Dječak

“...Neću njima moći da pričam o svojoj baki-svetici, djedu koji me je svemu što znam naučio, o svom gladnom, mršavom djetinjstvu, o stravama koje su me obuzimale kad sam noću morao da idem kroz uski, mračni hodnik do zajedničkog klozeta, koji nije imao ni šolje ni kotlića za vodu, o besanim noćima ispunjenim češanjem i bolnim ujedima stjenica, koje su nadirale u hordama čim bi se ugasilo svjetlo, o upali pluća koja me umalo nije dokrajčila, jer su mi u posjetu došli drugovi i drugarice iz razreda, a ja htio da umrem od stida kad sam vidio koliko je i njima bilo neprijatno kad su vidjeli gdje živim, na čemu spavam, čime se pokrivam; o svom ocu, koji mi je oduzimao dobitke na kartama, svojim prvim „super
rifle” farmerkama, „slip” gaćicama koje sam prvi put obukao kad mi je bilo petnaest godina i o tome kako sam se tada prvi put osjećao kao muškarac, svojoj prvoj zaradi na televiziji, kad sam nosao nekakve kablove i
reflektore, o svim svojim mačkama i psima koji su mi bili najbolji prijatelji, s kojima sam razgovarao, jadao se, plačući im povjeravao svoje ljubavne muke, o neponovljivom osmijehu mog strica Nevena, koji se jedne noći ugasio na svilenoj kravati svezanoj za kvaku prozora, o Nedžadu, koji je mogao da je htio da mi zamijeni oca, o Leki, koji nije mogao izdržati, o svojoj bogatoj majci koja je neprestano ponavljala: „Ja sam siromašna, ja
sam siromašna...”, o Mosti, koji me je hiljadu puta odvratio od samoubistva, a da toga nije ni bio svjestan, o njihovoj kćerki i o tome koliko, koliko je volim...”
― Dario Džamonja, Ptica na žici