Marko Marciuš's Blog

Kada čitatelj po prvi put uzme u ruke knjigu mladog pisca Marka Marciuša, ne može se oteti dojmu konstantne zbunjenosti, čuđenja i sumnje izazvane napisanim. Ako je autoru bio cilj začuditi svoje potencijalne čitatelje, a čini se da jest, tada je u tome majstorski uspio.
Čitatelj se, okrećući stranice, u jednom trenutku može čak i zapitati ima li u ruci zbirku priča ili roman. Naime, ta knjiga je konceptualna zbirka priča, ali netipična i iznenađujuća čak i za taj žanr, rastežući njegove granice, kao i granice samog pojma književnosti, do krajnjeg napregnuća. Sve priče u zbirci međusobno su povezane intertekstualno i metaknjiževno, a ponekad i samom radnjom i likovima, no takva vrsta povezanosti je u drugom planu.
Ova konceptualna zbirka sadrži trinaest priča, različitih duljina, stilskih obilježja i sadržaja, a one su sve značenjski povezane, osobito trećom i trinaestom pričom. Stvar koja te raznolike tvorevine povezuje u jednu književnu cjelinu prvenstveno je metaknjiževni odnos i autoreferencijalnost, koji se pak najviše ostvaruju kao aktivni pričotvorni i stvarnosnotvorni procesi u samoj fabuli, i to kroz tajanstveni lik Olafa Tryggvassona. Olaf je književni lik koji postaje svjestan svoje artificijelnosti i podčinjenosti te kreće u obračun sa svojim piscem, nastojeći zagospodariti pričom, nametnuti svoju volju autoru, te se probiti izvan okvira teksta i papirnatih stranica fikcije. Veoma hrabri i eksperimentalni stilski postupci, kojima ću u ovom osvrtu posvetiti dosta mjesta, bit će predočeni kasnije, kao glavno stilsko obilježje zbirke „Pročitaj me“. No najprije treba promotriti jezik kojim je književna građa ovih priča izložena. On je također specifičan, većinom zbirke on balansira negdje na granici između kolokvijalnog i književnog. Neke od priča su napisane besprijekornim književnim jezikom, druge pak ne prezaju niti od najstigmatiziranijih vulgarizama, ironije i autoironije. Tu i tamo poneki lik progovori kajkavskim dijalektom. Neki likovi govore uzvišenim patosom (nekada u toj mjeri da se postiže kontraefekt i sve se svodi na grotesknu karikaturu visokog stila), a drugi pak ne prezaju od grubosti, niskog i jednostavnog stila izražavanja bez književnog patosa i bez umjetničke vrijednosti. Zastupljen je kićen kao i šturi leksik. Niti jedna priča ne opredjeljuje se striktno za visoki ili niski govorni stil, već se oni međusobno prožimaju u različitim omjerima.
Rečenice su većinom sažete i jasne, a kada se koristi kompliciranije jezične i semantičke konstrukcije to je obično u nekim karikiranim dijelovima punim autorove autoironije prema vlastitom djelu i ironiziranja književnog patosa uopće. Osim što su kratki, izrazi su dosta često i nedorečeni, eliptični.
Ova knjiga ne preza niti od izražavanja u raznim oblicima onomatopejskih riječi, kao ni od izražavanja grafičkim simbolima (umetanjem nota u tekst dok netko pjeva, smanjivanjem tekstnog fonta i slično). Postoje i povremeni izleti u korištenje klasičnih stilskih figura poput usporedbi i metafora (uz već spomenute elipse i onomatopeju), a moglo bi se naći i primjera hiperbola i paradoksa. No, najveći dio zbirke kao da namjerno izabire „suhi“ prozni stil, stavljajući naglasak na samu neobičnost izrečenog, ne dopuštajući da neobičnost u govoru skrene s toga fokus.
Priče sadrže i mnogo referenca, preuzimaju i pojedine teme i likove iz antike, Biblije, povijesti i književnosti. Tako se u pojedinim pričama uz primjerenu ili potpuno neprimjerenu tematiku javljaju likovi poput Conana Doylea, Atene, Kupida, Dioniza, Harona, Sotone, Boga, mogulskog cara Akbara... Primjećuje se postmoderni odnos prema književnoj tradiciji - autor književnu tradiciju, ma koliko eksperimentalan i avangardan bio, ne odbacuje, već je preosmišljava i prevrednuje prema svojim potrebama. Usputno se spominju i mnogi drugi autori, poput Tolkiena, Platona, Borghesa, Duncana...
Priče ove zbirke i žanrovski se podosta razlikuju. Tako bismo priče poput „Magija ili...“ mogli ponajprije smjestiti u žanr nadrealnih horor pripovijetki, priču „Bez naslova“ bismo možda mogli smjestiti u žanr nadrealističke proze, priče Dioniz i Vražićak su svojevrsne groteskne parodije, priča „Pročitaj me,“ koja objedinjuje sve priče u zbirci, ne može se svrstati preciznije od svojevrsnog pokušaja avangardnog književnog eksperimenta. „Novela mrtvih“ ima elemente priče o duhovima, nadrealne memoarske proze i vizije zagrobnog života. Prva priča „Pilana“ ima karakteristike proze u trapericama, „Čudesna priča Olafa Tryggvassona“ je prvenstveno meta-priča, a „Lutak i djevojka“ mogla bi se smjestiti negdje u postmodernoj ladici... A ipak, sve te priče tvore jednu neraskidivu cjelinu. Kako?
Da bih se pozabavio objašnjenjem tog fenomena, morat ću ispitati najizraženiju stilsku osobitost ove knjige - a to je metaknjiževno i autoreferencijalno u fabuli. U tu svrhu analizirat ću priču po priču u potrazi za tim elementima, zato će biti neizbježno ukratko i prenijeti radnju kako bi se razumjelo na koji se način u njoj ostvaruju te metaknjiževne tendencije i karakteristike. Naime, najvažnija tematska preokupacija ove knjige je njezin vlastiti nastanak i odnos čitatelja i autora kao stvarnih osoba prema izmišljenim ličnostima u pričama, te propitkivanje granice između književnosti i stvarnosti.
Poći ću redom, tumačeći priče (ili poglavlja, ovisi kako na to gledamo) ove knjige. Knjiga započinje kratkim proznim prizorom naslovljenim kao „Pilana“. To je poglavlje svojevrstan uvod koji stoji sam za sebe, pošto ne najavljuje knjigu ni stilski, ni fabularno, ni tematski. To je uvod bez svrhe, i to je možda njegova prava i jedina poanta, s obzirom da se glavni protagonist, neimenovani mladić (oko kojeg autor gradi iluziju kao da je to on osobno, intimističkim pripovijedanjem u prvom licu), nalazi na poslu u pilani, osjećajući se besmisleno i izgubljeno, pitajući eksplicitno samoga sebe što on tamo radi. Za razliku od ostatka knjige, ovaj uvjetno nazvani uvod odlikuje se stilskim obilježjima i tonom pripovijedanja takozvane „proze u trapericama“, te zavodi čitatelja u pogrešne predodžbe o tome što može očekivati od knjige. Možda se ovaj uvod zato i namjerno ograđuje od ostatka, da bi već od idućeg poglavlja produbio osjećaj nemogućeg i začuđujućeg kada priča počne teći neuobičajenim tokom. Jedino što donekle stilski najavljuje ostatak zbirke je završna scena uvoda, gdje nakon nestanka struje pripovjedač vidi da je tvornica u kojoj radi prepuna malenih zelenih gnomova, na mjestu gdje su do maloprije stajali njegovi kolege. Ta bajkovitost i dojam halucinacije (koji je ujedno i metafora) bit će u knjizi veoma zastupljeni, a ovdje su samo lagano najavljeni.
Drugo poglavlje je naslovljeno s „Bez naslova“ i u njemu se samo djelomično izlazi iz pripovjedačke matrice „proze u trapericama“ na izražajnom planu (no na tematskom planu u potpunosti). Dijalozi su, ma koliko neobična bila njihova tematika, i dalje veoma urbani. Pripovijedanje se nastavlja u prvom licu, pripovijeda se izravno i precizno, bez jezičnih akrobacija i bez mnogo stilskih sredstava, ostavljajući dojam ispovijesti, ciljajući na to da svojim tonom, bez književnih pretjerivanja, zvuči uvjerljivo. Započinje rečenicom: „Priča koju vam mislim ispričati nije izmišljena priča…“. Za autora je vrlo važno zamutiti u svome tekstu granicu između stvarnog života i fikcije te se kroz knjigu služi mnogim sredstvima da bi to i postigao. U ovom trenu, on upotrebljava lukavu anti-argumentaciju, te tvrdi da je sve napisano istinito, i da on (identificirajući eksplicitno autorski i pripovjedački glas kao nešto istovjetno) može samo zabilježiti svoje sjećanje na događaj, koji je toliko nevjerojatan da ga odbija bilo kako argumentirati ili dalje uvjeravati čitatelja u njegovu istinitost, jer mu nitko ne bi vjerovao, i jer bi, upustivši se u daljnja uvjeravanja, samo zvučao manje vjerodostojan. Ukratko, događa se sljedeće: pripovjedni subjekt koji je možda istovjetan onome iz uvoda, a možda i nije, ide na posao, no na Glavnom kolodvoru susreće ga mladić koji se predstavlja kao Olaf Tryggvasson (imenom se svjesno izdvajajući iz cjeline urbanog i svakodnevnog zagrebačkog prostora). Olaf ga, nakon veoma zdravorazumskog i realistično opisanog uvjeravanja, uspije uvjeriti da je on netipičan čovjek koji je proživio svoj život i taj susret već bezbroj puta za redom i već bezbroj puta prijateljevao s pripovjedačem. Pripovjedač ne pristaje slijepo na te teze, on je skeptičan i podsmješljiv do kraja, te propituje moguće Olafovo ludilo. Olaf zna sve o pripovjedaču (koji se u ovoj priči neraskidivo povezuje sa stvarnim autorom), zna za njegovo pisanje, njegove intimne želje, njegovu budućnost, zna da će budući predsjednik Amerike biti crnac (a na tom mjestu autor radi zgodnu fusnotu u kojoj ističe kako se taj razgovor dogodio 2004. godine, svakom prilikom produbljujući iluziju), odbija govoriti o budućnosti u kojoj će se dogoditi nešto užasno i savjetuje autoru da se uključi na književni natječaj koji će se tek dogoditi, a zatim nestaje bez traga. Pripovjedač govori o tom događaju s oprezom, dajući naslutiti da je donekle uvjeren o istinitosti Olafove priče zbog brojnih dokaza koji su mu ponuđeni, no ni dalje ne odbacuje mogućnost da je bio obmanut od luđaka. U svojoj diskusiji s Olafom postavlja zdravorazumska pitanja te govori spojem urbanog žargona i književnog jezika. Olaf je u svojim iskazima nedorečen, aluzivan i tajanstven, ali nikad nametljivo i patetično. Odaje dojam realne osobe, ugodan je sugovornik, predstavlja se pripovjedaču kao prijatelj iz bezbrojnih prošlih života. Na kraju priče čitatelj još nije siguran u poantu izrečenog, no vjerujem da se na tom mjestu mnogi čitatelj zapitao nije li se taj susret zaista dogodio, a Olaf je možda bio samo luđak ili prevarant o kojem je pisac napisao priču. Tolikom je sugestivnošću ispričan ovaj razgovor, temeljenom na pitanjima koja bi se moglo postaviti nekom tko tvrdi da zna što će se dogoditi u budućnosti jer ju je već proživio. Također, situacija je veoma realna i gradska, Olaf i pripovjedač prolaze kroz gradsku gužvu, piju kavu i puše marihuanu. Ova priča je jedna od ključnih u zbirci, iako sjeda na svoje mjesto tek naknadno, kada doznamo više o Olafu.
Prvo pravo iznenađenje nastaje na početku iduće priče. I to zato što otkrivamo da je to upravo priča o kojoj Olaf iz prošlog poglavlja govori tobožnjem autoru da je mora napisati i poslati na književni natječaj. Iz priloženog čitatelj vidi da je autor upravo to i napravio, te se susret sa zagonetnim Olafovim likom čini sve više mogućim. Priča je naslovljena kao „Čudesna priča Olafa Tryggvassona“ te ispod naslova stoji navedeno iz koje zbirke i s kojeg natječaja potječe - upravo onog o kojem je govorio Olaf. Tu nam autor daje činjenicu koja je provjerljiva u stvarnosti jer taj natječaj i ta zbirka priča, koje je „Čudesna priča Olafa Tryggvassona“ originalno bila dio, doista i postoje. I u tom trenutku nastaje kolebanje čitatelja koji je, možebitno, lik Olafa već odredio kao čisto fikcionalan. Od tog trenutka počinje divlja i obijesna metatekstualna i metaknjiževna igra koja je intenzivnija i kompleksnija čak i od one u metaknjiževnom Sofijinom svijetu J. Gaardera.
Ova priča započinje razgovorom dvaju likova čudnih imena - nekog Glena i Mignika. Potrebno je pripomenuti da su oni, za razliku od likova prethodne priče, potpuno apstraktni, umjetni, neoživotvoreni. Vokalizacija je samo vanjska, a pripovijedanje u trećem licu. Čak i njihova imena upućuju na njihovu apstraktnost, kao i potpuna neodredivost prostora u kojem se radnja odvija. Time se želi naglasiti njihova artificijelnost.
Ukratko, Glen tvrdi da je genije i da, makar nikad nije pisao, može iz prve napisati priču remek-djelo. On počinje pričati priču u priči pod naslovom „Pakao“, u kojoj Olaf Tryggvasson razgovara sa Sotonom. Pod-priča je kratka, stilski veoma siromašna i bez poante, i to Mignik ističe kao prigovor, a Glen pokušava još jednom. Mignik i Glen i dalje nisu zadovoljni te nastaje priča naslovljena kao „Razgovor“ u kojoj Tryggvasson priča sa Sotonom o njegovu demonskom podrijetlu. Sotona mu na kraju otkriva da je on, Tryggvasson, nestvaran, tek ideja. U idućoj pod-priči „Otkrivenje“, Tryggvasson ima deja-vu prethodnih nekoliko priča u kojima se pojavljivao te se bori sa strašnim osjećajem urušavanja osobnog identiteta, a u staroj knjižnici otkriva knjigu o samome sebi, naslovljenu: „Pročitaj me“. U ovoj pod-priči zastupljeno je dosta nadrealnih i bizarnih elemenata, da bi se najavilo cijepanje vela stvarnosti i iluzije koje autor nastoji ostvariti. Lik knjižničara se transformira u klauna, knjige lete kroz prozor poput ptica, krotitelj lavova priča Olafu alegoriju o jednom izumitelju i njegovom biću od vatre koje je nazvao „Plop!?“, a Tryggvasson shvaća da mora preoteti priču autoru Glenu i podčiniti je svojoj volji te tako stvoriti vlastiti identitet koji je postao ništavan kada je Olaf postao svjestan toga da ne postoji izvan Glena (koji, naravno, ne postoji izvan samog autora Marciuša, ali Olaf trenutno vidi samo nadrazinu u kojoj je Glen stvarniji od njega i time njegov gospodar jer pripovijeda o njemu). Slijedi još niz pod-priča: „Borba“ u kojoj Glen sada svjesnom Tryggvassonu zadaje teške situacije, ali Olaf dobiva pomoć od samog autora u obliku iznenadne pojave mača s autorovim inicijalima M.M. U „Čekanju“ se Olaf ironijski izjašnjava o piscima kao o vrstama ličnosti, u pod-priči „Informiranje kao takvo“ Olaf od Conana Doylea dobiva savjet da treba nastojati misliti u prvom licu, jer tada autor i lik gotovo da postaju jedno. U „Buđenju“ Olaf proživljava deja-vu, te se to pod-poglavlje višestruko ponavlja dok Olaf uvježbava moć mijenjanja detalja u svojoj neposrednoj blizini (poigravanje opisima). U „Zamjeni“ Olaf uvlači Glena u vlastitu priču pripovijedajući u prvom licu i odbacujući sjećanje na prošle priče, ustupajući ličnost koja pripovijeda samom Glenu te se počinje nadati da će nadvladati svog stvoritelja. U posljednjoj pod-priči naslovljenoj kao „Posljednja priča Olafa Tryggvassona“ Glen završava svoju priču time da je Olaf dobio saznanje o tome da je i njegov autor umjetan (što bi značilo da je i Glen u jednom trenutku postao svjestan svoje artificijelnosti, ali se o tome ne pripovijeda) te se Olaf tako mogao bez prepreka ušuljati u njegovu stvarnost, što je i učinio, i od samog početka sjedio kraj autora koji je pisao, preuzevši tijelo Mignika. Time je lik nadvladao svojeg autora potpuno stopivši njihove stvarnosti do mogućnosti nerazlikovanja te se povukao ispunjen, i dalje (za sada) nesvjestan da na još višoj označiteljskoj razini sve konce drži stvarni autor.
Kao što se iz priloženog vidi, ovakve temeljne priče zbirke koje se bave svojevrsnim „meta-likom“ Olafa Tryggvassona iznimno su složene, spekulativne, višeslojne, eksperimentalne, antitradicionalne i zbunjujuće nakon prvog čitanja. Mnoge pripovjedne situacije odlikuje netipična apstraktnost i metaknjiževne aluzije.
Iduća punopravna priča u zbirci ima naslov „Dioniz“. U njoj autor prividno raskida s likom Olafa Tryggvassona jer je on „postigao svoj cilj nadvladavanja svog autora“. Ovdje se radi o grčkim bogovima koji žive u današnjem svijetu, neprepoznati, odajući se ljudskom životu. Dioniz je tako ovdje stari i besmrtni pijanac, ženskar i pušač marihuane, koji se jada nad sudbinom svoje božanske braće i ruga im se. Njegov diskurs je poprilično vulgaran i vrlo eliptičan (Dioniz je većinu vremena pod utjecajem raznih supstanci), a iznesen je u formi dnevničkog zapisa naslovljenog datumima iz najneposrednije prošlosti. U ovoj priči autor dodatno zbunjuje čitaoca koji je do tada, na temelju prve tri priče koje su tvorile kakvu-takvu fabularnu cjelinu, vrlo vjerojatno postao uvjeren da će cijela knjiga biti o Tryggvssonu. No njega ovdje nema, tek hrpa propalih božanskih i književnih ličnosti koje su i zabavne i groteskne u isto vrijeme
U priči „Vražićak“ autor nastavlja sa parodiranjem antičke tematike, te opet uvodi samoga sebe kao pripovjedača. Njemu omanji demon priča o svojem zatočeništvu kod vještice Kirke i susretu s Odisejem. Tryggvasson se spominje usputno, tek kao ime za koje zna i vražićak. Ono što treba istaknuti je ponovno tematiziranje tobožnje pripovjedačke situacije, no ovaj put autor sluša te samo automatski zapisuje, a netko drugi (prividno) pripovijeda.
Iduća priča „Magija ili...“ je također veoma neobična. Ovdje se društvo mladića i djevojka upuštaju u eksperimente s magijom i drogom te jednog od njih naizgled otmu i opsjednu vještice. Ostali ponukani tim neobjašnjivim događajem priređuju crnu misu kako bi pomogli svome prijatelju. Jedan od njih nabavlja plahtu na kojoj je bila silovana nevina djevojka potrebnu za ritual i saopćava ostalima da ju je nabavio od nekog Olafa s fakulteta koji je silovao svoju vlastitu djevojku. Slijedi naturalistički opis orgija i proždiranja žive žabe, nakon čega ih sve munja baca u pakao, samo da bi se osvijestili u nekoj uličici, vjerojatno se budeći iz delirija izazvanog LSD-om. Priča završava bez da je točno naznačeno što je od ispripovijedanog bilo priviđenje, a što se zaista dogodilo. Pričom dominira kolokvijalni jezik, ima i kajkavštine, očekivan jezik mladih. Javljaju se neki od elemenata popularne kulture, a poante i zaključci su u potpunosti otvoreni individualnom tumačenju.
„Novelom mrtvih“ neću se posebno baviti, samo ću je ukratko skicirati, jer i po autorovom vlastitom priznanju nema izravne veze s ostalima i ne zanimaju je metaknjiževni motivi. Radi se o čovjeku koji pronalazi memoare jednog duha, a koji detaljno opisuju zagrobni život. Priča je izuzetno maštovita, puna hrabrih teza i metafizičkih kalkulacija u koje se vjerojatno mnogi autori ne bi imali odvažnosti upuštati, obiluje povijesnim ličnostima, posjeduje uvjerljivost doista proživljene vizije, veoma detaljno opisuje principe i zakonitosti raja i pakla te je uzlet mašte i fantastičkog pripovijedanja. Ona je ujedno i najduža priča u zbirci, no, kao što sam već rekao, nema tendenciju povezati se s ostalim pričama u cjelinu kroz neki metaknjiževni element te ćemo je zasad odložiti u stranu.
Nakon te priče koja se doima najdalje od teme Olafa Tryggvassona, on u idućoj priči „Lice i naličje“ uskrsava iz mrtvih. Priča, netipično za zbirku, počinje dosta lirično i melankolično, korištene su metafore i usporedbe, da bi pisac nastavio u svom karakterističnom autoironičnom tonu rekavši čitatelju da zanemari takav uvod. Ova priča ispričana je iz dvije perspektive - iz perspektive pripovjednog glasa koji je tobožnji sam autor i iz Olafove perspektive. Olaf uskrsava iz mrtvih na malom groblju u Križevcima, a pisac tome svjedoči kroz astralnu projekciju. Time njegov lik simbolično opet uskrsava u njegovoj mašti i mislima, pošto ga je bio odbacio, i sada opet može postati lik koji naseljava autorov misaoni univerzum. Olaf ovdje postaje po prvi puta svjestan identiteta njegova pravog stvoritelja, bića koje na izgled nije fikcionalno kao on. Zbog toga ga obuzima bijes i želi ga napasti i osvetiti se.
U priči osim elemenata nadrealizma (prolazak kroz zidove, mrtvaci ustaju iz grobova, kipovi anđela na groblju oživljavaju i plešu) imamo utkanu i određenu dozu horora. Autorski glas se obraća čitatelju bez zagrada, već kao da mu priča izravno, zapravo prepričava svoj astralni san, nakon čega i Olaf prepričava taj isti san iz svog vidnog polja, a za njega to nije san već stvarnost. Prisutne su reference na Platona i Borghesa.
Slijedi „Snježna priča“. Patos je izrazito lirski, možda najlirskiji u cijeloj zbirci. Pripovijeda se o dirljivom prijateljstvu pripovjedača i mentalno zaostale djevojčice. No na kraju tog dijela priče autor cijelu zamisao izvrće konstatirajući da se u stvarnosti možda ništa nije dogodilo kako je on to ispripovijedao. Iznosi tezu o tome kako je, postavši pripovjedačem postao obogotvoreno biće kojem je moguće mijenjati tijek stvarnosti.
„Snoviđenja Olafa Tryggvassona“ su samo korak od kulminacije ideje ove knjige, samo jedan korak od potpunog ispunjenja iluzije o nemogućnosti razlikovanja stvarnih i izmišljenih likova, prave i izmišljene stvarnosti. Pripovjedni subjekt iz noći u noć sanja Olafa i bilježi te snove koji su uglavnom nadrealnog ozračja i bez vidljive poante. A dok ih sanja, njegov izmišljeni lik Olaf razmišlja kako da ga u tome spriječi, uzevši u obzir da je taj proces za njega bolan i besmislen: „Olaf Tryggvasson postao je svjestan svojeg rečeničnog ustroja, svoje grozne nevidljivosti. Postao je svjestan i druge stvari, a to je da mu netko, s vremena na vrijeme, mijenja taj ustroj, prepravlja, umeće, a najčešće i nemilosrdno – briše.” Pripovjedne scene snova su isprekidane i bez najave prelaze iz jedne u drugu, skačući iz prvog lica u treće i obratno, simulirajući izgled pravih snova. Pripovjedni subjekt iz tih snova Olaf/autor počinje u takvom rasapu stvarnog i nestvarnog gubiti svoj identitet, u jednom trenutku se pita: „Je li ovo priča o njemu ili o meni?“ Olaf naizgled prelazi u autorovo stanje budnosti (što je zapravo još jedan san o Olafu) i pokazuje mu nedovršenu knjigu koju čitatelj drži u rukama, govoreći mu da ima još nekoliko stranica do kraja i da je mora napisati, ali da će on (Tryggvasson) učiniti sve da ga u tome spriječi. Što se zapravo i događa pred čitateljevim očima. Priča i zbirka upadaju u takvu prostorno-vremensko-pripovjedačku petlju - kao da se nikada neće moći dostojno raspetljati, odnosno privesti kraju i nekom smislenom završetku. Olaf u određenom trenu shvaća da je on autorova ideja i da bi zaustavio autora od pisanja, mora utrnuti sam sebe, ne djelovati i oduzeti mu ideju (što je, zapravo, izrazita buddhistička referenca). Između tih sekvenca snova javljaju se odjeci stvarnosti, uglavnom predstavljeni kroz isprekidane dijaloge s moguće stvarnim osobama iz autorova života. One ga pitaju sanja li još uvijek isti san, saopćavaju mu da se uništava i da se po gradu priča da je poludio, da sjedi kod kuće pred praznom stranicom i da čeka da mu se iz nje ukaže nekakav duh. A on im odgovara: „Ime mi je Olaf.“
Priča završava autorovom sumnjom u vlastito postojanje. Zaključuje da nakon svega i on može biti samo netko koga sanja netko drugi (gdje se koketira sa zenom). Autor proklinje svog mogućeg sanjatelja time da se nada da netko sanja i njega.
Što se tiče stila ove priče, punopravnim povratkom Olafa u fabulu s njime se vratio i stil trećeg poglavlja, pun nelogičnosti, snoviđenja, nedorečenosti, nadrealnog, ironične autoreferencijalnosti, sprdanja s uzvišenim stilom (opis vilinskog plesa pred satirima, uz komentar da bi se od tog prizora „i najokorjelijem homoseksualcu podigao pišo“).
Nakon veoma kratkog i prilično halucinantnog poglavlja „Groznica“, u kojem se bolesnom autoru priviđa Olaf, dolazi zadnja priča, „Pročitaj me“. Ona počinje in medias res, nepoznati mladić i djevojka komentiraju knjigu, i to upravo knjigu „Pročitaj me“, kao da su je netom završili, a autorski je paradoks u tome da oni govore o pročitanoj knjizi dok radnja još traje, uključujući i njihovu raspravu. U skladu s time, oni počinju sumnjati nisu li i oni sami dio nekog poglavlja koje će netko uskoro dovršiti. „Možda će netko, baš kao što je pomislio maloprije, zaklopiti knjigu i biti dijelom jedne vječne priče u priči u priči u priči u priči...“ Također, oni izriču svoj komentar o knjizi, koja metatekstualno napokon objedinjuje sve priče u samom činu pripovijedanja: „Pa... Radi se o nekom liku koji shvati da je lik u pričama. Tada se priče počnu nizati i u gotovo svakoj pojavljuje se u barem nekom obliku, ponekad u želji da pobijedi autora, ponekad bez nekog vidljivog razloga. U samoj sredini knjige nalazi se novela bez ikakve povezanosti s radnjom, ali tada se protagonist vraća u nekoj čudnoj borbi između sna i jave.“ Izravno se spominju priče iz knjige, a samim eksplicitnim prozivanjem „Novele mrtvih“, i ona se u ovom stadiju povezuje s ostalima. Ne radnjom ili likovima, već intertekstualno. A čini se da je ovdje natuknuto i da je Olaf bio pod maskom u mnogim pričama, kada je pripovjedni subjekt „mislio“ da se oslobodio teme o njemu. Tako je on mogao biti i vražićak, drveni lutak ili čak protagonist „Novele mrtvih“, gdje se ni u jednom trenutku ne spominje pravo ime glavnog lika.
Iduće pod-poglavlje zadnje priče ide još dalje u poigravanju sa stvarnošću kao i u građenju iluzije da stvarnost utječe na radnju koliko i radnja na stvarnost izvan knjige. Fokus se premješta na nedefiniranu žensku osobu koja je, pročitavši knjigu „Pročitaj me“ počela slagati knjige u sobi jednu na drugu. Tu se ubacuje autorska opaska kojom čitatelju daje izbor u radnji. Ako čitatelj želi da ta žena bude djevojčica koja se igra u svojoj sobi, neka pročita drugi odlomak. Ako pak želi da ona bude starija gospođa u ludnici, neka pročita treći odlomak. Time aktivno uključuje čitatelja u radnju, a i prisiljava ga na djelovanje, djeluje na njega iz fikcionalnog teksta.
Svako novo podpoglavlje ove priče numerirano je s „1.“ Što bi značilo da i između njih treba izabrati ono pravo po vlastitom nahođenju. Jer sva su konstruirana tako da neki novi lik, pročitavši knjigu koje je i sam dio, shvaća da zapravo ne postoji izvan nje. Tako jedan od dvojice napušenih prijatelja u nastavku kaže da je shvatio da je i on samo lik u knjizi i da je cijeli svemir iskonstruiran kao njegova pozornica te da je knjiga „Pročitaj me“ samo ključ koji mu je na to ukazao.
Sljedeća žena koja je pročitala knjigu nije u nju povjerovala, jer, zaključuje, da je ona samo lik u priči, bili bi u njenoj svijesti potrebni opisi koji bi se predstavili čitatelju, a ona nema trenutno potrebe za opisivanjem bilo čega (oni jesu predstavljeni, ali s tolikom minimalnošću da ih gotovo ni nema). Njeno poglavlje završava: „Zaspala je usnuvši šturi opis svog stana“.
Nakon još nekoliko sličnih pod-poglavlja, zadnja knjigu čita Olafova prijateljica i s njime je komentira. Knjiga završava njezinim pitanjem: „Zanima me tko će sljedeći zaklopiti knjigu“, a on odgovara: „Ja već znam“. Iza toga je neispisano poglavlje, prazna stranica, numerirana samo novim brojem „1“ novog pod-poglavlja. Time se sugerira da je čitatelj postao dio knjige, dio njezine radnje, i da nije ništa stvarniji od ostalih.
Nakon što knjiga ostvari krajnju iluziju u svojoj moći, postavljajući čitateljevu čitalačku situaciju kao zadnje poglavlje u knjizi, koje ne ispisuje nitko drugi već čitatelj sam u trenutku čitanja, svi književni odnosi bivaju narušeni, figura autora i čitatelja se zamućuju do neprepoznatljivosti, i knjiga na metaforičan način poseže svojom fikcionalnom rukom i grabi stvarnost da bi je strpala u sebe i fikcionalizirala, a samu sebe poistinila. U takvim beskrajno složenim i domišljatim autorskim finesama i varkama vidi se utjecaj psihoanalize, zena i mahayanskog buddhizma, kao i utjecaj znanstvene fantastike, teorije o paralelnim dimenzijama i stvarnosnotvornoj snazi zamišljaja. Naravno, u kolikoj mjeri je krajnja iluzija knjige bila uspješna i dovitljiva, ovisi isključivo o svakom čitatelju ponaosob. Ali u tome i jest poanta.