No Puedo

“Jebi se, Nina. Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti. Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa. Jebo te tvoj fakultet. Samo 30 slova, a tolike knjige. Jebo nas oboje smisao za kombiniranje. Jebala te košava i ekipa iz kraja koja misli da je uhvatila boga za muda, a nikad nije bila ni do Pančeva. Jebo te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu. Jebalo te svako slovo koje si napisala. Bilo bi pošteno da boli. Jebo te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali. Jebo te tvoj mazni glas. Jebala te nova godina na vikendici. Jebo te način na koji se krećeš između kafanskih stolova. Jebalo te izluđivanje koje to izaziva. Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš. Pravi, jebi se, salatu od maslačka na vikendici. Jebo te tvoj broj telefona. Jebalo mene što pomislim da je ključ od raja. Jebale te tvoje poruke koje zvuče kao dahtanje pod prstima. Jebali te ranojutarnji razgovori s muškarcima koje ne poznaješ. Jebo želju da budemo sretni. Jebo nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo. Jebo opet novu godinu. Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o rasparenim čarapama u kojima stojiš dok režeš meso za večeru. Jebi se, Nina, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli. Jebale te električne instalacije u tvom stanu i prošli životi koji nas plaše. Jebo Lisabon, treba ga bombardirati da vidimo hoće li tada biti romantičan. Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti. I jebeš dnevnu svjetlost. Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga. Jebeš i to što ipak želim da si ti ovdje. Jebeš to što si moguća iznimka. I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to.”
― Marko Tomaš, Crni molitvenik