Roko

“- Ime i prezime? - zapitala je gospođa knjižničarka pogleda uprtog u članske iskaznice.
- Ja sam... - prošaptalo je makovo zrno. - Ja sam... Tomičin tata.
- Tomičin tata! Tata budućeg pisca! - uskliknula je gospođa knjižničarka i podigla pogled.
Joj, da! Gospođa knjižničarka podigla je pogled i sledila se.
- Oh, čovječe! - rekla je i zaprepašteno prinijela ruku ustima. Ispred nje stajao je čovjek koji dugo, dugo, dugo nije čitao. Dvadeset godina, možda i više! To se sasvim lijepo moglo vidjeti. Pretjerano ozbiljno lice, bore između obrva, usnice izvijene prema dolje...
Da, i taj pogled, bez zvijezda, taman i hladan kao polarna noć...
- Oh, čovječe, kako se osjećate? - pitala je zabrinuto gospođa knjižničarka.
- Loše - rekao je tata i uzdahnuo.
- Da, da - kimnula je knjižničarka sućutno i poput liječnika postavila dijagnozu:
- Imaginatio destructiva progressiva.
- Što? - zgranuo se tata. - Bolestan sam!?
Tata nije razumio latinski, ali je slutio da je u pitanju bolest. Na posljetku, latinski je mrtav jezik.
- Poremećaj mašte zbog nedostatka vitamina - tužno je zaključila gospođa knjižničarka. - No možda nije tako strašno! - tješila je knjižničarka tatu. Treba obaviti i dodatne pretrage. Hajde, zaklopite oči i zamislite... zamislite... zmaja!”
― Melita Rundek, Psima ulaz zabranjen