Josip Strija

“Zastenjala sam zbog toga terapijskog sranja. Pitala me uzimam li Ativan. Rekla sam joj da ga nisam ponijela sa sobom kod Davisa. A onda me pitala uzimam li Cipralex svaki dan, kako smo se dogovorile, a ja sam rekla ono, ne baš svaki dan. Razgovor je krenuo u smjeru da lijekovi djeluju samo ako ih uzimaš i da moram svom zdravstvenom problemu pristupiti s dosljednošću i brigom. Pokušala sam joj objasniti da postoji nešto silno čudno i uznemirujuće u ideji da možeš postati ti samo ako uzimaš lijekove koji te mijenjaju.”
― John Green, Turtles All the Way Down

“Stuhlreiter, Đurđica, Sonata, Zagreb, 2019 . Str. 206.-207.

Sunčana nesvjesno položi ruke na trbuh. Stane smirivati nevidljivi dio sebe koji nema pojma što mu se sprema. I šaputati mu počne, tiho da je nitko ne čuje. Bit će ti bolje kad te ne bude, vidjet ćeš. Jebeno je sve ovo kamo te misle baciti i, ako se može, bolje je zaobići te gnojne rane, prelaske ulica, i duboku vodu. Sve su to gadne stvari i boriti se s njima čisti je gubitak vremena. A tek duša, koja je to jebena gnjavaža! Ne daj ti, Bože, da imaš dušu,
bit ćeš promašen slučaj i gubitnik za sva vremena. Kad bi se rodilo bez duše, bilo bi bolje, ali kako to izvesti? Da ih možda pitam mogu li ti očistiti samo dušu? Izrezati je i baciti, pokloniti nekome tko bi se baš volio mučiti, a ti da možeš lijepo hodati svijetom bezbrižan i bezdušan. Gaziš sve na što naiđeš i jebe ti se živo za jadnike što cmizdre ili spominju nekakvu pravdu.

A tek glazba! To ti je nešto najstrašnije što možeš zamisliti. Istina, ne znam za gitaru, violinu i slična sranja, ali klavir... Ne, bolje ti je da ne znaš, pahuljice moja! Vrati se lijepo tamo odakle si došla, jer ovo nije mjesto za tebe. Nije ni za mene, ali što ću kad me stara nije na vrijeme počistila. Znam sigurno, rastopila bi se na suncu, uvenula bi kao prozirna latica. Možda bi te napali i crvi, gusjenice bi se hranile tobom, plazili bi po tebi žohari, a ja ne bih mogla ništa. Ne bih te mogla obraniti, mrvice, jer se ni sama ne mogu sakriti od kiše i sunca, a kamoli od tuče ili gromova. Bježim pred njima, povlačim se u crne rupe, a tebe ne bih mogla povesti sa sobom. Ostavila bih te, jer sam sebična kuja i mislim samo na sebe.”
― Đurđica Stuhlreiter, Sonata

“Budući da mi se već ionako vrtjelo u glavi, pitala sam ga još bi li on sutradan ostao poslije posla, da bih ispekla palačinke, možda pogledamo kakav film. On se uozbilji i kaže da je na televiziji jedan od njegovih omiljenih.
- Kevin, alajn cu haus, tam de maloga ostavijo v hiži i dletijo v Pariz, glavni grad Francuske.”
― Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši

“Novi je zvuk bio još žešći od prvog. Dočekala ga je spremnije, ali ju je ipak gotovo ostavio bez daha. Naciljao je i pogodio tamo gdje je i mislila da će gađati, u trbuh, a taj prvi trenutak boli bio je samo nagovještaj. Ono što će slijediti bit će mnogo gore. Znala je Sunčana dobro što je sada čeka i zato stisne zube i zavapi tiho. Možda si njezin molećivi šapat nekako prokrči put do plavih nebesa.

- Neka me boli, ali neka to bude sve - molila je. - Bože, nemoj mi slati ostalo!

Daleka nebesa ostadoše gluha. Nije ih se dojmio Sunčanin vapaj ili ga nisu ni čula. Kao da tamo gore nemaju dovoljno svoga posla nego još ispunjavati želje čovječuljcima što se grče u tami. Bit će što mora biti i svatko treba strpljivo i pokorno nositi svoj križ. Zašto bi ona bila izuzetak?
- Zato što... – zavrišti djevojčica u njoj. - Zato...”
― Đurđica Stuhlreiter, Sonata