Draga Rujana,

ne znam od kuda da počnem. Možda najbolje prvo da ti kažem ukratko o sebi. Imam 22 godine, studiram, unatoč popriličnim frustracijama koje mi je stvorio fakultet (malo sam zapela i mučim se sa nekim zaostacima) nekako nastojim razmišljati pozitivno o sebi i životu općenito.

No, faks trenutno nije jedino područje u kojem štekam. Naime, imam problema i na ljubavnom planu i zato ti se obraćam. U vezi sam s dečkom oko 8 mjeseci. On ima 33 godine, živi sa starcima (još uvijek!!), radi i to je to. E sad, na početku veze sve je bilo super, znaš ono, mlad si, zaljubljen, misliš da je osoba s kojom si savršena i da će zauvijek biti tako..No, nakon nekog vremena vratiš se u surovu realnost, a to se i meni dogodilo. Dakle, jedno jutro (negdje nakon 4 mjeseca veze) probudila sam se i točno se sjećam kako sam se taj dan išla naći s dečkom, kao uostalom skoro svaki dan prije toga. Kad smo se našli osjetila sam da je nešto drugačije, kao da me netko tresnuo po glavi i progledala sam. Odjednom sam počela uočavati svaku njegovu manu, počele su mi užasno smetati i nisam se do danas pomirila s istima. Npr., moj dečko ne koristi nikakve parfeme, deziće, kako god. Bar ja kad sam s njim i kad se grlimo ne osjetim nikakav ugodan miris. Ne kažem da smrdi, ali pokušavam ti reći da se ja jako lako uzbudim na muškarca ako mi je privlačan i nosi neki fini miris, a to mi kod mog dečka nedostaje. Dalje, nekako mi se čini da je on u početku držao do sebe, do svog tijela i izgleda (ništa pretjerano ne tražim, bitno mi je da je čist, uredan, da vodi računa o osobnoj higijeni, pere zube, koristi dezić ili parfem bar tu i tamo), a zadnja dva-tri mjeseca čini mi se da se skroz zapustio. Ne znam kako mu to reći, a da ga pritom ne uvrijedim. Također, nije mi jasno zašto osoba od 33 godine još uvijek živi sa starcima???!!! On radi, ima dosta love, za sebe i više nego dovoljno, ali radije će potrošiti 300-400 kn vikendom u bircu nego štediti za stan i imati konačno svoj prostor. To ga isto nisam pitala jer ne znam kako i strah me da ga ne uvrijedim, ali smeta mi što nema svoj prostor jer iskreno, nemamo gdje biti sami, nemamo se gdje seksati pošto ja još uvijek živim sa starcima (ali ja ne radim i studiram pa je nekako vjerojatnije da on može lakše naći stan).

No, ovo što sam ti spomenula dosad su sve manje stvari koje me muče i ima nešto puno gore. Naime, moj dečko je užasno flegmatičan i pasivan, a ja temperamentna i lako planem. Nekad mi se čini da nas dvoje ne možemo funkcionirati dobro, nema ravnoteže i zato nam ne ide već dva-tri mjeseca. Ali, da konačno dođem do najbitnijeg: dakle, moj dečko je užasno povučen i najzatvorenija osoba koju sam ja u svom životu imala prilike upoznati. On se jako rijetko povjerava, kad se nas dvoje nađemo i pričamo sve se svede na to da ja vodim monolog, pričam mu o sebi, o onome što me muči, kako mi je na faksu, o svojim frendovima, o svemu ukratko. Kad završi ta priča on će meni o sebi reći u dvije tri riječi, uglavnom kako mu je bilo na poslu i to je sve. Čak i kad ga pitam malo više, kad ga potičem da mi se povjerava, ako ga nešto muči, ne kaže mi skoro ništa. Znači, za mene problem je u tome što mi on nikako ne dopušta da ga upoznam, ima taj neki oklop oko sebe, valjda obrambeni mehanizam i ne pušta nikoga (ili bar mene) blizu. Kad sam ga konačno suočila s time, rekla mu što mi smeta i pitala ga zašto to radi, zašto mi se ne povjerava, prvo je šutio, da bi na kraju teškom mukom rekao da ne zna što bi mi rekao, a onda je, opet teškom mukom, rekao da je bio u vezi s curom u kojoj je bio ful otvoren, a ta ga je na kraju ostavila zbog nekog drugog i od tada je zatvoren i povučen jer se boji opet biti povrijeđen. Iskreno, meni se čini nekad da mu to služi samo kao izlika. Ja mu nikad nisam dala povoda da misli kako ću ga povrijediti i da mi ne može vjerovati. Znam da ako ga idem sliti i kliještima čupati riječi iz njega samo ću napraviti suprotno od željenog, ali vjeruj mi, luda sam već. Ja njega uopće ne poznajem jer mi ne dopušta, ne znam o čemu razmišlja, ne znam što osjeća. Ono što sigurno znam je da je on dobra osoba i znam da mu je stalo do mene, ali meni to jednostavno više nije dovoljno. Rekao mi je da je svjestan svog problema i da će poraditi na istome, ali da mu dam vremena. To je bilo prije tri mjeseca. Znam ja da ne postoji neko instant rješenje, ali čini mi se da se u međuvremenu nije uopće potrudio, a ja imam sve manje živaca i volje za čekanje. Sve ovo dovelo je i do toga da ja sad vidim samo ono loše u njemu, ne prepoznajem više ono lijepo ili mi to više ne znači puno, više me uoće seksualno ne privlači (a vjerojatno ćeš se šokirati kad ti kažem da se još uopće nismo poseksali jer praktički nemamo gdje).

Nekako mi se čini ponekad da si je u cijeloj ovoj situaciji on jako komotan, ne smata mu i ne trudi se riješiti problem (za koji je i sam priznao da ima), a meni je prepustio da budem sama u toj vezi, da se živciram, da sama snosim svu odgovornost. Osjećam se kao da mu ja dajem sve, dajem mu dio sebe, dopuštam mu da me upozna, a zauzvrat nisam dobila ništa od toga. Sve ovo što tebi pišem već sam manje-više rekla njemu, ali on na sve to reagira tako da zatvara oči, ignorira moje riječi, govori da ga napadam, da sam hladna prema njemu, da on mene ne želi opterećivati svojim problemima. Hladna jesam, priznajem da se blokiram, ne mogu ga više dodirivati na isti način, biti nježna kao prije jer se svaki put sjetim tog njegovog ponašanja, koliko mi to smeta i koliko me živcira. I misim, kakvi su to odgovori da me ne želi opterećivati svojim problemima?? Pa meni bi bilo drago da znam kakvi su problemi u pitanju jer bi onda znala bar nešto malo više o njemu, što mu se događa i o čemu razmišlja. Zar se ne bi svaka veza trebala graditi na međusobnom povjeravanju? Na ovakve upite koje postavljam tebi ja od njega dobijem ili šutnju ili ignoriranje umjesto odgovora.

Rekla sam mu da želim pauzu i sad se već nekoliko dana ni ne čujemo ni ne vidimo. Mislila sam da će mi biti najbolje da budem malo sama i razmislim što i kako dalje, posložim kockice u glavi, ali evo htjela sam i tebe pitati za savjet. Što bi ti učinila da si u vezi sa čovjekom kojeg uopće ne poznaješ i ne znaš kako mu pristupiti jer te uopće ne pušta blizu sebi, svom srcu i umu??

Molim te pomozi,

unaprijed hvala,

A.


Draga A.,

Nakon ovako iscrpnog izvještaja – a takvi su mi najbolji jer daju dobar uvid u situaciju, ma koliko subjektivni bili - bojim se da ću te morati iznenaditi kratkoćom svog odgovora.

Ukratko: ostavi ga.

Da pojasnim; po mojim kriterijima (a vjerujem i većine ljudi) vi uopće i niste u vezi. Naime, ne razgovarate, ne razmjenjujete mišljenja, niste čak niti prijatelji, kvragu – ispada da se niti ne poznajete (jer tko zna poznaje li on uistinu tebe i na osnovu čega kažeš da te voli), a k tome očito (više) i ne privlačite jedno drugo – konačno, ne seksate se! Pa što vas dvoje uopće radite? Pa u penzićkom domu bi bilo više akcije nego kod vas dvoje! I to u stacionaru. Zbilja.

Mislim, tu je sve jasno; prošla su ona prva tri ili četiri mjeseca lude zaljubljenosti kada nas šutiraju hormoni, endorfini, dopamini i tko zna kakvi sve mini, a vas očito nisu opalili po glavi oksitocini – to je ona mozgovna kemija koja drži voluharice doživotno monogamnima a ljude recimo kraće-ili dugotrajnije – i eto.

Nitko tu nije kriv, ali on je očito zauzeo liniju manjeg otpora a ti se boriš ništa pretvoriti u Nešto, poput većine tipičnih žena. Dobro, znam da generaliziram, ali nemojmo se zavaravati, mislim da tvoj dečko naprosto nije više zainteresiran za tebe, ali nema ti muda to reći, a k tome mi se čini da bi se vaš eventualni zajednički život možda i pretvorio u nešto iz prethodnog bloga, pa bolje to odmah prekinuti. Brutalno.

Jer da se razumijemo, da je on baš uvjeren da si ti Ona Najpravija, odselio bi od staraca, pa makar svojim ručicama istesao kućicu na drvetu ili barrazapeo šator u dvorištu kako bi te mogao nesmetano mrčiti, a on nije u stanju niti mrdnuti prstom (a kamoli nečim drugim) nego sjedi u birtiji…. A ako mu i jesi Najpravija, ali 8 mjeseci(!!!!) se nije potrudio stvoriti bar uvjete za mrčenje, ako ne već i za pretapanje duša, onda tu nešto baš i nije u redu, da ne kažem da tu nešto gadno – smrdi ?…

A tu priču o bivšoj i tome kako je on bio otvoren i dobio po piksi – piši vrit.

Bilo kako bilo, on u cijeloj ovoj priči više nije bitan.

Ono čime bi se ti u stvari trebala pozabaviti si ti – odnosno, morala bi malo razmisliti zašto se toliko boriš za vezu koja i nije veza i što je to što te pri tome pokreće, jerbo ljubav i žudnja nisu. A to ti govorim zato da budeš svjesna svojih otponaca kako bi ubuduće mogla prepoznati osobe ili situacije koje te motiviraju na takvo ponašanje bez da su toga doista vrijedne. Jer ako ne osvijestiš o čemu se tu zapravo radi, može ti se dogoditi da taj kofer nosiš iz veze u vezu, pa se kasnije još puno žešće razočaraš.

Eto da sumiram: očito si mlada i relativno neiskusna (oprosti ali tako bar djeluješ) pa misliš da je to što si doživjela Prava Veza, iako istovremeno osjećaš da to nije To – bar prema riječima koje si uputila meni i dečku. I da, imaš pravo, to nije to. I nije drama. Mlada si i bolje ti je da si sama nego s osobom koja definitivno nije (više) za tebe. Vjeruj mi, čim se oslobodiš i ne budeš gledala na ovo kao na svoj osobni poraz ili promašaj, naći će se već netko tko će ti pružiti i toplu riječ i mirišljavi pazuh i veliko srce i veliki….

Krevet. Pa makar u kućici na drvetu.