

Besmrtna pesma (4.)

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.

Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.

Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

Volim poeziju i sam ponešto pišem stihove ali evo ove su mi jedne od dražih:

Dobriša Cesarić: Mrtvac

Skupina poluglasnih ljudi
Kraj odra stoji. Titra plam
Visokih razbuktalih svijeća,
Al u tom skupu on je sam.

Na prozorima sunce sja.
Treperi. Ali nema moći
Da baci ma i jedan trak
U tamu beskrajne noći.

Govor i jecanje i plač
Tišina njegovom su uhu,
Životu uzez, on tek šuti,
Tajanstven u svom crnom ruhu.

Oko njega mirišu ruže.
On leži smiren, kao svet.
Ne osjeća ih. Njihov miris
Ne dopire u njegov svijet.

I naravno

Sergej Jesenjin: Do viđenja...

Do viđenja, dragi, do viđenja;
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?

Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije -
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al ni živjeti baš nije novije.