Francesca Bruni

“Maloprije sam bio siguran da sam joj potreban i da će to reći ne štedeći ponos. Mislio sam da sam nadmoćniji. A sad sam želio da čujem bilo šta o sebi, lijepo ili ružno, povoljno ili nepovoljno, ali sam to želio s bijesom, gotovo s mržnjom, osjećajući da mi se izmakla, da nisam za nju neophodnost.”
― Meša Selimović, Tišine

“Govore a ništa ne kažu, smiju se a nisu veseli. Ćutim, ljutim se na sebe, zašto mi je ovo bilo potrebno? I odmah pomislim kako je besmisleno što se tako držim, i da treba da budem isti kao oni, da pričam bilo šta, da se smijem svejedno čemu, da se pravim da mi je prijatno. To i oni čine. Ali ne znam kako da se izvučem iz ovog ćutanja, ne znam šta je potrebno učiniti da se potre kao da nije ni bilo, ili da je bio slučajno. I ne uspijevajući da pronađem prirodan način da promijenim držanje, ostajem i dalje neprirodan, ćutim još upornije, uvrijeđeno. Jedva malo se smješkam, nadmoćno: ah, kako ste glupi. A znam da sam ja glup, i to sasvim glup, ali ne mogu ništa protiv sebe.”
― Meša Selimović, Tišine