Bekimsejranovic Quotes

“Nakon što sam u Ljubljani proveo nepuna tri dana s kćeri izigravajući „tatka“, ponovo krećem na put. Dok ona gleda crtiće, ja na brzinu uzimam torbu, na prstima se iskradam iz stana i bez pozdrava trčim niz stube prije nego primijeti kako bježim. Nikako da se naviknem na rastanke, jer kako god to izveo ili što god učinio, ne valja. Ako je počnem grliti, cmakati i govoriti riječi izmišljene kako bi je lažno utješile, sve se otegne, raspadne i na koncu pretvori u patetiku kojoj su svi roditelji skloni kada su u pitanju vlastita djeca.
Ali nema mjesta suzama, pjevušim dok čekam taksi ispred zgrade. Rezonujem kako su ti rastanci naša stvarnost, moja i njezina. Tako je nekome suđeno. Čitavo djetinjstvo proveo sam u iščekivanju očevih ili majčinih dolazaka i odlazaka i već tada shvatio kako se život sastoji od čekanja, sastanaka i rastanaka. Spajanja i razdvajanja. Spolne stanice roditelja se iznenadno spoje, nastaneš taj nepono-
vljivi ti, ispadneš iz majčine utrobe u ovaj svijet i zatim se sve počne raspadati.
Stvarno nemam više snage za rastanke. Zato se pretvaram da bježim. Stavljam tamne naočale na oči, rukom provjeravam jesu li putovnica i vozna karta u unutarnjem džepu jakne, uzdišem i zamišljam da sam netko drugi. Umišljam kako sam jedan od onih zajebanih pustolova koji evo baš kreće na ekspediciju, recimo u neistražena područja otoka Borneo, tamo gdje ljudska noga nije kročila. Pronaći
ću blago i sretno se vratiti doma. Donijeti kćerkici brdo darova i nikad
se više nećemo rastajati, niti ću ikad više morati od nje bježati.”
― Bekim Sejranović, Dnevnik jednog nomada

“Ali nisam mogao a da se živ ne pojedem danima razmišljajući o tome kako znati što je za tebe dobro ili loše, koja je odluka ispravna ili pogrešna. Kako na bezbrojnim životnim raskrižjima znati koji put vodi u propast, a koji ka sreći koja ipak samo zakratko odgodi taj naš posljednji pad koji će jednog, možda baš poput današnjeg vedrog i lijepog jesenjeg dana doći, ma što god mi u međuvremenu činili ili propuštali da učinimo.”
― Bekim Sejranović, Dnevnik jednog nomada