aLena > Recent Status Updates

Zabavljali su se. Živjeli su. I shvaćao sam da se ja, povlačeći se u svoje misli i vlastitu dušu, ne nalazim iznad njih, već ispod njih. Osjećao sam da ono što me odvaja od gomile nije posebnost ili nadmoć, kako sam dosad smatrao, već zakinutost. Ti ljudi su živjeli kako treba živjeti na ovome svijetu, ispunjavali svoje dužnosti, nečim doprinosili životu...

U mojoj prirodi postojala je neka besmislena, rastuća povučenost, i ona je često bila uzrok tome da me ljudi oko mene pogrešno shvate i pomisle da sam glup, što me rastuživalo. Ništa me nije plašilo toliko kao obligacija da ispravljam o meni stečena tuđa pogrešna uvjerenja.

Ne žalim što smo živjeli siromašno. Ako je za vjerovati Hemingwayju, siromaštvo
je piscu nezamjenjiva škola. Siromaštvo čovjeka čini oštroumnim. I tako dalje.
Zanimljivo je da je Hemingway to shvatio tek kad je postao bogat... 😁

Lojen, Liht, Libing, Lagerman, Lander, Lauber, Lukas... Sva sam se pogubila u ovim skandinavskim prezimenima i ovoj knjizi koja generalno nije loša samo da ti se svi ljudi u njoj isto ne zovu i tako jedno 400 stranica, pa Bože!

"Kad se moja majka nije vratila, shvatila sam da svaki trenutak u životu može biti i poslednji. Ništa u životu ne bi trebalo da bude samo prelaz sa jednog mesta na drugo. U svakoj šetnji bi trebalo uživati kao da je ona sve što nam je još ostalo."

Na meni je kaput od fokinog krzna preko kostima koji je ukrašen vunenim vezom i patent zatvaračem. Kad nas neko gleda izdaleka, ličimo na oca i ćerku koji su puni života i para. Izbliza, mi smo samo jeftina tragedija u vidu dve generacije.

"Temperatura počinje da pada. U jednom trenutku se površina mora u luci ohladi do minus 1,8°C i pojave se prvi znaci leda, kratkotrajna tanka kora koju vetar i talasi brzo razbiju u komade frazil
leda. Ovaj se pretvara u sapunastu smešu pod nazivom slepljeni led, grease ice, i od njega se postepeno stvaraju ploče koje slobodno
plivaju, pancake ice."

Ova knjiga je pun pogodak na +40, braćo, kunem se. 😁

Politička korektnost je danas, uistinu, posljednje utočište za hulje.

"Stalno osjećam potrebu izaći iz
kuće. Kada sam okružena drugim
ljudima, pa bila to samo
konobarica koja se dosađuje,
osjećam se nekako povezana sa
svijetom, kao da sam ljudsko
biće. U suprotnom sam u
opasnosti da prestanem postojati.
Kao da ću nestati. "

There is nothing fiercer than a failed artist. The energy remains, but, having no outlet, it implodes in a great black fart of rage which smokes up all the inner windows of the soul. Horrible as successful artists often are, there is nothing crueler or more vain than a failed artist.

Ponovo je počela da pada kiša, oživljavajući barice na trotoaru. Kapljice su uznemiravale njihovu površinu. "Znaš", zamišljeno je rekao Pronek, "mislim da gde god ti je dom postoji i barica po kojj znaš da li pada kiša." "Kako to misliš?" "Ono, kad pogledaš kroz prozor i ne znaš da li pada i onda pogledaš svoju baricu i onda znaš."

Vi mislite da ja sudim po kaputu? Gluposti. Kaput sada mnogi, čak i proleteri, nose. Istina, kragne nisu kao ova, o tome ne vrijedi ni govoriti, ali ipak iz daljine može da se pobrka. Ali kad se zagledaš u oči - tu ne možeš ni iz daljine ni iz blizine da pogriješiš. O, oči su izvanredna stvar. Kao barometar. Sve se vidi - i kod koga je pustoš u duši, i ko te ni za šta može munuti vrhom čizme u rebra...

Silver linings: kad te muči prehlada i moraš biti kod kuće, piti čajeve i jesti supice, barem možeš čitati do mile volje. Malo više spavati nego čitati, ali dobro... :)

...ja njega nisam volio onom ljubavlju koja bi nalikovala sinovljevskoj, nego sam ga volio kao što se voli književni lik, ili kao što se voli onoga koga se dobro poznaje... Nije to jednostavno, ali je zamamno. Kao što je zamamna i moja današnja tuga, uz misao i živ, premda ne i bolan osjećaj da mi je umro otac. Mnoge druge stvari više su boljele.

On [kelner] duboko uzdahnu. To nije morao da učini, jer njegovo telo bilo je snabdeveno neobičnom smešom gasova, neophodnih za preživljavanje, preko malog intravenoznog aparata koji mu je bio prikačen za nogu. Ali dođu trenuci kada, kakav god da vam je metabolizam, morate duboko da uzdahnete. :D

"Znaš", reče Artur, "u ovakvim trenucima, dok sam zarobljen u vogonskoj vazdušnoj komori sa čovekom sa Betelgeza i dok očekujem da umrem od gušenja u dubokom svemiru, stvarno žalim što nisam slušao šta mi je majka govorila kad sam bio mali." "Zašto, šta ti je govorila?" "Ne znam, nisam slušao." "Ah." :D

Ako mu kažeš da si jednom poznavala jednog lijepog mladića, moraš u istom dahu dodati da je bio -previše- lijep. Ako mu slučajno kažeš da si poznavala duhovitog momka, moraš mu odmah reći da je bio kržljavi intelektualac, ili tako neki pametnjaković. Ako to ne učiniš, tresnuće te tim nesrećnim momkom po glavi svaki put kad god mu se pruži prilika. :D :))

...neka sve bude dobro, neka je zagrli čim uđe u kuću i neka je grli do kraja svijeta - opet neće nadoknaditi onaj zagrljaj koji je propustio sinoć. To bi moglo biti ono važno znanje. Znati da nešto može biti samo jednom, samo sada, samo onda kad treba. Ako ne tada - nikad.

Znala je isto tako da će joj danas ovaj grad biti ružniji nego ikad a da će ipak kroz njega proći lakše i Ijepše nego ikad, jer jedno je proći gradom onako, a sasvim drugo proći kao žena koja se bavi svojom kućom i koja je upravo dovršava. Drugačije idu žene koje se bave svojom kućom, drugačije idu i manje su izložene smeđoj rugobi svijeta.

Pamtim kad su je postavljali, pamtim onog pjegavog žutog što im je bio neki kao šef (nikad ne vidjeh onako pjegava čovjeka). Blizu trideset godina se ja s onom tablom gledam i poznajem. Već se i šalim s njom pa stanem namjerno pred nju jer ona kaže da se ne smije stajati. Gdje to ja na svijetu mogu opet naći saobraćajnu tablu s kojom se mogu trideset godina gledati...

...kad svi pristanu na tvoju slobodu, otkrije se da je ona neugodno dvosmislen užitak koji donosi veliku radost kad ga imaš kome pokazivati, kad ga uživaš pred publikom, i donosi mnogo zbunjenosti kad ostanete same jedna s drugom tvoja sloboda i ti jer naprosto ne znate šta biste u svojoj lijepoj osamljenosti jedna s drugom činile. Kako, naprimjer, slobodno odlučiti hoćeš li se javiti na telefon koji ne zvoni?

Tako bih vam rado stavila po jedan novi update na svakih dvije minute jer ova knjiga je predivna. :)

Ponovo sjajni Karahasan: "...izmiješaš u ljepilu, ispresaš i dobiješ ivericu iliti suvremeni svijet. To je moderni namještaj: može ti poslužiti da udobno stanuješ, može poslužiti za izradu ekonomskih analiza, može te navesti na pisanje ekoloških studija ili na upotrebu najjeftinijih književnih sredstava kao što je globalna metafora, sve može, samo ti ne može pomoći da napraviš dom i da u tom domu živiš kao čovjek."

Zašto nam se ono što je nekad bilo lijepo čini tako lomljivim zbog činjenice da je u sebi skrivalo mračne istine? (...) Ponekad sjećanje uskrati vjernost sreći ako je kraj bolan. Je li to zato što je sreća u redu samo ako traje vječno? Je li to zato što nešto može završiti bolno samo ako je i bilo bolno, nesvjesno i neprepoznatljivo? Ali kakva je to nesvjesna i neprepoznatljiva bol?

Čitam knjigu u izdanju zagrebačkog "Znanja" i treći put nailazim na podatak da ubojica nosi cipele broj 11...da li je toliko teško izguglati europski ekvivalent američkog broja 11, gospodine prevodioče

Ako pročitam sve knjige o Hanibalu, da li će razočarenje i žal zbog otkazivanja serije biti manji, i ostala razmišljanja osobe koja ovog vrelog ljetnog predvečerja (i inače) namjerno ignoriše čitanje stručne literature za diplomski.