Dora > Recent Status Updates

Priznajem da me tvoja nevinost zbunjuje. Kako si usojela doći do poodmakle dobi od dvadeset i šest a da te još nitko nije pokušao zavesti? Ne mogu se odlučiti između krajnjeg zaprepaštenja svojim spolom i radosti pri pomisli da bi to moglo ukazivati da si zaista nevina. Ne znam zašto bi me to ovako uzbuđivalo... Nevinost me nikad nije osobito zanimala. Možda je to zbog ovog mjesta. Ili možda je jednostano zbog tebe"

"Zašto smo došli ako ga toliko mrzite?"
Nježno se nasmiješio. "O Seraphine,nekim stvarima ne možemo ni pobjeći ni zakopati ih ni spaliti... Moramo ih nositi poput iskrivljenog l, osušenog uda kojeg, smrdljivog i odvratnog, vučemo za sobom da nas vazda podsjeća na jedno od najstrašnijih doba u životu." Slegnuo je ramenima. "A ako ova grozna odvratna stvar ponovno postane korisna, ne bih li je tada trebao iskoristiti?"

Nasmiješio se. Slatko, poput dječaka. Bodež mu je još uvijek bio u lijevoj ruci, a desnom ju je uhvatio za ruku.
"Ovo sam ja, Seraphine. Nag, s oštricom i prekriven krvlju. Ja sam osveta, ja sam mržnja. Ja sam utjelovljenje grijeha. Nikada me nemoj zamijeniti s junakom ove priče jer ja to nisam i nikada neću biti."

pravi zlikovac, obožavan ga 💘

"Što još, osim Keplera?"
Slegnula je ramenima. "Povijest Rimskog Carstva, knjigu o ribama i vodenim životinjama Engleske... Knjigu o kuhanju. I Shakespeareove tragedije."
"Nadasve eklektično."
"To su bile jedine knjige koje sam mogla pročitati..."
"Dakle pročitali ste ih?Baš sve?"
"Da."
"Svaku riječ? Čak i dijelove o daždevnjacima?"
"Da."
"Oh, moja Seraphine" šapnuo je, ne zvučeći ironično. Zvučao je zadivljeno.
<3

"Vidiš, to je razlika između mene i tebe. Ti misliš da će me takva izjava pokolebati... Baš. Me. Briga. Mogao bih te ubiti jednako lako kao što zgazim mrava i s kudikamo manje grižnje savjesti. Možda bih se sutradan suočio s tvojim posljedicama, možda ne bih - ali to ću prepustiti zori. Večeras vladaju sjene, a u mojim venama ključa krv... Reci mi, tko me na čitavom ovom svijetu ima pravo odvratiti od mojih užitaka?"

"Donesite ga u palaču, ako želite."
"Ne mogu."
Zaustavio je. "Zašto ne?"
"Ja sam sluškinja u vašoj kući. Nije nam dopušteno imati kućne ljubimce... Postoje pravila."
Sasvim je jasno vidjela da je nakrivio glavu, a potom se nježno nasmijao, kao što se onomad sigurno i zmija nasmijaka u rajskom vrtu. "Dovraga i pravila, gospođo Crumb."

(ona: nisam znala da volite pse... on: ne volim. slegne ramenima. ali vi ih volite)

Bridget je jecajući udahnula, a istog je trenutka u kutu oka osjetila vojvodin jezik.
"Suze ti imaju okus spasenja" duboki mu je glas odzvanjao o njezina leđa i zvučao je gotovo zbunjeno.

.
.
.

dora the perveznjakuša ✌️

"Jeste li vi to upravo zaljubljeno gledali u moje dupe?"
"Ja..ja.."
"Da?"
Iznenada je postala potpuno svjesna onoga što je dotad ignorirala: bio je nag
"Oh, gospođo Crumb,koji pogled" mrmljao je dubokim glasom kao da prede. "Zaista,ne znam trebam li čuvati svoje testise..." spustio je pogled na njezina usta "ili da vas poljubim"
"Ne smijete."
Nagnuo je glavu, podignuo obrve i zadirkujuće izvio usne "Ne smijem li?"

What dark powers must a man posses to seduce such a level-headed creature as yourself?If a comely face and a nimble tongue won't make you swoon into a man's arms, then what will?"
She inclined her head with a dimpled smile "You shoukd be ashamed of yourself sir If I confided such a thing, then you would have me at your mercy, would you not?
"Perhaps it is you" he leaned down to murmur "who would have me at your mercy

Ne možeš-"
"Ne. Ne mogu. Mislila sam da mogu, doista jesam, ali nisam dovoljno hrabra. Ne mogu povrijediti Penelopu.Ne mogu više ranjavati ni sebe." Ispružila je drhtavu ruku. "Ne uklapam se u lijepu kutijicu koju si mi pripremio.Ne mogu te gledati kako ustaješ iz mojeg kreveta znajući da ćeš otići u krevet druge.Nisam svetica, Maximuse."
"Molim te."
Preklinjao ju je. On koji se nikada ni pred kim nije poklonio.

"Bi li ijedna moja riječ išta promijenila?"
Voda mu je kapala s brade dok je stajao nagnut nad lavor, još uvijek joj okrenut leđima. "Što hoćeš time reći?"
"Godinama ga loviš,potajice i sam. Činio si to bez pohvale ili zabrane. Vaša Milosti,postali ste sila sama za sebe.Sumnjam da bi vas išta što kažem ili učinim natjeralo da se predomislite."
Pogledao je preko ramena. "Ne zovi me tako"
"Kako?"
"Vaša Milosti."
ANGST!

"Rekao je da me voli više od sunca"glas joj je bio suh i krhak poput pepela.
"Ah." Izašli su iz šume i on je pogledao uvis prema jarkome suncu.Taj je muškarac bio nitkov i idiot "Onda bih volio imati moć kojom bih ga osudio da ostatak svog bijednog života proživi bez sunca."
Zaustavila se "To što ste rekli vrlo je romantično."
Odmahnuo je glavom "Nisam romantičan čovjek, gospođice Greaves.Ne govorim ono što ne mislim

"Zar su vam muškarci prilazili s nečasnim namjerama?"
"Takav je svijet, zar ne? Moj me položaj čini ranjivom. Oni koji su jaki uvijek se okome na one koje smatraju slabima." Slegnula je ramenima. "Ali to se ne događa često, a u svakom slučaju. mogu se sama obraniti."
"Vi niste slabi."
Bila je to tvrdnja, konačna i bez imalo sumnje.
"Većina bi me smatrala takvom."
"Većina bi bila u krivu."

*bacan se u kušin i aaaa*

"Kad si dama koja ovisi o ljubaznosti rodbine.Možda i nećemo imati vlastitu djecu, ali ako si sretne ruke,možeš naći druge da ti pomognu kroz život." Potapšala je Artemidu po koljenu. "Sve će na kraju biti dobro."
Artemida je sjedila potpuno mirno ker je osjetila suludu naglu želju da strgne ruku sa svoje noge.Da ustane i počne vrištati.Da potrči kroz plesnu dvoranu van i nastavi trčati sve dok ne osjeti svježu travu

"Pogodak, moja ledi Savršena."
"Nemojte me tako zvati."
"Zašto ne? Niste li vi oličenje savršenosti?"
Suzbila je drhtaj. "Jesam li ili nisam, jedno je sigurno: ja nisam vaša."
"Razočaravjuće" reče on ispod glasa.
"Što ste rekli?"
"Očaravjuće." Nevino podigne obrve. "Vi i vaša sestra večeras izgledate očaravajuće."

🤭

"Izgledate svježe i odmoreno. Kao dražestan jutarnji ljiljan."
Sumnjičavo ga je promatrala. Ono što je trebao biti kompliment, iz njegovih je usta zvučalo neobično nalik na uvredu.
"Vi pak izgledate kao da pozirate za gravuru pod naslovom Neobuzdan."
Zagrcnuo se u napadaju smijeha. "Čini se da moj ljiljan ima trnje."
"Ljiljani nemaju trnje. Uostalom, ja nisam vaš ljiljan."
"Ne, vi ste samo moja draga buduća sestra."

"Ti mi nešto značiš" rekao je. "I premda sam u mnogočemu odvratno stvorenje, iako imam neuobičajne potrebe, ne zaslužujem da me se koristi na takav način. Možda jesam čovjek bez savjesti, ali ti, moja draga mučenice, ti si bolja od toga."
Okrenuo se i napustio sobu, tiho zatvorivši vrata za sobom.

urličen. dosl bijeda, jad i očaj. koje jebeno napuknuće srca 😭

Zato što me privlačite. Zato što ste nježni, ali ne i mekani. Zato što je bol, kada me dodirnete, gorko-slatka. Zato što u grudima krijete očajničku tajnu, poput zmije u njedrima, i ne puštate je čak i kad vam grize golo meso. Želim istrgnuti tu zmiju iz vaših grudi. Želim sisati vaše iskidano, krvavo meso... Uzeti vašu bol u sebe i učinit je svojom.

e to ja zovem vrhunac gotičke romanse! 💘

"Vi biste radije da sam pucala i možda pogodila i ubila vas?"
"Da."
"Ne razumijem vas."
"Rijetki razumiju."
"Moj život nikako ne može biti vredniji od vašega."
"Zbog čega mislite da moj život išta vrijedi?" 💔

Dobra večer, gospođo Dews" reako je lord Caire mračno i zlosutno.
"Molim vas da to ne radite."
"Što to?"
"Da ne iskačete preda me poput lopova."
On se samo okrenuo i počeo koračati niz ulicu. "Uvjeravam vas da nisam lopov, gospo" Osvrnuo se preko ramena, a ona je ugledala sjaj njegovih plavih očiju žureći za njim kako bi ga dostigla. "Da jesam, već biste bili mrtvi."
"Ne potičete me baš da pođem s vama..."

"Znate, baš ste vraški lijepi!"
Francesca se nasmijala. "Hvala vam, ali nisam ja za to kriva - takva sam se rodila."
"Svejedno" ustrajao je Osbert "kad ste se ono pojavili u kapelici, bio je to veoma napet trenutak. Pomislio sam da bih trebao napisati odu..."
"Osberte" Gyles je intervenirao s jasnim nezadovoljstvom u glasu.
*osbert ode*
"Što nedostaje odama?"
"Osbertovim odama? Čekaj da neku čuješ"

osbert 🫶

"Ti zaboravljaš - kolikogod mi takvi susreti bili dosadni, savršeno sam sposobna izaći na kraj i s najbesramnijom nepristojnošću."
"To je doista čudno jer većina dama nipošto ne smatra takve susrete dosadnima."
"Ja ne spadam u većinu dama. A određene vrste razonode kojima se ti rado posvećuješ meni nisu nimalo zabavne."
"Zato što to još nisi isprobala."

🤭

Will you tell me your name?"
"I do not remember my name. Now go inside"
Softly, Anne said "In the story, they say that Gralon Meur was a good king who loved his people. But they never knew if he found his wife in the Lost Lands."
The old man let out a long, slow breath. "Just this single moment" he said after a pause. "It is all I found of her..But it is enough.Every dawn I see her, and I am content"

💔

Then he crossed the room slowly and knelt before her.Their eyes met.There was a question in his.Then he looked down at the hem of her skirt, which was torn, and her slippers,which were mere rags now, with her feet bruised beneath.He traced her instep with a single finger. "Has anyone ever gone questing in such shoes, I wonder?"
"Only fools."
Very gently, he levered one slipper off, then the other, and paused "May I?"

"They will enjoy it, a harmless spectacle. And they will only be amused if you weep."
"As though I would." Her smile was almost convincing. "Truly, all this is for the best."
"Anne."
She leaned forward. "I am not beaten and I shall not break" she told him, though her eyes were afraid, her voice not quite steady. "And neither shall you."

oh anne of brittany, the woman you are 💘

"I am so afraid."
His hand closed around the back of her neck, beneath her hair. "I will not let anything happen to you."
It was a promise he could not be sure of keeping. Even if this between them was love, the thing poets described, it could not stop armies or time or fate or the capricuous will of God. And yet... and yet, she let herself be comforted by it.

the angst is killin me

Anne's knees gave way, her dress drenched in silver blood and the world wavering like water in her hazy vision, a wild mingling of daylight and starlight and winter shadows, as though all the days and nights of the world were happening at once and she had just been granted the eyes to see them.
Louis was still holding her up; she was smearing him with sea-drake's blood.
"The world is not as I thought."
💘

Her oratory was one of the few places where she could be alone, and now she regretted the ghost of an old trust that had gained him admittance. Her loneliness, which had been hidden even to herself, whispered now that she was tired of scheming and lying and waiting, that he knelt just near enough for her to feel the warmth of his body in that cold room.

it is cold.
will you come upstairs and drink wine in garderobe?

I would like to keep you from danger because your father's ghost would smite me from the grave if I let anything happen to you"
She glanced back. A mistake. The shared memory of a lost time lurked in his eyes.
"Anything happen to his daughter?Such as being married to his greatest enemy?"
"That cannot be helped."

i am sorry anne.
her name, his eyes on her;persistent aching memory.
YOU WILL NOT USE MY NAME AGAIN.

They wont panic if they think I'm not afraid of it. I am the virtous duchess."
Still the uncanny water gushed. Kestrel half-reared and Anne's head knocked against Orleans' jaw. She brushed his hair out her face. "Maybe you should be afraid of it"
"So help me, I will jump off and walk."
To her surprise he laughed. "Rage at me by all means, Highness. Better than sweet words with hidden thorns."

why is he married?!!