Tea

“Ko li će goreti u Paklu?
Oni što prodaju, oni što kupuju, ili oni što to gledaju a ćute? Uh, đavo će raditi u tri smene kad
mu naiđe naša generacija... Još malo pa nestalo...
Na Velikom Balkanskom Vašaru trguje se robusno, bez cenjkanja, načinom koji je još Atila
Hun doveo do perfekcije, ali mnogi nisu tu samo iz koristi...
O, nikako...
Mnogi su tu iz čistog zadovoljstva...
Ovo je narod Nebeskih Ratnika, Graničara Hrišćanstva, narod vojnički toliko superioran, da
par poslednjih ratova vodi sam protiv sebe, u nedostatku dostojnih protivnika...
Pa slušaj, pedeset godina apstinencije teško je palo?
Zarđali oklopi vitezova poraženih na Kosovu Polju žestoko su ulubljeni od silnog busanja u
grudi...”
― Đorđe Balašević, Jedan od onih života

“In my opinion, if, as the result of certain combinations, Kepler's or Newton's discoveries could become known to people in no other way than by sacrificing the lives of one, or ten, or a hundred or more people who were hindering the discovery, or standing as an obstacle in its path, then Newton would have the right, and it would even be his duty... to remove those ten or a hundred people, in order to make his discoveries known to mankind. It by no means follows from this, incidentally, that Newton should have the right to kill anyone he pleases, whomever happens along, or to steal from the market every day. Further, I recall developing in my article the idea that all... well, let's say, the lawgivers and founders of mankind, starting from the most ancient and going on to the Lycurguses, the Solons, the Muhammads, the Napoleons, and so forth, that all of them to a man were criminals, from the fact alone that in giving a new law, they thereby violated the old one, held sacred by society and passed down from their fathers, and they certainly did not stop at shedding blood either, if it happened that blood (sometimes quite innocent and shed valiantly for the ancient law) could help them.”
― Fyodor Dostoevsky, Crime and Punishment

“A reader lives a thousand lives before he dies, said Jojen. The man who never reads lives only one.”
― George R.R. Martin, A Dance with Dragons

“Odjebi, JNA...
Dao sam ti jednu dobru godinu života...
Najbolju, možda?
Veliki Vračevi Medicine rascepe grudi kao narandžu i spuste novo srce u njih (pažljivo, zatvorenih šaka, kao da vraćaju vrapčića u gnezdo), razdvoje skalpelom svetlo od tame u mutnom jezgru zenice, bajaju, pokretnu nepokretno, čudotvore na ljudima, pa opet, ni oni ne mogu da mi vrate moju otrgnutu devetnaestu....
Nikad više...
Ali...
Proklet da sam...
Ja sam bar imao dvadesetu. Dvadeset prvu. I još neke dvadeset-tridesete...
Za razliku od dečaka na čije crno uokvirene fotografije svakodnevno nailazim na predzadnjim stranicama štampe...
Oni ostadoše negde u devetnaestoj...
Zaljubljeni...
Zaigrani...
Zbunjeni...
Ne dospevši da svoje olovne vojnike razdvoje od olovnih zrna, koje su im Zli Starci tako bezbožnički podmetnuli u džepove...
Ne, Brate Kaine, ne zovi me u polje...
Ne mami me, zalud, da prošetamo minskim poljem, moj grešni sivomaslinasti brate...
Poturi nekog drugog Dobrovoljca na branike svoje nesposobnosti...
Okači drugu metu na svoje kartonske bedeme...
Nema Mojih u ovom Ratu Naših...
Ma znam...
Ne može to tek tako...
Čičak Izdaje se kači na sve strane. I meni će ga već neki mangup prilepiti na leđa, onako u prolazu, tapšući me po ramenu, tobož prijateljski...
Razmišljao sam o tome...
Koga izdati kad mi ostane da biram između nas dvoje?
I, žalim...
Ali prestar sam da bih izdao sebe, još jednom...
Zato odjebi, JNA...
Dosta je bilo...”
― Đorđe Balašević, Jedan od onih života